Promocija knjige / Poznati glumac opisao zlostavljanje u zatvoru: Gurnula me i skinula

12. 12. 2018. u 15:24:00 Radiosarajevo.ba

Shares:51

Crnogorski glumac Žarko Laušević (58) objavio je treću knjigu pod nazivom “Sve prođe, pa i doživotna” u kojoj je detaljno opisao svoj boravak u zatvoru, ali i zlostavljanje koje je tamo doživio.

Laušević je snimio oko 20 filmova, dok 1993. godine u Podgorici, u tučnjavi, nije ubio dvojicu i ranio jednog mladića. Zbog toga je proveo četiri godine i sedam mjeseci u zatvoru, a 1999. izašao je i napustio Crnu Goru, odselivši u SAD.

Sudski postupak se nastavio, a glumac je osuđen na još 13 godina zatvora. Ipak, tadašnji srbijanski predsjednik Boris Tadić ga je odlučio pomilovati. Dok odluka vrijedi za Srbiju u Crnoj Gori za njim je još raspisana tjeralica.

Laušević je predstavio svoje prve knjige ‘Godina prođe, dan nikad’, a najšokantniji dio je onaj u kojem piše o seksualnom zlostavljanju u zatvor, piše Kurir.

Dio iz knjige Žarka Lauševića:

“Bilo je to prije nekih dvije i po godine. Centralni zatvor u Beogradu. Možda najteži period mog dotadašnjeg robijanja. Ipak, jedna noć je bila drugačija. Nisam to i želio na ove stranice. Htio sam zaboraviti Bilo je to negdje oko moje slave, Đurđevdana.

Ona, ta medicinska sestra, me je, dan-dva ranije, molila za autogram… Bila je noć. Noću i sestre moraju dežurati. Ako nekom pozli.

Malo podignem ‘suzni’ pogled – vidim ženske klompe! Gledam zglobove iznad klompi. Polako podigoh pogled. Nisam ja imao mnogo vremena. Jesam li imao izbora? Spustila se, gurnula me i svukla mi trenirku. Ležim na hladnom betonu dok medicinska sestra kreće da me oralno nagovara.

Scena je kao u malo gorim porno-filmovima. Razmišljam, gdje li je narednik? U onim najgorim pornićima on bi sad naišao i priključio nam se. Nadam se da neće. Ne! Ne mogu.

“Ne sviđam ti se?”, prošaputa. Ima lijepe, zdrave zube. “Mom prijatelju u petici treba pomoć”.

“A tebi, što tebi treba?”, pita me šapatom, počeo sam sebe uvjeravati da u stvari uopće nije ružna. Kad je i posljednja odbrana mog tijela pala, pristala i ustala, sjela je na mene i kao da je na nekom egzotičnom mjestu sa svim vremenom ovog svijeta, počela je lagano da se ljulja i uzdiže. Jedno vrijeme mi je s obje ruke pritiskala usta. Mislio sam da je to dodatno uzbuđuje, all sam kasnije shvatio da se bojala da nas ne čuje narednik, ili možda moj brat.

“Što to se tamo događa!”, pisnu iz dubine hodnika.

“Terapija, naredniče!”, odvoji se nervozno od mene”.

NEMA KOMENTARA