Kolumnistice / Ana Kotur Erkić: Bonton ponašanja prema osobama s invaliditetom

23. 01. 2019. u 12:29:00 Radiosarajevo.ba

Shares:571

U borbi za prava osoba s invaliditetom, jedan od ključnih aspekata uspjeha je promjena svijesti. Istovremeno, to je najteži zadatak koji se ne dešava preko noći. 

Piše: Ana Kotur Erkić za Radiosarajevo.ba 

Promjena svijesti počinje od nas, s obje strane zadatka. Nas, koji želimo doći do prava kad svijest bude promijenjena, i nas koji svijest moramo promijeniti da bismo stajali na pravoj strani nečijeg prava – onoj na kojoj se nalazi podrška da pravo bude ostvareno.

I ovdje postoji neki bonton koji (ne) nosimo u kućnom vaspitanju, više kao mehanizam ophođenja, nego kao skup pravila koja se napamet uče. Lično, svrstala bih ga u nekoliko tačaka koje su smjernice za kreiranje (boljeg) stava:

  1. Svi smo jednaki!

Koliko god vam se učinilo da su lične pozicije i predispozicije različite kod svakog od nas, uvijek imajte na umu da civilizacija počiva na načelu jednakosti svih ljudi. Svi se rađamo s istim pravima, a to što je dio invaliditeta uskraćivanje jednakih mogućnosti u društvima koja ne mijenjaju svoju percepciju, postaje zadatak svih u zajednici da stvari vratimo na 'nulu'. Onu pozitivnu, od koje nešto možemo graditi.

  1. Nikome ne radite ono što ne želite da rade vama

Zvuči kao rečenica iz neke religijske literature, ali i bez velikih riječi, jasno je – samo se postavite u kožu lica s invaliditetom, s punom ličnošću koju ste izgradili na jedan ili drugi način, sa svim onim što jeste i zamislite da se ponašaju prema vama onako kako se (nehotično) ponašate prema osobi s invaliditetom. Šta biste osjećali? Šta biste rekli osobi s druge strane? Kako biste promijenili stvari?

  1. Ostavite svoje pretpostavke o invaliditetu van jednačine, za dobar rezultat

Rađamo se bez predrasuda, što dovoljno govori koliko smo pogrešnog upisali na 'tabula rasa' koju dobijemo, do trenutka kad prepoznamo predrasude. I životni i medijski prostor su nam 'zagađeni' različitim viđenjima invaliditeta, pa od 'otimačice' koja je glumila invaliditet, do heroja koji završavaju fakultet 'uprkos sljepilu', imamo ozbiljan problem sa posmatranjem invaliditeta kao prava na različitost.

Da biste osobi koja invaliditet nosi samo kao jednu različitost pristupili na pravi način, pretpostavke i predrasude ostavite sa strane.  Pokušajte razumjeti da vaš i doživljaj neke osobe sa invaliditetom nisu isti. 

  1. Pitajte i ponudite!

Zamislite da vam neko svaki dan šalje ručak jer je ubijeđen da bolje kuha od vas, i da iz pristojnosti jedete nešto što ne volite umjesto onoga što biste sami sebi skuhali. Ista je stvar kad pomoć osobi s invaliditetom ponudite i provedete na način na koji vi mislite da je adekvatan. Osoba koja koristi kolica preživljava neprijatnost i ugrožava joj se dostojanstvo kad je nosite preko stepenica jer je vama to nešto što možete. Fizičko ugrožavanje neću spominjati! 

Umjesto da galamite oko osobe koja ne čuje, stanite pred nju i pitajte je na koji način joj odgovara da komunicirate. Stanite joj u vidno polje kako bi mogla da čita sa vaših usana. Osobu koja ne vidi ne morate tegliti za ruke i dizati joj noge i ruke kako bi se kretala kroz nepoznat prostor, dovoljno je da jednostavnim rečenicama objasnite šta je oko nje i ponudite da se osloni na vas i prema vašem kretanju, prilagođava svoje.

Osobi s intelektualnim poteškoćama postavljajte jednostavna pitanja, ona za koja podrazumijevate da ih većina razumije i ne komplikujte ništa. Ni osoba tipičnih intelektualnih mogućnosti vas ne razumije u nekim situacijama, ni osoba drugačijeg nivoa obrazovanja, ne očekujte da osoba s intelektualnim teškoćama reaguje drugačije.

  1. Ne prejudicirajte da se od invaliditeta mora 'ozdraviti'

Ljudi imaju enormnu potrebu da pretpostavljaju da će 'to' proći i da ćemo jednom moći sve 'kao i drugi', te da ćemo ozdraviti. Invaliditet nije bolest, to je stanje, odnosno interakcija različitih onesposobljenja i neprilagođene sredine, i prolazi samo prilagođavanjem da bismo mogli uživati osnovna prava. Samim tim, nije neophodno da ozdravimo, jer nismo bolesni, a osim toga – svako ima pravo da ono što želi radi na način na koji to želi.

  1. Ne pretvarajte nas u objekat

Ubedljivo najružnija i najteža povreda nečijeg dostojanstva je da se osoba koja je u prostoriji zanemaruje obraćanjem pratnji. Ovo je gotovo redovna pojava bez obzira o kojem se obliku invaliditeta radi.

Uvijek, ali uvijek se možete obratiti osobi s invaliditetom, jer će ona na neki način da vam odgovori. Taj način može biti teži, komplikovaniji, može dugo i da potraje dok dobijete odgovor, ali je sve ono što ćete uložiti od sebe da do odgovora dođete, ukazati da nas kao ljude poštujete i da za vas nismo objekat  bačen u prostor koji ste slučajno susreli na svom putu.

  1. Invaliditet se dešava svakome

Imajte na umu da invaliditet nije nešto što stavljamo na listu želja i da nismo svi rođeni s invaliditetom. Mnogi invaliditet stiču na radu, u saobraćajnim nesrećama, pa i nesretnim ratnim okolnostima, kao što se desilo na ovom prostoru.

Bolji stav kreira bolje okruženje i kvalitetnija rješenja za nas koji invaliditet već imamo i ostavlja dobru početnu osnovu, onu već pomenutu pozitivnu nuku za one koji dolaze.

Lijepa riječ otvara gvozdena vrata, baš kao što se odmjerenim, pristojnim i lijepim ponašanjem  stigne mnogo dalje. 

NEMA KOMENTARA