Zlatko Dizdarević

Zlatko Dizdarević

Solidarnost s "problemom"

07. 12. 2016. u 10:23:00

Shares:0

Prije neki dan došao poziv za prisustvo obilježavanju Međunarodnog dana solidarnosti s Palestinskim narodom u Sarajevu.

Doduše, Dan solidarnosti bio je sedmicu ranije, 29. novembra, ali je to "zakašnjenje" pomalo simbolično po toj sedmici, u odnosu na evo sedam puta po deset godina otkako je rođen takozvani "palestinski problem". Kažem takozvani jer je u pitanju ponajprije problem kompletne međunarodne zajednice, i Izraela s njegovim sponzorima, i Ujedinjenih nacija, te svekolikog svijeta unaokolo kojeg se ovo danas očito mnogo manje dotiče nego nekad. Što se Palestinaca tiče, "problem" se samo njima brutalno prelama preko leđa, a sa sudbinama im se na najgori način poigrava.

Poziv da se dođe u "UN House", pa i molba da tim povodom nešto kažem kao stari prijatelj Palestinaca i tog "problema", nije ni na koji način izvan uobičajenih dobrih želja i nakana. Naprotiv, onaj 29. novembar 1947. godine kada je Generalna Skupština UN-a donijela Rezoluciju br. 181 o podjeli Palestine, proglašen je "tek" prije dvadeset godina Danom solidarnosti s narodom Palestine. Čekalo se dugo, valjda u uvjerenju kako će sve biti u međuvremenu riješeno. Pošto nije, u UN-u je opet donesena Rezolucija, broj 32-40B, o ustanovljavanju Dana solidarnosti. Od tada se taj dan obilježava redovito i na način sličan kao jaje jajetu, dostojanstveno se osuđuje tragedija Palestinaca koja traje i traje. Neko se ponekad i sjeti kako je "one" Palestine, davno nacrtane Rezolucijom br 181, sve manje i manje. Rađa se ispotiha nada da će biti nešto i sa uporno dogovaranim "mirovnim procesom".

Paralelno s ovim, oligarhija Izraela, na čelu s Netanyahuom i uz njihove vanjske pomagače, pokazuju toj solidarnosti od šake do lakta.   

S mnogo manje entuzijazma nego prošle godine pristao sam da kažem ono što mi je odavno bilo na umu o solidarnosti sa palestinskim narodom čija se prava, kao i zahrđali ključevi kuća iz kojih su davno otjerani, tiču svijeta samo još na "rezolucijski" način. I tako evo sedam decenija koliko je od UN odluke da Palestine ima, a nema je. I pedeset godina otkako se mnogi zaklinju u međunarodno pravo i poredak, principe, časnu riječ i Rezoluciju UN-a broj 242 iz 1967. Po njoj se Izrael navodno morao povući sa okupiranih teritorija da bi Palestine opet bilo. Ali, nema je. Pošto je tako, ostaje samo solidarizirati se.

Odakle pravo da se ovo kaže? Pa eto, računam, dobar dio života bio mi je vezan uz palestinsku priču i "njihovo pitanje". Od Camp Davida i povlačenja Izraela sa Sinaja preko ratnih susreta u Beirutu '83. nakon upada Sharona u Liban i pokolja u Sabri i Shatili, onda na jugu Libana u logoru Ain el Halwe, pa na sjeveru kod Tripolija u Badawi kampu prije ukrcavanja na brodove UN-a u novi egzodus. Onda je došao palestinski ustanak, intifada, i Gaza, Jeruzalem, Hebron, Jerihon...

Između pucanja bile brojne konferencije, Helsinki, Anapolis, Oslo I i II. U "Palači Borova" u Alžiru, pisana je 1988. historija Deklaracijom o nezavisnoj Palestini. Dokument je, uz ostalo, literarni biser među tvrdim političkim tekstovima te vrste u svijetu. Pisao ga je srcem i dušom grandiozni pjesnik revolucije Sayd Darwish. Tada je, zapravo, priznat Izrael prihvatanjem rezolucija UN-a o Palestini i "razmjenom teritorije za mir". Poslije smo, kao novinari, u Madridu svjedočili prvom rukovanju Arafata i Rabina. Moćni su formirali i bliskoistočni kvartet – UN, EU, SAD i Rusija. Teško je zamisliti relevantniji tim za odluke kakve požele. Ako požele. Očigledno, nisu svi isto željeli. U susretima s legendama PLO-a u Tunisu, Beirutu, Kairu, bivalo je jasno da su ikone ne samo palestinske revolucije već i jednog vremena u kojem se na Istoku još uvijek vjerovalo u pravdu.

Tada su tamo i mala djeca bila veliki borci.

Palestinska borba dosegla je oreol univerzalnosti i kroz nju su promicali mnogi koji su vjerovali u principe, u pravdu i istinu, pa i neki istaknuti Jevreji kao  Uri Davis i Amnon Kapeliuk. Prvi veliki pisac, drugi veliki novinar koji je ispisao dramatičnu storiju o masakru u Sabri i Shatili, dokumenat o zločinu u režiji Ariela Sharona koji je koljačima držao stražu. Sudovima to nije bilo potrebno.

