Ja mislim / Dragan Bursać: Čekajući Dylana Doga u Srebrenici

29. 07. 2019. u 10:06:00 Radiosarajevo.ba

Shares:262

Pored nišana tri brata u Srebrenici ostao je strip, a na njegovim koricama piše: 'Dylan Dog, Dugački pozdrav, broj 8'.

Piše: Dragan Bursać za Al Jazeeru

Ahmed, Muamer i Muhamed Pašić su tri obična dječaka koja žive u Srebrenici. Igraju se, odlaze u školu i čekaju ljetni raspust. Dobro, sva djeca čekaju ljetni raspust, ali njih trojica imaju poseban razlog.

Dolazi im D. iz Sarajeva. Ona je Muamerova vršnjakinja, a Muamer je srednji brat. D. je nešto posebno! Ne zato što je iz velikog šehera. Ne! Dolazilo je kod njih mnogo drugih dječaka i djevojčica. I nije to zato što je bljedunjava. Ne! Svi oni su bljedunjavi.

Fali im željeza, govorilo se to jednostavno u svakoj kasabi Bosne i Hercegovine. Govorilo se i u Srebrenici, ali Srebrenica je imala lijek. U srebreničkoj banji Guber i njenoj vodi, bilo je toliko djeci prijekopotrebnog željeza da su dolazila iz cijele zemlje, napojiti svoju anemičnu krv.

Blijeda, neispavana, pomalo u strahu... Sva su djeca bila takva u očima najmlađeg Ahmeda. I srednji brat Muamer ih je vidio takve. Muhamed, već veliki dječak, osjećao je nešto više. Više konkretno prema D, toj curici koja je imala moć da promijeni ljeto.

Mijenjala je svaki juli i dolijevala mu boju. Onu boju prve zaljubljenosti. Nije Muhamed htio priznati sebi, a dakako niti drugima, kako se to i zašto zaljubio u blijedu mršavicu iz Sarajeva. Ali eto, juli je sunčaniji sa njom u ovoj Srebrenici.

Crni Guber 23, 75430 Srebrenica.
To je adresa.

Adresa kuće u kojoj žive Ahmed, Muamer i Muhamed. Obična kuća na sprat, s novim krovom. Takvih je po Srebrenici bilo koliko hoćeš. Pašići su dobri ljudi, imaju koliko im treba, lijepo oblače djecu, ne brukaju se i ne prave probleme. Djeca još bolja, kaže kasaba. A kasaba je najstroži kritičar u svemu i njen sud je posljednji.

Ipak, nekako kasaba uspijeva da vidi kako se onaj najstariji Muhamed često šetka dolje oko kioska, sa onom plavom curicom D. iz Sarajeva, a sve pod izgovorom da je otišao dedi po cigare. A šta rade? Čekaju nekakvog Dylana Doga, vrag ga odnio i Dylana Doga, koji dolazi baš na kiosk. To je onaj roman crtani što kvari djecu, govorile su starije nene, ali opet veselo odmahujući glavom na dvoje zaljubljene djece.

D. je jednom napisala u svoj dnevnik: "Genetski sam predisponirana da patim od nedostatka željeza u krvi - hvala Bogu na tome!"

Njoj je Guber-banja bilo lječilište krvi, a Srebrenica lječilište duše. I podjednako je ona voljela drugarski i Ahmeda i Muamera, ali joj srce igra i leptiri lete dok pokazuje Dylana Doga Muhamedu. Vrte zajedno novi broj, tu ispred kioska, ruke im se dotaknu, a Dylan Dog se najednom pretvori u portal sreće kroz koji struji njihova zaljubljenost.

"Muhamede, nosiš li cigare dedi il' se izmotavaš", derali su se mlađi Pašići - Muamer i Ahmed.

Deset dana! Sve se desilo u deset dana prvog boravka D. u Srebrenici.

D. će u svom dnevniku napisati: "Deset dana je brzo prošlo. Rastanak je bio tužan. Ostavila sam iza sebe Srebrenicu i malo društvo velikih ljudi kojima sam obećala da ćemo se vidjeti naredno ljeto."

I zaista, ljeta prolaze, ali nova dolaze. Kad si dijete, kad si mlad, možda je godina mnogo, ali je nagrada sve. A nagrada je ponovni susret sa Muhamedom.

Kurt Cobain u Srebrenici

D. je posmatrala dječake koji su se zamomčili. Gledala je Muhameda, svoju ljubav, kako ponosno nosi svojih 15 godina. U tim godinama, misliš da si Titan od 50, jer si mlad, lijep i zdrav. D. je zaljubljena, ne zna, može li to kriti.

Piše: "Još uvijek pamtim neopisivu sreću koju sam osjetila kada mi je jedne prilike pružio ruku da bi mi pomogao trčati nizbrdo. Naime, igrali smo žmire na nekom terenu na kojem se nisam najbolje snalazila. Trebalo je do pika trčati nizbrdo. Muhamed mi je pružio ruku i skupa smo jurili ka piku. Kakva sreća! Kakvo ushićenje! On me je držao za ruku!

A onda sam se okliznula, svoju ruku istrgla iz njegove i dugo se prevrtala niz livadu. Kada su napokon došli do mene i pomogli mi da ustanem, vidjeli su da sam sva izranjavana. Ogrebotine su bile svuda. Po mojim rukama, nogama, licu. Na lijevoj nadlaktici nalazila se velika rana. Odveli su me na pumpu da sperem krv s ozljeda. Plakala sam. Ne zbog toga što me tijelo boljelo već zato što se tako ružno završila ta prekrasna priča u kojoj me je Muhamed držao za ruku".

