Suđenja vješticama najduže se u Europi zadržala u Hrvatskoj

Radiosarajevo.ba
Suđenja vješticama najduže se u Europi zadržala u Hrvatskoj
Foto: iStock / Suđenja vješticama najduže se u Europi zadržalo u Hrvatskoj

Dan prije proslave svetog Nikole davne 1484. godine bio je, kako će se pokazati, koban za nebrojene žene koje su stoljećima gorjele na lomačama diljem svijeta. Papa Inocent VIII. objavio je na današnji datum bulu Summis desiderantes affectibus. Taj se dokument smatra prijelomnim trenutkom u ženskoj historiji budući da se civilni zakonski progoni žena temelje upravo na njemu.

Ova priča, kao i svaka druga, ima i svoj širi kontekst. Crkva, naime, iako je oduvijek osuđivala vještičarenje i magiju, oštro je osuđivala ubijanje vještica čemu u prilog idu vrela i vrela povijesnih dokaza, prenosi 100posto.

Situacija se promijenila s Inkvizicijom, najmračnijim od svih pokreta u povijesti čovječanstva. Da stvar bude smješnija, ova nominalno vjerska institucija nije imala nimalo dobrohotne motive. Njezina jedina svrha bilo je učvršćivanje pozicije moći Crkve dok su sami inkvizitori nerijetko svoju poziciju koristili u osobnu korist.

Bula koju smo spominjali na početku možda je najbolji dokaz tome. Njemački dominikanski inkvizitor Heinrich Kramer bio je nezadovoljan ovlastima koje je imao. Muku je mučio s strasburškim biskupom koji mu je čitavo vrijeme potkopavao položaj. Nije mu dopuštao da fanatički divlja svojom mržnjom prema ženama koju je zakukuljio u borbu protiv magije. Jer, iako su se magijom u teoriji mogli baviti i muškarci, činjenica je ipak da su na lomačama, zahvaljujući spomenutom ženomrscu, ginule žene. Gotovo isključivo.

Iako je papa inkvizitorima dao veće ovlasti natjeravši čitav kler da bespogovorno surađuje s njima, bula ipak nije prošla prema planovima malodušnog dominikanca. Ozlojađen premalim brojem žrtvi, povukao se u osamu i napisao bestseler – jedan od prodavanijih u povijesti. Prema broju izdanja šiša ga samo Biblija. Riječ je o kodeksu zloglukog latinskog naslova Malleus Maleficarum ili, kod nas poznatijim pod imenom, Vještičji malj. Brojio je nevjerojatnih 800 stranica, a sve su odreda bile posvećene nebrojenim načinima mučenja žena. Mnogi bi se složili kako je to prvi primjer sadističke literature koje se ne bi posramio ni glasoviti markiz de Sade, prema kojem je ljubav prema mučenju i dobila ime.

 

Prema nekima bili su milostivi – ako bi optužena žena sve odmah priznala, oko vrata zavezali bi joj vrećicu baruta kako bi brže izgorjela, a ako su neku htjeli dodatno mučiti, zapalili su je na mokrim drvima kako bi vatra dulje gorjela. Lomače su se palile najčešće na zagrebačkom Zvezdišću, danas ondje, inače, stoji kino Tuškanac. A paljenja su bila pravi društveni događaj. Dan kada je pogubljenje bilo zakazano izgledao je više poput proslave. Mnoštvo je došlo da bi gledalo predstavu, bilo je tu i djece, pio se gvirc dok se čekalo da vješticu kolima dovezu niz Mesničku.

Uglavnom, kakve sve ovo veze ima s Hrvatskom? Dovoljno je znati da se praksa mučenja i spaljivanja vještica upravo kod nas zadržala najduže u čitavoj Europi. Dok se ostatak civiliziranog svijeta okretao nauci i davno napustio barbarske prakse mučenja žena pod suludim praznovjernim optužbama, u Hrvatskoj su još uvijek lomače gorjele kao da se igramo Las Vegasa. Da stvar bude gora, suđenjima vješticama nisu se više bavili crkvenjaci, nego su se ti progoni prometnuli u domenu civilnog pravnog sistemu.

Evo kako je otprilike izgledao jedan takav tipični sudski proces. Zagrebačkim su vješticama, po uputama iz Vještičjeg malja, stiskani i mrvljeni prsti na rukama, razbijane cjevanice i listovi, rastezane su na mučilu koje im je prvo iščašilo, a onda lomilo sve zglobove. 

Nakon toga bi se prešlo na ubadanje kao metodu istraživanja: nesretnicama bi obrijali cijelo tijelo, a zatim bi šilom tražili đavolje pečate. Kako su u vradžbinama, jako važni i spolni organi, njima su mučitelji posvećivali osobitu pažnju pa bi u njih gurali oštre predmete, sve do potpunog sakaćenja i razdiranja. 

Na kraju slijedi smrt optužene - ako već ne bi podlegla ozljedama od razdiranja udova i organa, čekala bi je grozna smrt u vatri. Izmučeno bi tijelo na taj način zadobilo svojevrstan spas od daljnjih bolova i poniženja koja se mogu usporediti samo s paklenim mukama, koje su u ovom slučaju propisane zakonom. 

Prema nekima bili su milostivi – ako bi optužena žena sve odmah priznala, oko vrata zavezali bi joj vrećicu baruta kako bi brže izgorjela, a ako su neku htjeli dodatno mučiti, zapalili su je na mokrim drvima kako bi vatra dulje gorjela. Lomače su se palile najčešće na zagrebačkom Zvezdišću, danas ondje, inače, stoji kino Tuškanac. A paljenja su bila pravi društveni događaj. Dan kada je pogubljenje bilo zakazano izgledao je više poput proslave. Mnoštvo je došlo da bi gledalo predstavu, bilo je tu i djece, pio se gvirc dok se čekalo da vješticu kolima dovezu niz Mesničku.

Posljednja vještica mučena na području Zagreba, a ujedno i u Europi, zvala se Herucina Magda Logomer i procesuirana je 1758. godine. Njezina ju je komšinica, stanovita Eva Oblačić, optužila “pred svjedocima da ju je uznemiravala dok je ova imala groznicu, leteći oko nje pretvorena u muhu“. Napola žena, napola muha, vještica Herucina je, izmučena i iscrpljena, nakon dolaska u Beč, u koji ju je, da ju spasi, direktno pozvala carica Marija Terezija, smještena u kliniku i predana na proučavanje glasovitom liječniku Van Swietenu. 

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Povezano

/ Najnovije