Majčinstvo / Pričajmo malo o ženama koje ne doje

09. 12. 2016. u 21:55:00 Radiosarajevo.ba

Shares:0

Ne, ovo nije još jedan u nizu “Sram ih bilo!” tekstova. Tako da ako ste zato tu, nemojte dalje čitati, jer onda ovo nije tekst za vas.

Skoro godinu dana sam majka – skoro godinu dana, maltene svaki dan slušam o dojenju. Uporediću to sa sljedećom pojavom:

 

Piše: Brankica Raković, Lolamagazin.com

 

Zamislite da zbog zdravlja niste u mogućnosti da imate djecu. A želite. E sad zamislite da vam svaki dan gomila poznatih i nepoznatih ljudi, što uživo, što na internetu konstantno priča o tome kako je lijepo imati djecu, pita vas zašto vi nemate i govori kako vam prolazi vrijeme i kad ćete ako nećete sad? A vi, naravno, ne želite da dijelite info o svom zdravlju baš sa svima, nego tako ćutite i gutate i nadate se da će prestati. Jednom.

 

Tako je majkama koje ne mogu da doje.

 

Srećom, ja nisam među njima, ali i dalje ne mogu da vjerujem koliko je ovaj svijet pun osuda i koliko svi misle da sve znaju bolje.

 

Ako me pitate šta ja koja dojim imam s tim, reći ću vam mnogo toga.

 

Trauma oko dojenja je počela i prije nego sam ostala trudna. Toliko ljudi pričaju o tome, i muški i ženski, iako svi u suštini malo znaju o tome, da ti imaš osjećaj da ako to mlijeko ne krene kad test pokaže dvije crtice, da ti ni ne treba da budeš trudna. Elem, ja sam bila među onim srećnicama kojima je to sve išlo prirodnim putem i moje grudi slovenske su bile spremne da hrane onu koja danas jede više od mene. Ali taj pakao, tih prvih mjesec i po, dva, vi poželite da odustanete i od sebe i od djeteta i od rođenih sisa i ne znate što vam je to uopšte trebalo.

 

Dijete, ta mala, ćelava vekna prilazi vašoj dojci, a vas već počinje da boli, i vi nemate opciju da joj ne date da jede, jer em plače pa ne možete slušati, em zaboga dijete je gladno i mora da jede. Ali porođajna bol je ništa u odnosu na tu bol. I vi svjesno, iz dana u dan, trpite te bolove, znajući da će proći, jer sve prođe, pa i mi ljudi prođemo, ali ta samokontrola, taj ples između želje da nikad niste ni imale mlijeko i tog predivnog osjećaja dok gledate kako vaše dijete raste samo od vašeg mlijeka, to je za psihološko posmatranje.

 

Zato krenimo redom:

 

Dojenje jeste najbolji izbor za dijete, posebno u prvim mjesecima života, ali i za majku, jer je taj osjećaj pogleda na bebu odozgo dok ona cucla tu vašu bolnu dojku neuporediv s nekim prije doživljenim osjećajem. Ali nije jedini.

 

Ishrana AD formulom je takođe dobra za bebu. Od nje djeca takođe rastu, dobiju zube, prohodaju, guguču, prevrću se na leđa i lijepo spavaju. Ta djeca jednako vole svoje majke i vezuju se za njih i vole svijet oko sebe. Ta djeca ne odrastu u bića krhkog zdravlja, već u normalne, zdravlje ljude koji rađaju i prave drugu normalnu i zdravu djecu. Dojenje ili nedojenje nema veze sa zdravstvenim bilansom budućeg odraslog čovjeka, bar ne u toj mjeri u kojoj se majke koje ne doje prepadaju na dnevnoj bazi.

 

Mi trenutno živimo u vremenu kad svako ima jednog boga u kojeg, eto vjeruje, ali se od brojnih drugih pojava i stvari takođe prave božanstva. Dojenje je jedno od njih.

Ako ne dojiš, nisi dovoljno dobra majka.

Ako ne dojiš, ti ne radiš najbolje za svoje dijete.

Ako ne dojiš, tvoje dijete će biti drugačije od djece koja su dojena.

Ako ne dojiš, što si rađala?

 

I evo me stojim, spremna na svo kamenje i paradajze koje ćete baciti na mene koja dojim i usuđujem se da stanem na stranu onih koje ne doje. I molim vas da se samo jednom zamislite prije nego osudite neku majku i dodijelite joj neku od gore navedenih etiketa, zamislite se na mjestu te mame i budite malo empatičnije prema onoj koja prolazi kroz sve iste nedaće kao i vi, samo ima malo lakše i čvršće sise.

 

I nemojte mi sad tu izbacivati činjenice zvane “Postoje i majke koje mogu da doje, a odluče da neće iz njima znanih razloga”. Jer i one imaju pravo na to. Jer nijedna od nas ne može znati šta ju je nagnalo na tu odluku. Pomirite se s tim da, vjerovale ili ne, postoje ljudi, postoje žene koje misle drugačije od vas.

 

Postoje i žene koje u tome ne vide ono što ti, majko koja dojiš šestogodišnjeg sina vidiš. I nije ništa lošija od tebe, majkemi. Nekim ženama to ne prija.

 

I one nisu ništa manje povezane sa svojom djecom. Mlijeka mi. Sandra je to lijepo opisala.

 

I za kraj, da vas pitam: Kako, zaboga, očekujete od majki da doje i žele da doje, kad medicinsko osoblje, one prve tete s kojima imaju susret nakon porođajne traume, nemaju zanimanja za to uopšte? Znam da prebacivanje odgovoornosti nije zrelo, ali da nisam imala drugaricu (Hvala, Nedo) koja se porodila tri mjeseca prije mene i koja je 6 dana bila na telefonu sa mnom i tjerala me da birnem o svojim sisama na ispravan način, ja danas ne bih dojila. A da ne pričam o tome da čim ti dijete ne dobije sedam kila mjesečno, nude ti AD, ma koliko ti dojila, na skoro svakom savjetovalištu.

 

Jer smo mi sestrama samo još jedna porodilja.

 

Jer su naše kamene i bolne sise samo još jedan par sisa nesposobne i neinformisane majke.

 

Jer to da li ćemo mi ili nećemo hraniti bebu svojim mlijekom, njih ne zanima. Meni je Lola svakako dolazila musava od AD-a.

 

Držite se svojih sisa i manite se tuđih. Nas tri smo othranjene na flašici – i sve tri smo zdrave, prave, manje više normalne. i život je lijep.

 

P.S.

 

Svim majkama koje to tek treba da postanu ili baš sad ovo čitaju dok leže u nekoj od naših bejbi frendli bolnica, meni je ovo spasilo život u tih prvih pet dana:

 

kad je beba tu – neka sisa kad god i koliko god može

kad beba nije tu konstantno ponavljaj sljedeće:

izmuzaj se dok ne padneš u nesvjest (ne bukvalno)

tuširaj grudi što hladnijom vodom

opet se izmuzaj

masiraj grudi kad god sjediš na krevetu, nemoj biti besposlena, masiraj grudi

maži bradavice i svojim mlijekom i nekom od masti koje ti drugarice preporuče, svaka je dobra

hladne obloge su okej, ali hladan tuš je bolji

izmuzaj se (i noću i danju)

 

I proći će. Obećavam.

 

I sve što radiš je u redu. Stvarno jeste.

NEMA KOMENTARA