Ukrajina / Ko je bio Valerij Legasov, sovjetski naučnik koji je spasio svijet od Černobila

07. 06. 2019. u 08:46:00 Radiosarajevo.ba

Shares:341

Vasilij Legasov je bio jedan od prvih koji je shvatio razmjere katastrofe u Černobilu i bio tamo da ublaži njene posljednice. Njegove odluke su pomogle spasiti milione života, no to je platio najvišom cijenom, piše RBTH.

Čovjek u džemperu s debelim naočalama sjedi u kuhinji slušajući vlastiti glas koji dolazi iz kasetofona. Nakon što snimi pet kaseta koje sadrže informacije o Černobilu, on izlazi van da bi ih sakrio od budnog oka agenata KGB-a. Nakon što vrpce stavi u ventilacijski sistem kuće, vraća se kući, hrani mačku, puši cigaretu i vješa se...

Chernobyl: Novi hit HBO-a je serija sa najboljom ocjenom na IMDb-u!

Ova scena koja otvara HBO-ovu mini-seriju "Černobil" priprema teren za priču o nuklearnoj katastrofi 1986. godine i Valeriju Legasovu, istaknutom sovjetskom anorganskom hemičaru koji je odigrao ključnu ulogu u interventnoj ekipi zaduženoj za Černobil i naknadnu istragu uzroka katastrofe.

On je bio taj koji je insistirao na evakuaciji grada Pripjata i odlukama koje su pomogle u ograničavanju utjecaja katastrofe. Legasov je također bio osoba koja je Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju (IAEA) u Beču dostavila izvještaj o uzrocima katastrofe u trajanju od pet sati - iskreni izvještaj koji je smirio međunarodnu zajednicu, no naljutio kolege kod kuće.

Rođen 1936. u Tuli (173 km južno od Moskve), Valerij je rano odabrao svoj karijerni put. Kao izvrstan učenik i rođeni vođa mogao je, zahvaljujući sjajnim ocjenama u školi, izabrati bilo koji univerzitet, no odlučio se za Institut za hemiju i tehnologiju D. I. Mendeljejeva u Moskvi.

Nakon briljantne odbrane diplome, Valerij je dobio ponudu za doktorat na Institutu za atomsku energiju I. V. Kurčatova, no nije je odmah prihvatio. Najprije je dvije godine proveo u Sibirskom hemijskom kombinatu u Tomsku gdje je razvijao plutonij za nuklearno oružje, a zatim se konačno priključio Kurčatovljevom institutu. Tamo je Legasov došao na glas kao jedan od najistaknutijih naučnika u području anorganske hemije - tj. hemije plemenitih plinova. Valerij je za svoj rad u ovom polju (prije svega za učinak Bartlett-Legasov) primio brojne državne nagrade.

Nuklearni reaktori nisu bila Valerijeva specijalnost. On se u državnoj komisiji za odgovor na katastrofu u Černobilu 26. aprila 1986. našao gotovo slučajno.

Nije trebao biti u Černobilu. Njegova specijalnost je bila 'fizikalna hemija', on je radio na eksplozivima, prisjeća se njegova kćerka Inga Legasova.

"26. aprila je bila subota. Otac je prisustvovao sastanku predsjedništva Ruske akademije nauke s akademikom [Anatolijem] Aleksandrovom (koji je u to vrijeme bio predsjednik Akademije). Anatolij je dobio poziv putem 'vertuške' [nadimak za zatvorenu državnu telefonsku liniju]. Jedan se naučnik trebao pridružiti državnoj komisiji, a svi Aleksandrovljevi zamjenici iz Kurčatovljevog instituta su bili nedostupni. Državni avion je već čekao. I tako je moj otac otišao u [zračnu luku] Vnukovo i istog dana otputovao u Černobil."

Mogao je postojati još jedan razlog za izbor Valerija Legasova - prije nego što se katastrofa dogodila, on je naglasio važnost nove sigurnosne metodologije za sprečavanje katastrofa i ukazao na probleme reaktora RBMK-1000 (onoga koji je eksplodirao) i rizike u radu nuklearnih elektrana, nudeći da ih osigura zaštitnim štitom - no kolege na taj prijedlog nisu pristale.

