Kolumnistice / Ana Kotur Erkić: Tri dana kuhanja prazničnog ručka

06. 05. 2019. u 21:24:00 Ana Kotur Erkić

Shares:98

Ne postoji osoba na svijetu koja bi u životu na spisak želja stavila invaliditet.

Nije baš da vam padne na pamet da bi to bilo super, osim možda kad vam hitno treba parking pa gledate u ono (u idealnoj situaciji) prazno mjesto obilježeno za osobe sa invaliditetom. Ali, ne, ni tad ne poželite da imate invaliditet, nogu ili ruku manje, da ne vidite ili ne čujete...

Za sve nas koji smo invaliditet stekli rođenjem, k'o boju kose u genetskoj lutriji, ili smo ga usput dobili spletom različitih okolnosti, izbora baš i nema. Ne postoji opcija da se jednog dana probudimo sa odlukom da ostavimo invaliditet pored ceste, u nadi da će ga neko drugi pokupiti, a nas nečeg osloboditi. Obično o ovom ne razmišljam, jer život ne ostavi baš puno vremena za filozofske aspekte invaliditeta, no praznicima se tema nametne – sama.

Živimo u društvu koje ima stereotip žene, majke, domaćice (da ne kažem, kraljice). I tu negdje počinje trka za naštimavanje za društvene mreže, slikanje sa ili bez šminke, obavezno u okviru savršene kuće, sa jednim ili dvoje djece kao epicentrom svijeta, galaksije, univerzuma i uz pun sto rukotvorina prehrambene namjene. Sve fotografije iz 'ženskih' magazina višedecenijskog trajanja.

Prvi put, izabrala sam da pišem u prvom licu jednine. Jer se ne uklapam u slike i još bitnije, imam pravo da se u iste ne nikad ne uklopim, osim za mjeru lične sreće i zadovoljstva. Imam mnoštvo fotografija hrane, psa koji je porodično mezimče, kuće za čije čišćenje ostavim čašice kukova, bespovratno, svaki put kad se latim usisivača - sve po društvenim mrežama.

I svaka od njih krije samo jedno pitanje. Koliko sam puta granicu invaliditeta prelazila da nešto postignem? Broj – ne znam. Osjećaj – poznajem odlično.

Kolače volim da pravim. Još više da konzumiram, što mi ide mnogo bolje. Dosta ih je do sad završilo u kanti ili u bezličnom obliku nekoliko filova unutar plastične kutije – ne može se rezati, ali, bože moj, čulo ukusa kaže – jestivo i ukusno je.

Za prosječan praznični ručak potrebna su mi tri dana planiranja i tri dana za provedbu. Supa – iz etapa – traje čitavo jutro. Krompir guli neko od ukućana, sarma se sprema pola dana. Kolač dva. Pita – nije prebacila od kupovnih kora.

Završni rezultat – svi u kući smo oduševljeni postignutim. Ćale mi je godinama ponavljao da je njemu sve ukusno – a što nije 'na oko' dopadno, ne mari. Muž još uvijek kreativno smišlja način da nešto proglasi najukusnijim jelom koje je jeo.

Lično, najviše volim kad čokoladni kolač u kojem se šećer kristalizirao da pristojno hrska iznesem pred gošću, koja sasvim slučajno pravi torte za šire mase... Smijeh narednih godina je garantovan! Kao i onda kad me čišćenje listova kupusa za sarmu toliko umorilo da sam zaboravila da stavim rižu u smjesu za punjenje.

Zalijem sve što radim morem suza. Posvađam se s okolinom jedno 30 puta dnevno. Za kese za zamrzivač, podmetač za čaše na ivici stola, pogrešnu gramažu sastojaka, praznu bateriju u kuhinjskoj vagi. Lista tek počinje.

I imam krug ljudi koji svake praznike čekaju fotografije putem telefona. Možda nisu blizu, ali bliže od dijeljenja rezultata se ne može biti. Osmijeh i držanje palčeva – najbliže.

Ne znam do kad će to sve moći tako. Već neko vrijeme imam pomoć u kući jer smo si merdevine za prozore i ribanje kuhinje i ja pristojno salutirali. Okačili krpu o klin. Peglanje je najzanimljivije sjedeći, onda može da traje danima.

Ne bih ni znala koliko proizvođača poslastica ima u BiH, da nismo postali vjerni degustatori, porodično! Možda sopstvenu proizvodnju nikako ne mogu započeti, ali podržati domaće radinosti – mogu.

Jer sva priča o jednakosti i ravnopravnosti različitih vrijedi tek kad dobije lice malih pobjeda u svakodnevnici. Savladavanja prepreka tokom maratona. Neke zakačim, pa padnu, neke preskočim, a neke - obiđem u širokom luku.

To lice malih pobjeda je neodustajanje. Jer invaliditet nije nešto sa čim se jedna žena miri, već nešto što prihvata. Slika možda može biti kao Mona Liza, život s invaliditetom to – sigurno nije.

A praznici... Pa valjda je i učestvovati bitno. Malo sopstvenim, malo tuđim snagama. Bar nije photoshop!

NEMA KOMENTARA