Ja mislim / Anto Domazet: Zlo djeluje i nakon genocida u Srebrenici

11. 07. 2019. u 13:44:00 Radiosarajevo.ba

Shares:0

Na godišnjicu genocida u Srebrenici svi koje nose bol tog zla (zločina) postavljaju puno pitanja sa vlastitim ili odgovorima koje traže od drugih.

Naučna tumačenja zla pokazuju da ono prolazi evoluciju kroz tri faze (Arent, 1996, 2002) koje imaju različite sadržaje i manifestacije zla (Sućeska, 2008) .

Radikalno zlo

Stvara se u okviru totalitarnih društvenih sustava pridobijanjem ljudi da budu dio mase koja ima visoke ciljeve koje samo Vođa zna da iskazuje, pa ni Ustav, ni zakoni više nisu potrebni (Miloševićeva Srbija i fikcija Velike Srbije). Pojedinac u radikalnom zlu strahuje da se odvoji od mase, da postane suvišan, tako se uključuje u njen tok koji podrazumjeva i činjenje zločina (masovna ubistva i genocid, logori, bijele trake, uništavanje gradova i sela, ubistva civila snajperskim hicima...). Rijetki su spremni da se suprostave radikalnom zlu, ali za njih će se brinuti tajna policija i paramilitarne grupe.

Banalno zlo

To je faza u kojoj pojedinac prestaje da razvija u sebi sistem preventive i otpora zločinu, prestaje da se zapitkuje da li je to što čini moralno, da li on kao biće može prihvatiti i živjeti sa zločinima. Mnogo je ljudi vjerojatno razmišljalo može li pucati u potiljak nevine osobe u Srebrenici, ali su bili dovoljno „jaki“ da ubiju čovjeka u sebi i predaju se banalnosti zla. S druge strane, sjećamo se Srđana Aleksića koji tom zlu nije podlegao, naprotiv pobunio se protiv zločina koji su drugi činili. Za podsjećanje, Miloševićev i Karadžićev totalitarni sistem činili su manifestno pojedinca suvišnim, pa zato i zločin postaje manifestno kolektivan, van pojedinca, tako da zločin nema ljudsko lice. To ohrabruje ljude kao društveno suvišne i izgubljene osobe, da bez razmišljanja idu u zločin, jer u njemu nema prepoznatljivosti pojedinca.

Latentnost zla

Jednom doživljeni zločin živi u svakoj osobi, bilo da je žrtva, počinilac ili treća osoba. Niko ne može tvrditi da u datim okolnostima podsjećanje na zločin neće reaktivirati radikalno, a zatim i banalno zlo. Najgore je što se latentnost zla prenosi predanjem, literaturom, učenjem u školi ili u drugim formama.

Izloženi naučni okvir, i pored brojnih kritika i osporavanja, omogućava nam da u svakodnevnom životu imamo svoj pristup pitanjima zla, odnosno zločina.

Ono što svakog od nas mora zabrinjavati je da i nakon genocida u Srebrenici i mnogih drugih ratnih zločina u BiH, djeluje zlo snažnog intenziteta u formi latentnog zla. Društvena klima, nacionalne konfrontacije, veličanje ratnih zločinaca, siromaštvo i korupcija, moć nacionalnih elita, sustav školstva i programi obrazovanja, zaostajanje u demokratizaciji i zaštiti ljudskih prava, te zastoj u euroatlatnskim integracijama BiH ustvari označavaju nastojanja da se retrogradni totalitarni sistemi revitaliziraju. A to je put da latentnost zla prerasta u radikalno, a zatim i banalno zlo.

Mora se dići snažan glas žrtvi, javnosti i građana da, prvo, svi zločini, pa i zločin genocida u Srebrenici, dobiju svoje (ne)ljudsko lice, da identificiraju svakog zločinca, presude mu, zabrane veličanje zločinaca i zločina i krenu građenju političkog društva u kome će latentnost zla prestati kao opstrukcija normalnom životu ljudi. Jer, parafraziram riječi Filipa Davida, žrtva očekuje zadovoljenje koje odnekud i jednog dana mora stići, inače sve ostaje bez svrhe, ne samo njen život, nego i životi drugih, ne samo njena osobna i obiteljska povijest, nego i povijest uopće... Neko mora biti kriv, neko mora prihvatiti odgovornost, makar poslije toliko godina, za sve što se dogodilo.

Mi u BiH imamo dodatni motiv za nužnost demokratizacije društva. Treba stvoriti politički sistem koji će pojedinca primoravati da misli svojom glavom, da promišlja i propituje, tada ćemo imati barem donekle politički aktivnije, neovisnije i odgovornije društvo. Jer ako pojedinci danas čine zlo o kojemu nisu u stanju rasuđivati (isto kao nekada u totalitarnim sustavima), a uzrok toga je osjećaj nemoći koji pak proizlazi iz osjećaja političke suvišnosti koji sustav stvara, tada moramo pokušati naći rješenje tom problemu. Naše odluke o dobru i zlu, kako zaključuje Hana Arent, ovise o izboru društva u kojem živimo. Najveća opasnost - u moralnom, ali i političkom pogledu - tako nisu pogrešne ideje i pojmovi, već ravnodušnost i odbijanje da prosuđivanjem ulazimo u odnos spram drugih: tko se kreće u društvu ubojica, nužno će postati jednim od njih, u tome leži užas zla, a ujedno i njegova banalnost.

Ne znam da li bi Hana Arent, da je bila suvremenica genocida u Srebrenici, promijenila što u svom teorijskom konceptu zla. Ali, i ono što je urađeno dovoljno je ozbiljna poruka da mir i dobro, kao antipode zla moramo graditi predano svakog dana, u svakoj aktivnosti, u svakom odnosu sa mladim ljudima i svakoj svrsishodnoj ljudskoj aktivnosti.

KOMENTARI (1)