Pismo zastupnici / Bošnjačko samoubistvo iz zasjede

24. 05. 2019. u 11:14:00 Radiosarajevo.ba

Shares:5083

Kada je sa samrtničke postelje dao posljednji intervju, prvi predsjednik samostalne Bosne i Hercegovine, rahmetli Alija Izetbegović imao je nekoliko poruka. Jedna od možda najvažnijih rečenica koje je uopće izgovorio taj osnivač i kasniji počasni predsjednik SDA tokom svoje političke karijere bila je da u budućoj Bosni želi da "Srbi budu Srbi, Hrvati Hrvati, Bošnjaci Bošnjaci, ali da svi budu malo više od toga Bosanci".

Piše: Faruk Vele

Tmurna slika Bosne

Snažan udarac tom posljednjem emanetu, takvoj vrsti Alijine integrativne i tolerantne politike, kakvu  je i ovih dana hvalio francuski filozof Bernard-Henri Lévy, i na kojoj ova zemlja jedino može opstati, zadala je ove sedmice Samra Ćosović-Hajdarević, zastupnica SDA u Skupštini Kantona Sarajevo. 

"Ode Melvudin dođe Milorad, ode Selim dođe Vera, ode Hajrudin, dođe Vlastimir, ode Edina, dođe Kristina", zastrašujući je post kojeg je napisala zastupnica najvišeg zakonodavnog organa Kantona Sarajevo, institucije smještene tik uz Predsjedništvo BiH, u samom srcu države, ne shvatajući, huda, šta je učinila.

"Tužno mi je vidjeti da i kod mog naroda biva sve važnije nečije ime, a ne rad", napisao je jedan građanin na društvenim mrežama, očito poražen onim što se dešava pred našim očima.

Slika svijeta koju Ćosović-Hajdarević i njoj slični projiciraju svojim pisanijama na društvenim mrežama i političkim programima, tako je snažan udarac državnosti i svemu što Bosna i Hercegovina jeste da bi joj vjerovatno rado čestitali svi odreda, počevši od Asocijacije "Stvaraoca Republike Srpske" na čelu sa notornim Božidarom Vučurevićem preko Momčila Krajišnika, Biljane Plavšić, do Predraga Ćeranića, Dževada Galijaševića, sve sa Srpskom akademijom nauka i umetnosti u Beogradu, koji ulažu golemu energiju da dokažu da ne postoji ništa bosansko i da je Sarajevo nije Sarajevo već "bliskoistočno Sarajevo". Grad u kojem je u najmanju ruku poželjno pljunuti prvog Hrvata, Srbina, Jevreja, katolika, pravoslavca... kojeg sretneš na ulici. 

Kakvi lobisti, kakvi bakrači, takvu politiku bi Dodik suhim zlatom plaćao. 

Jer, Mevludin je važniji od Milorada, makar naša djeca i policajci bili nekažnjeno ubijani po Sarajevu, jer je Selim važniji od Vere kako bi tajkuni mogli da varaju državu i ne plaćaju dažbine, jer sa Vlastimirom "nemamo našu televiziju", jer je Kristina Kristina itd.

Kakva je to Bosna i Hercegovina u kojoj, po Samrinoj logici, Mladen Vojičić Tifa, neće zapjevati Grbavicu, jer je, zaboga, Mladen,  gdje nema Željka Bebeka da zapjeva "Mojoj dragoj BiH", u kojoj nema mjesta za Vinka Šamarlića, specijalca koji će radije život dati za Bosnu nego nositi zastavu na otvaranju Olimpijade u Barceloni. Hoćemo li zaboraviti Branka Mikulića koji je odbio sve ponude da napusti Sarajevo iz kojeg će Juan Antonio Samaranchu 1992. pisati da je "napadnuta domovina nas Bosanaca i Hercegovaca". A potom umrijeti u tišini opkoljenog grada.

Kakva je to Bosna gdje su nepoželjni major Mihailo Petrović "Srbin iz Beograda koji je došao da se bori sa nama" ili Čedo Domuz, gdje se ne smije čuti glas Jovana Divjaka, Stjepana Šibera, Miše Lončarevića, koji će skoro svojeg sina podržati da se iz ugodne Italije vrati u svoju Bosnu... Zna li, Samra, da su za Gornji Vakuf krvarili Žika i Neven?

Čija je Bosna bez Radenka Abazovića, Gorana Stošića, Sretena Lojanice, Aleksandra Ace Stankovića, Nenada Milojevića, Vlajke Bandića, Dragana Čurka… Ili njihovog brata i saborca Avde Huseinovića koji će ove heroje slaviti?

Zar Samra misli da je Radovan Karadžić slučajno prije agresije na Bosnu dokinuo, i to službeno, ZAVNOBiH koji je obnovio bosansku državnost!?

Zna li Samra za Aleksandra Gajića, koji je zarobio četnički tenk i izgubio zdravlje po bosanskim brdima, a nije dobio Zlatnog ljiljana? Je li to adl¨, gdje je tu pravda, a gdje smo mi?!

Je li njena Bosna, Bosna u kojoj fra Petra Anđelovića nećemo prepoznavati kao nekog ko je "vjeran Bogu i Bosni", čovjeka s kojim je Alija Izetbegović plakao za ubijenim fojničkim fratrima? Gdje su njegova braća koja i danas svim srcem gore za "zemlju s tisuć' ljeta"?

Kako, bolan, nema Bosne bez Josipa Pejakovića, Dragana Jovičića, Ivice Šarića, Darija Džamonje, Ivana Štrausa...

"Čekaj, ako tako idemo, šta će od otadžbine ostati", upitao je jednom legendarni Ivan Stambolić.

Kakva je Hercegovina bez Neđe i Štefice Galić koji će, rizikujući život, spašavati komšije Bošnjake, šta je Franjevački samostan bez fra Janka Ljubosa, Vareš ili Bugojno bez fra Mirka Majdandžića? Kuda idemo bez fra Ive Markovića, tog gorostasa koji će proklinjati tzv. Herceg-Bosnu, iako su zločinci s bošnjački imenima ubili njegove roditelje. Kuda, bolan?

Bosna bez Nene Markovića

Zar trebamo Bosnu bez Nenada Markovića i Gordana Firića koji će plakati dok cijela dvorana Mirze Delibašića srcem pjeva "Bosnom behar probeharao". Ili Sarajevo bez Želimira Vidovića Kelija i Ivice Osima... 

Šta je Velež bez Dušana Bajevića? Ko će ako neće Sergej Barbarez stati iza navijača Bosne i Hercegovine kada ih ponovo budu napali na beogradskoj Marakani? Kakvu budućnost možemo očekivati bez Njegoša Sikiraša, Denija Miloševića, Dragana Bursaća, Srđana Puhala, Aleksandra Trifunovića, je li i iz Sarajeva, kao iz okupirane Banje Luke, treba bježati Srđan Šušnica??? 

Zna li to Samra nešto što mi ne znamo? Vidjećemo. 

Ali, jedno je očigledno. Bosna kakvu je vidi Samra Ćosović-Hajdarević je ona Bosna kakvu su još 1991. priželjkivali Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić, Nikola Koljević i njihovi mentori Slobodan Milošević i SANU, a kakvu danas žele da vide Aleksandar Vučić, Nenad Kecmanović, Dragan Čović, Milorad Dodik, Ivica Dačić, Bosnu koja će se pretvoriti u nacionalne torove, gdje će ova zemlja, a i Bošnjaci u njoj, konačno izvršiti samoubistvo iz zasjede.  

Hvala, nećemo!

KOMENTARI (42)