Kolumnistice / Ana Kotur Erkić: Neke žene nemaju pravo čak ni da prijave nasilje

30. 11. 2018. u 20:01:00 Ana Kotur Erkić

Shares:58

Tema nasilja nad ženama zadnjih godina često se može čuti u javnom prostoru, pogotovo u vrijeme "16 dana aktivizma protiv radno zasnovanog nasilja" koje se u svijetu obilježava od 25. novembra do 10. decembra.

Međutim, broj žrtava nasilja nad ženama i nasilja u porodici govori nam da pričati o tome nije dovoljno, bez suštinske promjene.

Čak i ako se desi promjena, najčešće se ona ne tiče jednog velikog broja  nevidljivih žena, onih koje se po pravilu ne prepozanju kao žrtve nasilje, one koje nemaju mogućnost nasilje čak ni da prijave. 

Mogli smo čuti da nasilje trpe žene s nižim stepenom obrazovanja, za Romkinje nam se 'podrazumijevalo' da su žrtve nasilja, žene sa sela su 'same birale' neobrazovane, grube, nasilne muškarce. Sve su to prizme u koje je nasilje guralo svoja opravdanja.

Ali, kad su žene s invaliditetom u pitanju, gotovo smo panično zatvarali oči pred njim, pravdajući se bar jednim od sljedećih razloga:

Predrasuda 1: Nemoguće je vršiti nasilje nad ženom s invaliditetom

Da li iz razloga što smo previše dobri, što se to kosi sa opšteljudskim vrijednostima, zato što to ne možemo zamisliti, ili zato što svakom ko je u blizini osobe s invaliditetom stavimo oreol zasluga – izabrali smo da nasilje prema ženi s invaliditetom ne vidimo.

Predrasuda 2: Ako nije modrica, nije nasilje

Pojavni oblici nasilja nad ženama s invaliditetom mnogo rjeđe budu u udarcu i povrede, a mnogo češće nasilje u psihološkom, emocionalnom, finansijskom smislu. Od žene s invaliditetom se očekuje da bude "zahvalna"  što joj neko pomaže, pa makar i na njenu štetu, "ushićena" jer je neko voli, pa makar i patološki. A pošto njeno izdržavanje košta, svoju invalidninu i naknadu za tuđu njegu, ona daje u kućni budžet, bez obzira što im je namjena druga

Predrasuda 3: Umjesto da se pomiri sa svojim stanjem, ona njime teroriše sve oko sebe, pa je on morao tako

Ovo i nije tako rijedak obrazac ponašanja, u kojem nedostatak opšte društvene svijesti dovodi do generisanja nasilja u kojem je uvijek ona kriva. To što se neko ne osjeća prijatno u porodičnom odnosu - nikad ne može biti opravdanjem za nasilje. Kad zagrebemo ispod površine, ispliva opšteprihvaćen stav da je invaliditet teret, pa onaj ko ga nosi, mora trpjeti i negativne posljedice

Predrasuda 4: Nasilje nad ženama s invaliditetom se rijetko dešava

Daleko od očiju, daleko od srca. I vrlo blizu povredama raznih vrsta. Ovo opravdanje imaju sve policije, svaka sigurna kuća (koja se nije eventualno sporadično surela), te svaka druga vladina ili nevladina ustanova koja se u pravilu bavi nasiljem nad ženama s invaliditetom.  Jedan veliki društveni problem, sveli smo na lični doživljaj istog.

Predrasuda 5: Nije zabilježeno u zvaničnim dokumentima, sve ostaje na nivou rekla – kazala

U zemlji u kojoj žena koja ne čuje nema tumača za znakovni jezik u trenutku kada uđe u policiju da prijavi nasilje...  
U zemlji u kojoj su žene s invaliditetom svedene na percepciju objekta...
U zemlji u kojoj se prosječan sudija susretne s  pojmom invaliditet tek u postupku oduzimanja poslovne sposobnosti, što se duboko kosi sa svim civilizacijskim normama i ljudskim pravima...
U zemlji u kojoj bi ženu koja ne vidi pitali kako zna da joj je neko svakodnevnicu zagorčavao premještanjem stvari ili stvaranjem prepreka za kretanje ako to nije vidjela...

... postavlja se pitanje da li je jedino nasilje ono koje je zabilježeno.. 

U zemlji u kojoj je broj evidentiranih slučajeva nasilja nad ženama s invaliditetom na nivou statističke greške, ko će ohrabriti žrtve nasilja da ga prijavljuju?

U ime onih koje nemaju čak ni hipotetičku mogućnost da se fizički odbrane od nasilja,  dižem svoj glas i zahtijevam da svaka žena ima pravo i mogućnost da na nasilje odgovoriti zahtjevom za zaštitu. 

Ovaj medijski sadržaj nastao je u sklopu projekta „Program osnaživanja nezavisnih medija – Independent media empowerment program (IMEP)“ kojeg finansira USAID, a provodi CPCD  

NEMA KOMENTARA