Valerij je po dolasku uronio u rad na intervenciji u izvanrednoj situaciji: inzistirao je na evakuaciji Pripjata u blizini (koja se odvila 27. aprila) i radio na ublažavanju posljedica eksplozije reaktora. Do jutra 26. aprila i Legasovljeva dolaska požar je bio ugašen, no ogromna je količina radioaktivnih elemenata odlazila u atmosferu, dok je ono što je ostalo od reaktora i dalje predstavljalo ozbiljnu prijetnju.

Takva nepripremljenost, takav nered, takav strah. Kao 1941., ali još gore, kasnije se prisjetio Legasov.

Letio bi iznad Černobila nekoliko puta dnevno i radio bez odmora, često ne obraćajući pozornost na dozimetar, uređaj za mjerenje doze ionizirajućeg zračenja.

"On je bio jedini naučnik koji je radio na mjestu događaja", prisjeća se njegova kći. "Dobro je znao što radi i kolikom je zračenju izložen."

Ukupna količina materijala koji je pod njegovim zapovjedništvom bačen na reaktor težila je oko 5000 tona, uključujući oko 40 tona bornih spojeva, 2400 tona olova, 1800 tona pijeska i gline i 600 tona dolomita, kao i natrijevog fosfata i polimernih tekućina (Bu93). Kasnije su uslijedili koraci za sprečavanje dopiranja rastopljenih radioaktivnih materijala u vodu u donjem sistema hlađenja, tako da je izgrađen tunel kako bi se spriječilo da radioaktivni materijali dođu do podzemnih voda.

Iako je osoba na mjestu događaja smjela provesti najviše dvije sedmice , Legasov je tamo proveo četiri mjeseca (!). Bio je izložen dozi zračenja od 100 rema (engl. Rentgen Equivalent for Men) - četiri puta većoj od maksimalne doze od 25 rema. Petog maja je počeo pokazivati znakove radijacijske bolesti (tamnjenje kože i gubitak kose), a do 15. maja je počeo patiti od kašlja i nesanice.

Valerij je u augustu 1986. godine pozvan da Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju u Beču predstavi izvještaj o katastrofi. U početku je to trebao učiniti šef države Mihail Gorbačov, no lider je odlučio da bi to trebao napraviti Legasov, naučnik koji je bio prisutan na mjestu događaja.

"Na izvještaju je radio cijeli tim stručnjaka", prisjeća se Inga.

Došao je do zaključka da je eksplozija posljedica niza čimbenika, uključujući konstruktivne nedostatke reaktora i ljudski faktor - osoblje nije bilo svjesno nedostataka i toga da su testovi koje su provodili mogli izazvati eksploziju.

Izvještaj je pomogao u smirivanju međunarodne zajednice i Legasovu osiguralo pohvale u inostranstvu, ali su vlasti i neki kolege naučnici kod kuće smatrali da su u izvještaju otkrivene povjerljive informacije.

"On za svoj glavni cilj nije vidio opravdavanje Sovjetskog Saveza i skrivanje određenih informacija, nego, naprotiv, edukaciju svjetske zajednice o tome što učiniti u takvim situacijama", ispričala je Inga za ruske novine MK.

"Mislim da problem nije bio u tajnim podacima. Izvještaj IAEA-e je imao velik utjecaj i otac je odmah postao vrlo popularan... Zbog toga su neki od njegovih kolega bili ljubomorni", dodaje ona.

Za Legasova su sljedeće dvije godine bile teške, i psihički i fizički. Osjećao je animozitet svojih kolega i bio deprimiran zbog nedostatka inicijativa za sprječavanje novih katastrofa poput Černobila u budućnosti.

Osim toga, kako se prisjeća Inga, radijacijska bolest nije stvar učinila ništa lakšom.

"Postupno je prestao jesti, prestao spavati... Dobro je znao što će uslijediti i koliko će bolno biti. Vjerojatno nije želio biti na teret mojoj majci."

Samo osam godina nakon samoubistva 1996. godine, Legasov je posthumno dobio počasnu titulu Heroja Ruske Federacije za "hrabrost i junaštvo" u istrazi katastrofe, koju mu je dodijelio tadašnji predsjednik Boris Jeljcin.

NEMA KOMENTARA