Kolumnistice / Ana Kotur - Erkić: Inkluzija u obrazovanju – kako je stradala?

24. 02. 2019. u 10:36:00 Ana Kotur Erkić

Shares:0

Kada je 2003.godine stupio na snagu Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovini, a 2007. i Okvirni zakon o visokom obrazovanju u jednoj od zemalja koja samo od sopstvene brdovitosti, što realne, što simbolične, nije odustala, zasigurno je bilo lijepo čitati da je pravo na obrazovanje jednako za sve, bez obzira na sve moguće karakteristike koju neko od nas nosi.

Praksa je, s druge strane, pokazala potpuno drugo lice, kako prema opštoj populaciji koja od obrazovanja želi znanje, sposobnost i mogućnost, tako i prema populaciji osoba s invaliditetom koje svakodnevno pr(e)olaze različite prepreke s ciljem sticanja bar osnovnog nivoa obrazovanja.

Kada govorimo o onom što se podrazumijeva, iako u današnje vrijeme prolazi vrlo neobične transformacije percepcije i djece i roditelja, prepreke se svedu na sljedeće:

  • Neprilagođenost i nepristupačnost

Prva asocijacija koju većina ljudi ima kad je u pitanju nepristupačnost, jesu rampe i liftovi, ako za njih ima novca. Nažalost, ovo je tek folija ispod čepa tetrapaka u kojem ne znamo šta imamo, jer relevantnih, ozbiljnih podataka o potrebi za prilagođavanjem još nema, a kako se čini, zbrka će biti još i veća s porastom broja djece koja imaju određene poteškoće u razvoju.

Pristupačnost obuhvata mnogo širi spektar prilagođavanja, od fizičkih, čiji su samo jedan dio rampe i liftovi, prostori bez pragova, dovoljno širokih vrata, toaleti upotrebljivi tokom višesatnog boravka u školama, do informacionokomunikacionih – različitih pomagala, uključujući Brajeve mašine, informacione tehnologije, jednostavne formate, sve ono što proces edukacije i obrazovanja kao stvaranja dovoljno kompetentne, samostalne i izgrađene individue približava i uprošćava na svakodnevnom nivou.

Pomagala su još jedna stavka koje hronično nedostaje, toliko da sam u dosadašnjem radu doživljavala da mi se rukovodstva različitih škola hvale donacijama različitih međunarodnih organizacija, svjesno prećutkujući nezainteresovanost nadležnih institucija. Sličnu sudbinu doživljavaju i udžbenici – kojih nema, ni prilagođenih, ni dostupnih djeci koja teret improvizovane inkluzije sa svijetlim tačkama nose na svojim leđima.

  • Nedovoljno obrazovan i zainteresovan kadar

Kadar koji se danas edukuje za rad s djecom s poteškoćama u razvoju, na fakultetima i kroz praksu ni ne susretne se s radom 'na terenu'. Kadar koji postaje asistent djetetu u procesu inkluzije, najčešće obučavaju roditelji i dugogodišnji nastavnici djeteta, nesvjesno urušavajući ulogu asistenta.
Kadar koji u medijima osvane jer istuče, pljune ili vrijeđa djecu s poteškoćama u razvoju nije izuzetak, već pravilo, o kojem se pod težinom političke korektnosti ne smije progovoriti, kao ni o masi drugih stvari u BiH.

Kadar koji, poput učiteljice Zejda Ćoralića, pravi iskorak, još uvijek je na nivou svjetskog čuda, rang piramida u Visokom. Bez ikakve pripreme, bez saveznika osim roditelja, bez dovoljno uporišta u obrazovanju, s mrvom tek želje za boljim i volje da djetetu pruži – jednaku šansu.

  • Sistemske prepreke i sistemska diskriminacija

Zakoni koji u jednom članu promovišu jednako pravo na obrazovanje, a u drugom različite vidove 'specijalnog obrazovanja, nisu ni najmanje inkluzivni. Konvencija o pravima osoba s invaliditetom ne poznaje specijalno obrazovanje kao opciju, samo resurs u različitim profilima stručnjaka, metodama i mehanizmima za – otvaranje opšteg ka pojedinačnom. 

Nije zanemariva ni neusaglašenost socijalnih prava sa pravom na obrazovanje, prava na pristupačnost prevoza, pa čak ni regulative u oblasti rada kadra koji direktno radi s djecom s poteškoćama u razvoju koja od struke pravi usputnu stanicu da se ne umre od gladi i ne izađe iz okvira rada.

  • Nedovoljna podrška društva

Bezbroj puta sam čula da porodica djeteta s poteškoćama u razvoju, najčešće, od prvog dana ostaje sama. U borbi za malo bolje, u sanjanju da može više, a najviše u običnim životnim stvarima.

Podrška znači i roditelje koji neće reći da baš i ne bi voljeli da njihovo dijete ide s 'tim' djetetom u razred, roditelje koji pozivaju svu djecu na rođendane, zajednicu koja ne zna za tu i ovu djecu.

Podrška znači i – ne znam kako da te podržim, ali hoću i da naučim i da stojim uz tebe. Podrška znači i da inkluzija nema granicu, ni u samo jednoj sferi života, što je obrazovanje, ni do određenih nivoa.

Nije dosta, ni kad je osnovno završeno ili bar tako djeluje, nije dosta i nikad neće biti dosta kad je srednje tek napola skrpljeno i ne može biti dovoljno da na visokom obrazovanju koje je tek mjestimićno i povremeno pristupačno. Uvijek pomislim da u Bosni i Hercegovini ima tek jedna žena koja ima doktorat u struci, a da je osoba s invaliditetom.

  • Obrazovanje nije politički interesantno

Osim kao floskula da tržište rada i sistem obrazovanja nisu dovoljno povezani, politiku obrazovanje nije zanimalo. Politika, koja bi morala počivati na visokom nivou obrazovanja, kako onih koji se provode, tako i onih kojih se tiče i koji po obrazovanju glasaju, sistematski ubija sve što na obrazovanju počiva.

Politika manjkom novca u prevenciji neobrazovanja, uspješno prevenira jednakost kao posljedicu obrazovanja, rada i zalaganja. Manjkom novca stimuliše podjele, marginalizaciju i prepreke. 

To, naravno, prvo osjete oni kojih se najviše tiče da bar jaz do iste startne pozicije premoste u svoju, pa u opštu korist.

I možda bismo se mi i obrazovali, da smo imali priliku gdje, kako i od koga. No, inkluzija u obrazovanju, koja znači i inkluziju u društvo, koja se tiče svih nas, ima sopstveni domet. Do tuđe volje, do nedostatka sredstava, do nedovoljno znanja i do – šta će to nama?

A treba nam.

 

Ovaj medijski sadržaj nastao je u sklopu projekta „Program osnaživanja nezavisnih medija – Independent media empowerment program (IMEP)“ kojeg finansira USAID, a provodi CPCD  

KOMENTARI (3)