Sjećanje / Uvenuo je narcis bijeli: Zašto se volio Šaban Šaulić

17. 02. 2019. u 18:13:00 Radiosarajevo.ba

Shares:0

Čitajući spisak pjesama Šabana Šaulića, shvatio sam da postoji izvjesna mogućnost da isječem vene, što bi bila mala šteta kako za mene, tako i za novinarstvo, ali je gre'ota da ovaj tekst bude anemičan.

Potom sam ih odslušao. Nekada je bila sramota za generaciju novog talasa primaći se čak i blizu pločama tog tipa koji je nosio periku davno prije Donalda Trumpa, ali poslije pola vijeka od njegovog prvog singa "Dajte mi utjehu" koji je objavio kada je imao 18 godina, postaje nešto jasnije zašto smo, zajedno sa njim, postali šabani.

Piše: Aleksandar Apostolovski, portal Nedeljnik

U jednom od seoskih svadbarskih šatora, srpskoj Bakingemskoj palati, prije mnogo godina, Šabanu Šauliću su stavili pozlaćenu krunu na glavu, dok su naljoskani svatovi, članovi reda vitezova od podvezice, ritualno kidali pečenje, nalivali se rakijom i vinjakom, posmatrajući krunisanje kralja srpskog folka. Ruke su im bile masne, a glave krvave, jer ko se nije od prisutnih, mazeći flašom svoje naborano čelo, prepoznao u narodnjačkom klasiku "S namerom dođoh u veliki grad...".

Sedamdesetih i osamdesetih godina, kada se dogodio veliki prasak jugoslovenskog rokenrola, već je stalasa generacija djece čije je roditelje Maršal silom oterao u grad, da šljakaju tešku industriju i vjeru se uz solitere po musavim predgrađima, ali ta djeca nikada nisu zaboravila krave, pašnjake i selendre u koje su odlazila leti na raspuste. Ako je Goran Bregović pripadao toj kasti, koja je jednom nogom marširala rokerskim asfaltom, a drugom gazila po balezi, svjestan da taj urbano-seljački sloj stanovništva traži novog mesiju u mladom, dugokosom Sarajliji, tvorcu pastirskog roka, Šaban Šaulić, Sinan Sakić, Ljuba Aličić i čitava plejada narodnjačkih grla na liniji Šabac-Loznica, ostala je dosljedna šatorskoj i vašarskoj ideologiji, odupirući se rokenrol zvuku.

Ali, ako su Sinan i Ljuba Aličić ostali autistični stanovnici šatorskih enklava, Sinan sa onoga, a Ljuba sa ovoga svijeta, postavši s vremenom posljednji otpadnici postpanka, muzičkog pravca koji je prerastao narodnjački treš zaliven melodijama orijenta, Šaban je postao mejnstrim. Sinan je hrapavim glasom, trzajima tijela i hektolitrima rakije ljute kojom se nalivao, proživljavao svoje pjesme, pretvarajući se u ikonu siromašnih, izgubljenih provincijskih duša, razlivajući bol, tugu, bedu i beznađe.

S vremenom je postao heroj garažnih rokera i andergraund scene, a potom i elitističkih puritanaca. Tako je i završio, preuzimajući na sebe svu, naizgled banalizovanu žal iz svojih pjesama. Postao je konačno slavljen, mrtav i bijel! Bilo je to vraćanje duga neprilagođenom folkeru koji je subverzivno, bez televizijskih reklama i bilborda, punio Taš koji se, uzgred, nalazi pored elitne Pete beogradske gimnazije. Razumije se da su đaci bježali s časova da slušaju žalopojke o ostavljenom muškarcu kome najbolji ortak mažnjava djevojku ispred nosa, ali ga on ne klepi močugom ili ne raspori nožem, već ode u kafanu neku, daleku, naruči vinjak i moli da mu se nevjernica vrati. Uz đake, pristizali su i akademici.

Više pročitajte na OVOM linku. 

KOMENTARI (1)