Kolumnistice / Ana Kotur-Erkić: Smije li žena s invaliditetom biti superžena

18. 07. 2018. u 11:32:00 Radiosarajevo.ba

Shares:751

Biti žena u društvima poput bosanskohercegovačkog ili balkanskih, uopšte nije lako. A kako je dokazivati da jesi žena i da je to sasvim ok?

Piše: Ana Kotur - Erkić, za Radiosarajevo.ba

Postoji nekoliko stereotipa žene koje viđamo u medijima – zgodna, privlačna, neodoljiva, najčešće stvorena samo da bude lijepa; poslovna, odmjerena, hladna, profesionalna i nepristupačna; majka, topla, brižna, usredsređena na porodicu; supruga, zavisna, nesamostalna, podređena; konačno, superžena, kombinacija bar dva već nabrojana modela, koja obavezno ima recept – sve se može uz dobru organizaciju.

Za svaki od pomenutih modela imam bar jednu zamjerku. Suština ravnopravnosti jeste u razbijanju kalupa i slobodi bivanja svim onim što po prirodi, opredjeljenju i izboru jesmo, pa to u slučaju ravnopravnosti po polu obavezno znači – ne traži da budem ono što od mene očekuješ.

Ali, šta kad ti pol nije dovoljan za ravnopravnost i šta kad se sve za šta se boriš svodi na –uklopi se u kalup da bi dokazala da možeš, vrijediš i imaš pravo da želiš i budeš?

Uloge namijenjene ženi s invaliditetom

Žene iz marginalizovanih ili manjinskih grupa podliježu potpuno drugim stereotipima. 

Žene s invaliditetom možemo naći samo u ulogama heroina koje obavljaju jednostavne, obične stvari, ili su odlučile da od sebe i života žele više od očekivanog.

Majke najčešće nisu, jer 'kako će ona roditi?', 'na šta će dijete ličiti?', 'ko će dijete odgajati?'.

Lijepe, poželjne često nisu jer 'ne šminka se', 'hoda ružno ili ne hoda uopšte', 'nije nokte nalakirala', 'ne može se depilirati','ne vidi se srediti'. 

Poslovna jeste, ali IAKO ima invaliditet – ne može i jare i pare;

Supruga je samo ako se 'on sažalio' ili 'bio predobar pa svoj život podredio njoj'...

Superžena ne može biti, jer od nje to  niko ne traži, niko ne želi i niko ne očekuje.

Žena s invaliditetom poželi da bude žena, baš IAKO sve gore nabrojano jeste ili nije tačno. Poželi to, jer tako može i ima pravo na to.

Biti ili ličiti na

Upravo tu nastaje problem svih problema – žena s invaliditetom dokazuje svoj izbor i svoje pravo preko potpuno pogrešnih modela, stereotipa protiv kojih se svaki civilizovan pokret za ljudska prava bori ne od juče, već decenijama.

Žena s invaliditetom onda počne da ističe svoju ženstvenost, pakujući je u prihvaćene modele oblačenja i ponašanja; svoju snagu mučeći se između svakodnevnih obaveza, tražeći i stvarajući nove, koje objektivno ne mora da tovari na svoja leđa; svoju profesionalnost dokazuje radeći bar tri posla, insistirajući na bar jednom hobiju; i konačno, svoju 'upotrebljivost' pokazuje postajanjem multipraktikom.

Tu nema ni grama ljudskog prava djevojčica i žena s invaliditetom.

I tu pokret u povojima žena s invaliditetom najčešće griješi, gladeći i glancajući sujetu balkanskog mentaliteta, šovinizma upakovanog u poredak, bolnih rana na egu upakovanih u želju za prihvatanjem.

Čini mi se da  neprijatelji ravnopravnosti djevojčica i žena s invaliditetom čuče u nekoliko elemenata društvenih odnosa – odnosu muškarca prema ženi (koji tako vjerno odražava i odnos muškarca s invaliditetom prema ženi s invaliditetom), odnosu žena prema ženama (i dalje je najveći neprijatelj ravnopravnosti upravo u ženama koje povlađuju muškarcu na štetu žena), i u odnosu uobičajenog prema neuobičajenom – ili si dio krda ili si prepuštena sama sebi.

Zato, da bismo mogle da radimo, očekujemo i želimo promjenu – imamo samo jedan zadatak – ne odustati od prava da se za dobru stvar borimo na pravi način i obaveze da u tome istrajavamo.

To sa sobom nosi samo ovo – ne moraš da budeš ni lijepa, ni zgodna, ni poslovna, ni majka, ni tetka, ni superžena, ni supruga, a možeš sve ono što želiš. Dovoljno je da jesi, jer muškarci i žene, kao ljudi, jednakost stiču rođenjem, a ne prilagođavanjem sebe.

Jedino prilagođavanje na koje moraš pristati jeste da ti se razumno prilagodi  svijet oko tebe, kako bi imala jednake startne mogućnosti da budeš šta god ti padne na pamet.

Ovaj medijski sadržaj nastao je u sklopu projekta „Program osnaživanja nezavisnih medija – Independent media empowerment program (IMEP)“ kojeg finansira USAID, a provodi CPCD  

NEMA KOMENTARA