Mozart dvadesetog vijeka / Bob Dylan, nobelovac

14. 10. 2016. u 15:07:00 Ahmed Burić

Shares:0

Kad u decembru ove godine, obično desetog, na svečanoj dodjeli u Švedskoj akademiji nauka, sedamdesetpetogodišnjem Bobu Dylanu budu dodjeljivali Nobelovu nagradu za književnost, on će morati otkazati zakazan gig...

...negdje u Kentuckyju, Wyomingu, Tennessyju ili Alabami. I danas, on u prosjeku svira svaki drugi dan, od prestižnih dvorana poput Muzeja za izvođačke umjetnosti, do “običnih” koncertnih dvorana gdje uz gitaru ili električni klavir pjeva neke od svojih besmrtnih pjesama. Poznavajući njegov opus i izučavajući karakter, on neće biti previše impresioniran, niti će reći da je očekivao ovo priznanje. “Ne mogu sebe zamisliti kao vođu neke generacije, ili naroda, ali mogu misliti o sebi kao o, recimo, Elvisu.”

Tako je govorio Dylan. Svoje je ime promijenio kad je s osamnaest došao u New York, a inspiracija je bio pjesnik Dylan Thomas. Kad je govorio o tome, govorio je ovako: “Rođen si, znaš, pod pogrešnim imenom, s pogrešnim roditeljima. Sebe možeš zvati kako voliš. Mislim, to se tako dogodi. To je zemlja slobode, i tako sam se nazvao.”

Porodica Zimmerman je u Minnesotti, 1941. dobila sina Roberta, kojeg je odgajala baka, Jevrejka s Krima, odbjegla nakon pogroma u Drugom svjetskom ratu. Govorila mu je: “Budi ljubazan s ljudima. Na putu kojim ideš srest ćeš najrazličitije tipove: svako od njih vodi tešku borbu, a osmijeh ili lijepa riječ mogu ti otvoriti mnoga vrata.”  Iz Dulutha, gdje je Bob rođen, šest godina kasnije preselili su sjeverno, u Hibbing. Tu je 1959. završio lokalnu srednju školu, i nakon toga se otisnuo na put poslije kojeg ništa više neće biti isto.

Ne znam misliti o literarnoj karijeri. Moji su idoli muzičari, ali mislim da nije slučajno da je na sedamdeset i peti rođendan moje majke Hidajete, stigla vijest da je Bob Dylan dobio Nobelovu nagradu za književnost. Ima u tome neke pravde. Čitav je kosmos u Dylanu, a cijela je stvar u mojoj majci koja me nikad nije učila mržnji, nego blagosti, i kad cijelu stvar samjeriš, ima pravo i taj Nobelov komitet, i sretan sam zbog toga. Kad sam čuo da Dylan dobio Nobelovu nagradu za književnost sjetio sam se da treba nazvati Vladu Kreslina. On je dva puta svirao s njim. I znam još jednog čovjeka koji ga zna – producenta Joe Boyda, koji sad živi u Albaniji.  

Izašao sam napolje. U kafani sam sreo Vajtu, Berbu, Stojića, Logu, Besima Spahića, i brzo sam shvatio: Dylan bi o tome napisao pjesmu. I dobio je Nobelovu nagradu za sve nas. Za Woodyja Guthryja koji je bio njegov privatni idol, za Hanka Williamsa koji je bio pomalo svačiji idol, za Jima Morrisona koji je htio biti pjesnik, a bio je veliki pjevač, i za Hendrixa, koji je bio car.

Bob Dylan je mijenjao svijet riječima. Literatura ne može bolje. “Mozart dvadesetog vijeka”, kaže prijatelj pjesnik. Možda Willie Nelson zna isto, pa i bolje. Možda je Leonard Cohen senzibilniji. Možda je, sigurno je, nepravda što Umberto Eco ili Carlos Fuentes nisu dobili Nobelovu nagradu. Možda je Hemon upravu kad kaže da je nagrada otišla u ruke pop-zvijezde, a da nijedan američki pjesnik nije dobio to priznanje od 1948. I nepravda je što je, recimo, neće dobiti on, Andrej Nikolaidis, ili Jonathan Franzen. Ali, U Dylanov svijet svi stajemo: Leadbelly, Muddy Waters, Son House. Jer, Dylan je kontinent.

I kad za sto godina neko bude pitao “ko je bio Bob Dylan”, neko će, možda, odgovoriti: on ne bi prošao ni na jednoj audiciji X- faktora ili Talentsa, imao je unjkavi glas limitiranog opsega, pjevao kroz nos. On je bio pjesnik, gitarist, klavirist, malo dijete kojeg je country blues odveo tamo gdje počinje svijet, a završava pjesma o njemu.

Moj idol, i njegov u jednom trenutku, bio je Johnny Cash. lincolnovska prilika Oca nacije, za slabe, veliki car koji je pomagao Americi da se odbrani od same sebe. Nashville Skyliners, tako se zvao njihov zajednički album, to nisam pročitao na internetu, nego slušao s Cucom, koji je jedan od mojih najdražih prijatelja, i možda najveći poznavatelj muzike kojeg znam. Od takvih stvari se sastoji život.

Kad Bob Dylan, u decembru ove godine, bude primio Nobelovu nagradu za književnost, ne znam hoće li išta reći. Morat će otkazati koncert, doći i primiti tu nagradu o kojoj sanja većina pisaca. A na njoj piše: “oni koji su svojim znanjem učinili  svijet boljim”. Tako je govorio Vergilije. Tom Waits je napisao:

“Dylan je za kantautora u nastanku kao čekić i dlijeto za stolara.”

I fakat, bit će to prvi put s da neko izlazi na binu s instrumentima i pojačalima uz najavu: “The Nobel prize winner in literature.” Baš kao nekad kad je išla ona - “Columbia recording artist.”

Dylan, neko čiji su stihovi zadužili skoro svakog čovjeka na planeti. Knocking on the heavens door, Senor.

KOMENTARI (2)