Kolumnistice / Ana Kotur-Erkić: Slavko je pobijedio nas, ali mi nismo pobijedili sebe

18. 04. 2019. u 07:49:00 Ana Kotur-Erkić

Shares:317

Kada gledam bilo koju utakmicu, navijam da jedan od učesnika pobijedi. Ograničeno vrijeme, dobri timovi, sportska pravila, pa je neminovan rezultat u korist jedne ili druge strane.

I uvijek mi bude drago kad u onome ko gubi prepoznam da je iz utakmice nešto naučio. Bude tu i malo žalosti što nije pobijedio, ali uvijek bude više lekcije za sljedeći meč.

Kada sam pratila slučaj Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske protiv Slavka Mrševića, u kojem je na sudu Slavko morao da traži svoja prava protiv škole u koju se upisao, zatim i ministarstva koje je bilo dužno da Slavku obezbijedi uslove dostojne djeteta za obrazovanje, navijala sam za Slavka.

Slavko je dijete sa jednim oblikom autizma, visokofunkcionalno, dijete s kojim sam pričala na jednoj od konferencija nakon što sam podsjetila na ono što prolazi u uvodnom izlaganju na događaju. Dijete je to, koje je željelo da se obrazuje, da ide sa vršnjacima u školu, da odrasta kao i svi drugi.

Iza jednostavne rečenice – Pustite me u školu!, krilo se mnogo više od zatvorenih vrata. Slavko je želio da bude sa drugarima, da je dio kolektiva, da je tu kao i svi ostali, odrasli oko njega su željeli i kvalitet obrazovanja. Vjerovatno ne postoji osoba u Bosni i Hercegovini koja nije čula za ovu situaciju, a mnogi smo se sa njom i poistovijetili, ma kakva nam iskustva sa inkluzijom u svim životnim procesima bila.

I Slavko je pobijedio. Bez ičijeg navijanja, pobijedio je. Samo, još uvijek ne znam  da li su institucije išta naučile.

Slavko je pobijedio jer je ono što je sam prošao, i uz svoje najbliže, stavio u službu višeg cilja – inkluzije. Porodica Mršević i njihovi zastupnici su pregrizli sve ono što se u njima lomilo tri godine, odlučili da istraju i najbitnije – dokazali da govore istinu. Da li zbog očitih propusta suprotne strane, ili zbog dubokog uvjerenja sudija, kad već ozbiljnu sudsku praksu u ovoj oblasti nemamo, nisam sigurna. Znam samo da su imali ono najbitnije – istinsko uvjerenje da Slavkovo pravo ništa ne može opstriusati.

Institucije su izgubile. U njihovom slučaju sam potpuno sigurna da je u pitanju to što svoj posao još uvijek ne rade s opredjeljenjem za potpunu inkluziju, već s najozbiljnijom rezervom ka kvalitetu inkluzije, što u ličnim kapacitetima osoba zaduženih za stvaranje inkluzije, što u pravnom okviru za istu.

Međutim, ovo nije bila utakmica za lekcije. Trenutno je status quo, u kojem je Slavko dobio otvorena vrata škole, ali proces obrazovanja nije dobio Slavka. Pitanje je to za dalje inicijative i uključivanje pravnika u definisanje narednih koraka. Pravni okvir nema potpuno adekvatan način da Slavka vrati u školovanje, tako da će se vjerovatno služiti pravnim prazninama u najboljem interesu sad već odrasle osobe.

Slavko je pobijedio nas, kao sve one koji na sistem bez dovoljno odgovora i rješenja ćutimo, kao sve one koji sistem ovakav kakav jeste biramo, i kao sve one koji su na svakog Slavka ranije ostali nijemi. To uključuje svako dijete koje je izabralo da ide u specijalnu školu, unutar ili van države jer nije moglo ići u redovnu u koju bi, po uobičajenom toku stvari, išlo i svako dijete koje sad gubi obrazovanje jer škola/ministarstvo/osoblje/okolina misle da je bolje da se dijete ne obrazuje.

Međutim, čak i duboko svjesni da nas je Slavko pobijedio i pružio nam istinsku lekciju, mi još uvijek nismo pobijedili sebe. Nevladin sektor koji se bavi pravima osoba s invaliditetom daje prilično bezlične izjave ili se ne oglašava uopšte, što pokazuje koliko ozbiljan pokret u ovoj oblasti nemamo, pravnici – samo oni koji znaju suštinu situacije daju poneku šturu izjavu, mediji ne pretresaju suštinu problema, već se vode trenutno otvorenim vratima.

Slavko je pobijedio nas, ali mi nismo pobijedili sebe zahvaljujući najboljem što nam je ovaj dječak dao od svoje ličnosti. Slavko je pobijedio nas, ali mi smo izgubili Slavka nebrojeno puta.

Slavko je pobijedio nas i njegova pobjeda mora vrijediti više od Pirove.

NEMA KOMENTARA