Nauka / Misterija koju do danas nismo riješili: Mjesec ima vrlo čudnovat miris

29. 07. 2019. u 08:14:00 Radiosarajevo.ba

Shares:6

Ove godine svijet obilježava 50 godina od prvog slijetanja na Mjesec, misije Apollo 11, koju su činili Neil Armstrong – komandant misije, Buzz Aldrin – pilot lunarnog modula Eagle i Michael Collins, pilot komandnog modula Columbia. Slijetanje se dogodilo 20. juna 1969. godine, a procjenjuje se da je snimak ovog događaja pratilo između oko 600 miliona ljudi.

Piše: Jelena Kalinić, Quantum of Science

Apollo 11 nije jedini put kada su ljudi bili na Mjesecu. Pored dvojice članova misije Apollo 11, to su bili i Pete Conrad, Alan Bean, Alan Shepard, Edgar Mitchell, David Scott, James Irwin, John Young, Charles Duke, Eugene Cernan i Harrison Schmitt, što znači da je ukupno 12 ljudi hodalo po Mjesecu.

Zapravo, malo šta je tako obilježilo 20. vijek kao odlazak Jurija Gagarina u svemir i prvi koraci čovjeka na Mjesecu. Ovo doba je bilo mnogo optimističnije nego doba u kojem mi živimo – mnogo toga se činilo kao blisko obećanje, realna budućnost, ali ipak nije došlo do toga.

Danas, još uvijek nemamo baze na Mjesecu, niti na Marsu, premda su objekti koje smo slali u svemir – Voyager, Cassini-Huygens, teleskop Hubble te niz drugih misija bez ljudi, donijeli mnogo znanja. Na žalost, danas se nalazimo na rubu klimatske propasti, a nauka i tehnološki napredak nikada nisu tako omalovažavani.

Misija Apollo 11 trajala je ukupno osam dana – lansirana je 16. jula 1969. a lunarni modul Eagle je sletio na Mjesec 20. jula u 20:17 po UTC. Nešto oko šest sati nakon toga, 21. jula 1969. u 2 sata 56 minuta i 15 sekundi po UTC, Neil Armstrong izlazi iz modula i postaje „prvi čovjek na Mjesecu“. Buzz Aldrin mu se pridružuje 19 minuta poslije. Inače, većina fotografija ovog događaja prikazuje upravo Buzza Aldrina, a ne, kako se često pogrešno misli, Neila. Neil je na samo dvije fotografije u boji, ali je napravio je i prvi „selfie“ u svemiru, slikavši se u viziru Buzza Aldrina.

Armstrong i Aldrin su prikupili oko 22 kilograma kamenčića i prašine sa Mjeseca, koji su danas od neprocjenjive vrijednosti i postavili su prve naučne eksperimente izvan Zemlje. Mjesečeve stijene bile su od velike važnosti u boljem shvatanju nastanka sistema Zemlja - Mjesec. Sedam komada ovih stijena se nalaze na izložbama i dostupni su javnosti. I drugi "šetači po Mjesecu" su donosili materijal - prašinu i stijene. Sve ovo se dobro čuva i dan-danas proučava.

Vezano za ovu "Mesečevu prašinu" postoji i nešto manje poznata priča o mirisu Mjeseca, koja je jedna od onih misterioznih i romantičnih priča koje intrigiraju i golicaju maštu. Naime, naravno da Armstrong ni Aldrin nisu mogli osjetiti nikakav miris dok su bili na Mjesecu, kao ni drugi astronauti koji će u nizu od 5 misija nakon Apolla 11 hodati po Mjesecu, jer su imali zaštitna odijela i kacige. Ali, kada su sjeli u lunarni modul Eagle, i poslije, u letjelici Columbia, astronauti su osjetili nešto neobično... 

Prašina sa Mjeseca je neobična, gotovo čarobna struktura. Astronauti su je opisali kao nešto neobično meko, "kao snijeg", a u isto vrijeme jako abrazivno. Radi se o česticama vrlo oštrih mikroskopskih rubova te se one "kače" na sve. Rukavice, skafanderi i svaka druga površina koja bi došla u dodir sa ovom prašinom bi bivala "zalijepljena" vanzemaljskim česticama. Ipak, najneobičnije od svega jeste miris koji su svi astronauti koji su imali doticaja sa ovom materijom opisali kao nešto najbliže mirisu baruta.

Sam Aldrin je miris opisao kao miris koji nastaje kada ugašen kamin poprskate vodom, kao miris ugljena. A barut zapravo i jeste sačinjen od ugljene prašine, bar onaj koji se nekada proizvodio, dok je danas smjesa nitroceluloze i nitroglicerina.

Charles Duke, deseti i najmlađi čovjek na Mjesecu, pilot lunarnog modula na misiji Apollo 16 rekao je za ovaj miris:

"To je doista jak miris. Ima taj ukus - koji meni nalikuje na barut - i taj smrad baruta." Da, izgleda da su astronauti i lickali Mjesečevu prašinu.

Gene Cernan, "posljednji čovjek na Mjesecu", komandant misije Apollo 17, izjavio je kako u kabini "miriše kao da je neko opalio iz karabina".

"Mjesečeva prašina" je i biti sastavljena najvećim dijelom od stakla tj. od silicijum dioksida stvorenog usljed udara meteora na površinu na Mjeseca. Ovi procesi, koji traju milijardama godina, razbijaju površinski sloj tla u staklo na sitne komadiće. Mjesečeva prašina je također bogata željezom, kalcijem i magnezijumom vezanim za minerale kao što su olivin i piroksen. Pa ipak, ove tvari nisu barut niti ugljen. Zašto bi sitno mljeveno staklo sa Mjeseca imalo ovakav miris?

Neki to objašnjavaju "efektom pustinje": pustinje nemaju miris, a sastoje se od pijeska, dakle silicijum dioksida...a kada padne kiša, pustinja dobije "miris". Ovo se moglo desiti i sa Mjesečevom, suhom prašinom kada je došla u modul čija atmosfera podražava zrak, sadrži kisik, ugljični dioksid, dušik i vodenu paru. Pa ipak, to je samo jedno od objašnjenja.

Također, možda se radi o jonima koji potječu od solarnog vjetra, ili o slobodnim radikalima koji raguju sa zrakom u modulu. Možda se čak i radi o nekoj vrsti sagorijevanja te prašine pri dodiru sa zrakom.

Miris Mjesečeve prašine nam je još uvijek misterija i zaista će biti zanimljivo doznati o čemu se radi.

Kamen sa Mjeseca je moguće dodirnuti u National Air and Space Museum u Washingtonu, DC.

KOMENTARI (1)