Horor / Katastrofa pred nama: Iz otopljenog leda izlaze smrtonosne stvari

29. 06. 2019. u 16:38:00 Radiosarajevo.ba

Shares:0

Ništa nije moglo pripremiti Sue Natali za prizore na koje je naišla na krajnjem sjeveroistoku Sibira 2012. godine. Kao postdoktorandica ekologije na Sveučilištu Florida otputovala je u Duvani Jar na obali Arktičkog oceana kako bi svojim očima vidjela tlo koje propada metrima duboko uslijed otapanja tundre.

"Bilo je nevjerojatno, stvarno nevjerojatno. I danas me prođu žmarci kad se prisjetim. Nisam mogla vjerovati razmjerima toga, prizorima propadanja masivnih litica visine višekatnica... I kad biste tamo prolazili, vidjeli biste kako se iz leda pomaljaju poput balvana. Samo što to nisu bili balvani, nego kosti mamuta iz pleistocena", pričala je za BBC nedavno.

To o čemu ona govori, priča je o potencijalno kataklizmičkom oslobađanju otrova svih mogućih vrsta iz leda starog desetke i stotine tisuća godina. Lako za drevne kosti, nego je ovdje riječ i o živi u otrovnom obliku, o drevnim zaraznim bolestima, o nepojmljivim količinama CO2 i metana.

Express je u aprilu pisao o istraživanju skupine naučnika iz nekoliko zemalja koji su proučavali posljedice otapanja leda na 17 mjesta na Arktiku, Antarktici, Islandu, u Alpama, na Kavkazu i u Britanskoj Kolumbiji. Oni su izmjerili da je na tim mjestima, gdje se ubrzano otapaju ledenjaci ili polarne ledene kape, razina radijacije najmanje deset puta viša od prosjeka za cijeli svijet.

"To su bile neke od najviših razina radijacije koje se mogu pronaći u okolišu, a da su izvan područja nuklearnih pokusa ili katastrofa", objavila je Caroline Clason, fizičarka sa Sveučilišta u Plymouthu, u javnom dokumentu što ga je tada prenio Phys.org.

Stvar je bila tragično jednostavna za objasniti joj uzrok. Otkako je čovječanstvo otkrilo način kako da razbije jezgru atoma i to potom primjenjivalo u gradnji nuklearnih bombi, koje su nuklearne vojne sile potom masovno testirale u eksplozijama, te u nuklearnim elektranama, ogromne količine radioaktivnog materijala otišle su u atmosferu. Potom su uslijedile nuklearne katastrofe.

Nesreća u nuklearci Otok tri milje u SAD-u 1979., potom najgora ikad, ona u SSSR-u, odnosno današnjoj Ukrajini, u Černobilu 1986., pa užasna havarija u nuklearci u Fukushimi u Japanu 2011. i mnoge druge, sve to trovalo je atmosferu Zemlje. Ekstremno lagane radioaktivne čestice vjetrovi i ciklonalni, odnosno anticiklonalni sustavi, prenijeli su ih posvuda.

A tamo gdje je bilo jako hladno, jednom kad su pale na tlo, zamrznule su se i ostale. Sve dok se ono što se nazivalo "vječnim ledom" nije počelo rapidnom brzinom otapati zbog klimatskih promjena i globalnog zagrijavanja uslijed trovanja atmosfere ugljičnim dioksidom.

Ne samo to, nego su se potočići otopljenog leda slijevali u niže predjele, akumulirajući tamo radioaktivni materijal tko zna kad sve oslobođen iz nuklearki i nuklearnih bombi. U tundrama po Sibiru počele su se registrirati posljednjih godina epidemija antraksa, bolesti koju tamo ne pamte još od ratne 1941. godine.

U ljeto 2016. svjetske su agencije prenijele prvo vijest o iznenadnom pomoru 2500 sobova, a potom i jednog dječaka. Nije bilo nikakvog razloga za likovanje među naučnicima koji su na takvu opasnost upozoravali još i prije 2014. kada su dokazali da je itekako moguće iz otopljenog permafrosta oživjeli viruse koji su u njemu hibernirali 30.000 godina.

Nije to bilo baš nikakvo iznenađenje već i zato što su naučnici još 2012. otkrili da se otapanjem leda iz tundre oslobađaju sjemenke biljke Silene stenophylla, i to nakon 32.000 godina, te da su potom kadre opet klijati. Pa ako može jedna evolucijski relativno složena biljka, zašto onda ne bi mogla neusporedivo jednostavnija bakterija antraksa, kamoli nekakav virus?

O drugim bolestima, otrovima poput žive i svega što se moglo nataložiti u tom ledu, da se ne govori. Najgora prijetnja su ipak plinovi na bazi ugljika koji su u permafrostu, koji se sada otapa, bili zarobljeni desecima i stotinama tisuća godina. Procjenjuje se da permafrost u sebi sadrži 1500 milijardi tona ugljika.

Ilustracija - undefined

Foto: Pixabay: Ilustracija

"To je dvostruko više od svog ugljika koji danas imamo u atmosferi ili triput više od ugljika što ga u sebi imaju sva stabla na svijetu", kazala je Natali.

Prema današnjim klimatskim modelima, možemo računati da će se do kraja stoljeća iz otopljenog permafrosta osloboditi između 30 i 70 posto svih tih enormnih količina. 70 posto ako nastavimo fosilnim gorivima zagađivati svijet i ne obuzdamo sve goru klimu, 30 posto ako kao globalna civilizacija uspijemo obaviti svoj "domaći rad" i drastično smanjimo zagađenje.

A tih 30 do 70 posto ugljika čim se oslobodi otapanjem, odmah postaje hranom bakterijama i drugim mikroorganizmima, koje ga koriste kao hranu, te oslobađaju kao CO2 ili još i gore metan. Idemo računati optimistično, pa pretpostaviti da se od cjelokupne količine odmrznutog ugljika u CO2, odnosno metan, pretvori između 130 i 150 milijardi tona do 2100.

To će značiti toliko CO2 u atmosferi kao da jedan SAD nastavi zagađivati atmosferu bez ikakvog smanjenja emisija. Svake godine. Stalno. I tu dolazi do još jednog jako gadnog iznenađenja klimatskih promjena što iz znanstvenici, a sve više i industrijalci, pa i političari, sve češće otkrivaju i priznaju si ih.

Takva količina neočekivanog CO2 u atmosferi značilo bi kao da se do 2100. godine na Zemlji nalazi dodatna, sasvim nova druga industrijska velesila po snazi koja zagađuje atmosferu. I – evo šoka – UN-ov IPCC u svojim proračunima ovaj dodatni, enormni izvor CO2 još uvijek uopće ne računa.

Svi oni "optimistični", "umjereni" i "najgori" scenariji o kojima iz godine u godinu i iz dana u dan svjetski mediji upozoravaju političke, financijske i industrijske elite svijeta, temelje se na proračunima klimatskog uništenja bez da su se u proračune uzeli i CO2 i metan iz otapajućeg permafrosta unutar polarnog kruga u Kanadi i u Rusiji. 

Kompletan tekst čitajte na ovom LINKU

NEMA KOMENTARA