"Mirovni proces" i solucija o dvije države temeljem rastegljivih principa UN-a nisu imali šansu od samog početka. Svijet je sve skupa promatrao uz javno prenemaganje, a zapravo krijući se iza raznih Netanyahua, Sharona, Shamira i sličnih, nekad i sad. Oni su bili ti koji su odlučivali o legalizaciji okupacije definirajući sve ono što važi i danas: NE palestinskoj državi, NE granicama iz 1967., NE istočnom Jeruzalemu kao glavnom gradu te države jer su oni već odlučili da je čitav Jeruzalem nepodijeljeni glavni grad Izraela, NE povratku izbjeglica, NE izlasku na rijeku Jordan koja tamo znači sami život, zato NE i povlačenju izraelske vojske sa obala Jordana... NE obustavi gradnje ilegalnih naselja na okupiranim teritorijama, NE nikakvom daljem razgovoru dok Palestinci ne pristanu da je Izrael ekskluzivno jevrejska država uključujući i milion ipo Palestinaca na toj teritoriji...

Oni što su pomislili da može drukčije i da Palestina treba postati država i trajna garancija opstanku Izraela, ubijeni su. Poput Jichaka Rabina i kasnije Yassera Arafata. Svijet se prenemagao zbog te “nesreće” a Izrael nije postao trajno sigurna država.

Danas se opet razglaba o “mirovnom procesu” kao mrtvom konju bliskoistočne trke. Pomalo i tužno i smiješno. Ban Ki-moon spakovan za odlazak otkriva kako međunarodna zajednica "mora nešto učiniti, inače će mirovna perspektiva postati nedohvatljiva". On kao ne zna da nije dohvatljiva već odavno i uprkos činjenici što je Palestinu priznalo 137 država, članica UN-a. To, međutim, nije dovoljno za Izrael i njegove zaštitnike pa tako ni za međunarodni poredak.

Agresija i okupacija u otetoj Palestini zaštićeni su ogromnim zidom. Betonski monstrum ne odvaja Palestince samo od njihove zemlje, vode, maslinjaka, prirodnih blaga, škola i komunikacija. Odvaja ih od smisla života i logike humanog postojanja. Kobajagi naivni onda se zgražavaju nad Hamasom u Gazi. Oni što su ga stvorili izvana dobro znaju kako i koliko Hamas i slični svojim postojanjem služe – Izraelu, u sprečavanju stvaranja palestinske države. Teza odavno glasi: S Palestincima se ne može pregovarati o državi jer su oni teroristi, eno vam Hamasa kao dokaz. A ne može ni s Abbasom jer on nije lider svih Palestinaca. Proizvedeni terorizam i borba protiv njega pomeli su sa scene pregovore o državi. Za to su, kažu, krivi Palestinci. I tako vječito.

U diplomatskom žargonu sve ovo postaje "realpolitika". Shodno tome jednom godišnje iskažeš solidarnost, žaljenje i nadu da će biti bolje. Uzaludno čekanje boljeg se zove "proces".

Danas i stari Jimmy Carter pokušava da održi legat sporazuma iz Camp Davida kojim se Izrael trajno zaštitio od Egipta. U pismu Obami u NY Timesu on poziva odlazećeg predsjednika da učiniti nešto za Palestinu kako bi spasio obraz založen govorom u Kairu od kojeg do danas, uprkos Nobelu, nije ostalo ni slova. Teško.

Dugotrajna, nikada završena bliskoistočna drama svjetska je sramota, ma šta ko o tome mislio. I znak je da niko više nije siguran na planeti na kojoj se ne poštuju ni najbitnije odluke nekada doista važne svjetske organizacije. 

Evo 25 hiljada dana nagomilavaju se uporno dokazi da najjači na Zapadu, u saradnji s najbogatijima na Istoku, ne žele Palestincima omogućiti njihova elementarna prava. Svijet se prenemaže, politika dodvorava a takozvana nova realnost je već tu.

Za sve ovo sa čime se evo solidariziramo – formalno s patnjom a suštinski s prevarom – Palestinci imaju ime: Nakba! U slobodnom prevodu, katastrofa!

Veliki Edward Said nedugo poslije onog Alžira 1988. kazao je: Išli smo do kraja, priznali smo ih, rekli smo da želimo koegzistenciju, voljni smo pregovarati o miru… Zašto se onda okupacija nastavlja…?

Mnogi znaju odgovor ali se prave ludi. I to je na svoj način Nakba.

Eto, tako smo se nekako opet "solidarizirali" s palestinskim narodom tragom one rezolucije UN koja je tu solidarnost naložila. Popili smo po kafu i otišli kućama. Obavila se građanska dužnost. Veli jedan učesnik skupa u "UN House", šansa je Trump, izjavio kako ima u familiji utjecajnog i bogatog Jevreja, sposoban je čovjek pa će preko njega pokušati da se ono tamo sredi. Business is business!

Eto tako se "problem" približio svojoj osmoj deceniji. Govori solidarnosti što su pročitani ove godine vjerovatno su oni isti od lani a treba ih sačuvati za dogodine, valjat će ziher. Svijet je u svom jadu postojan a "problem" knjižen na Palestince je žilav. Ne možeš ga se riješiti bez "procesa" jer je postao "realpolitika". Važno je zato s Palestincima se solidarizirati. Iz decenije u deceniju. Bude lakše svima. Posebno Netanyahuu. Vjerujem da on umire od šege.

Eto to sam nekako htio kazati u utorak, kad su me već pozvali.