Bila je to dabome prelijepa priča, ukrašena jednim ljubavnim ožiljkom, ali se djevojčici učinila kao nešto loše. Mladost ne može tek tako prepoznati ljepotu, dok je ne isperu godine.

I naredne godine, D. je došla u Srebrenicu. I Muamer i Ahmed su bili momčići, ali se Muhamed baš zamomčio i promijenio.

Gledao je D. u nekakvoj iscijepanoj majici s likom Kurta Cobaina. Ne, nije mu to bilo strano, samo su se nekako udaljili. A i ostatak kasabe se raspitivao, ko je ta mala Sarajka koja stalno dolazi u Srebrenicu.

"Nije više malokrvna, a još je tu", zajedljivo bi dobacila pokoja nena.

A D. je patila... Bila je zaljubljena više nego ikada u Muhameda, koji se posve povukao u sebe.

Dnevnik kaže: "Ponekad bismo prošetali gradom ili čuvenim šetalištem duž kojeg su se nalazili poznati izvori ljekovitih voda. I to je bilo to. Istina je bila da sam još uvijek patila zbog Muhamedovog nezainteresovanog sanjarskog pogleda. Šta to tinejdžerske godine urade djeci, pa se ona udalje i više se ne znaju družiti? Ne sjećam se rastanka".

Muhamedova potraga

I od tada je prošlo nekoliko godina. Muhamed je tražio svoju D. u svakoj djevojci. U svakoj situaciji. U svakoj okolnosti. Prepoznavao ju je u stripovima, koji su sve rjeđe stizali u Srebrenicu.

Umišljao je kako je vidi u nekim ozbiljnim emisijama na televiziji, kad je bilo struje. Promatrao ju je i ćutio u krošnjama drveća, dok je hodao po osiromašenom blokiranom gradu. Osjećao je da ga zove negdje gore, sa brda, iza brada, preko brda, negdje tamo iz šeher Sarajeva.

"I Sarajevo je pod blokadom", misli se Muhamed. "Da li tamo ima Dylana Doga, da li je ona srećna, da li misli na njega? I zašto je bio dalek i stran to posljednje ljeto, pa joj se nije javljao kao prije? Možda ju je nekako uvrijedio".

Na svu ovu ljubavnu muku, još više mu je smetalo podbadanje braće Ahmeda i Muharema. Te, gdje ti je Sarajka, te nećeš je vidjeti više, ta ovako, te onako...

"A, vrag bi ga znao, možda se posve izliječila od tog njenog nedostatka željeza i možda, možda kad stane rat, neće nikad više ni pomisliti na mene. Velik je svijet, veći od ove moje Srebrenice i Sarajeva, daleko su njegove granice, nemjerljive i ljudskom mozgu strane. Baš će D. na mene misliti cijeli život".

Anemia vulgaris

D. se sagnula. Pomilovala je rukom svoj ožiljak, pa onda nišan. Ime Muhamed, prezime Pašić. Godina 19. Tada je ubijen. S 19 godina. Napipala je opet rukom ožiljak, pa prstima dotaknula novi nišan. Ime Muharem, prezime Pašić, godina 17. Dotakla je po treći put ožiljak, pa nišan, ime Ahmed, prezime Pašić, godina 15.

Ubijeni sunčanog julskog dana '95 u Srebrenici, pronađeni i pokopani 2014. godine. Da nije bilo rata, da nije bilo zvijeri, da nije bilo genocida, da nije bilo... trza se nervozno D. i vadi iz torbe strip Dylan Dog, kao da će dječacima nešto pročitati. Umjesto toga, samo ga brzo vrati u torbu, ispruži dlanove put neba i pomoli se Velikom.

Dražen Erdemović, jedan od egzekutora u srebreničkom genocidu na suđenju u Haagu, mirno je rekao: "Bio je julski dan u Srebrenici. Ubijali su civile od 10:00 do 15:30. Umorili se i sjeli u krčmu. Došao drugi odred da nastavi ubijanje. Taj dan je ubijeno hiljadu ljudi".

D. je izvukla iz torbe svoj dnevnik i posljednji put u njega nešto zapisala:

"Postojala su tri brata u Srebrenici. Ahmed, Muhamed i Muamer".

"Danas me hoće ubijediti da nisu. Da sam ih izmislila. Da su ih majka i otac izmislili. Da nikad nisu živjeli na adresi Crni Guber 23, 75430 Srebrenica.

A ja sam ih upoznala prije 30 godina, pisma slala, zaljubljena bila.

Danas kažu da ih nikad nije ni bilo!

Danas još samo ja mogu da uočim ovaj ožiljak na lijevoj nadlaktici. Postaje on vidljiv i za ostale ali samo ljeti kada mi koža potamni. Pojavi se da bi posvjedočio priči o danu u kojem sam bila veoma sretna zbog onoga koji je u svojoj moju ruku držao".

Na mezarju se ne plače. Nije plakala. Valja joj sačuvati suze i razum, jer se mora vidjeti na kahvi sa Muhamedovom, Muharemovovom i Ahmedovom nenom. Neka joj Dylan Dog, ožiljak i anemija budu u pomoći.

Pored nišana je ostao strip. Na njegovim koricama piše: Dylan Dog, Dugački pozdrav, broj 8.

KOMENTARI (1)