Zlatko Dizdarević

Zlatko Dizdarević

Mrtvo a živi

18. 05. 2017. u 07:56:00

Shares:0

U lepezi lijepih ideja pretvorenih danas u popriličnu maglu, među međunarodno uzvišenim zakletvama gordo se i uporno drži kategorija ljudskih prava.

Malo je koja lijepa dosjetka poput ove do te mjere uzdignuta na pijedestal neupitne moralne, društvene i političke vrijednosti. U odnosu na ljudska prava vaga se precizno svaka bitnija kategorija humanosti i civiliziranosti. Pa i međunarodno-pravne obaveze i salda. Istovremeno, u bezbrojnim svjetskim interesnim prevarama rijetko se čime još može toliko manipulirati a da je tome tako teško doskočiti. Pod maskom ljudskih prava kriju se mnoge krvave geostrategije, zapravo zasnivane na gaženju osnovnih ljudskih prava!

Tako nije bilo oduvijek. Ovdje u nas, još u jeku Drugog svjetskog rata, partizanski pokret odredio se o ljudskim pravima na način koji danas izgleda nestvarno. Danas, mnogima je ta priča dosadna, a ne mali broj onih koji uživaju u procvatu moralne i političke dekadencije, tu priču mrzi. Za prevarene, istinske građane što se nekih starih vremena sjećaju kao Belle Epoque, storija jeste za uzdaha: Još prije 73 godine, 1944. godine, na drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Sanskom Mostu, usvojena je Deklaracija o pravima građana BiH! Dokument je tada bio opredjeljenje, vizija, uvjerenje i garancija da borba nije uzaludna...

Deklaracija iz malog a velikog Sanskog Mosta, četiri godine prije Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i šest godina prije Europske konvencije o ljudskim pravima, utvrđuje "ravnopravnost Srba, Muslimana i Hrvata BiH koja je njihova zajednička i nedjeljiva domovina". Garantira slobodu i ravnopravnost svih vjeroispovijesti; Slobodu zbora i dogovora, udruživanja i štampe; Ličnu i imovinsku sigurnost građana; Ravnopravnost žena s muškarcima; Izborno pravo tajnim glasanje na osnovu općeg, jednakog i neposrednog prava glasa; Aktivno i pasivno izborno pravo svakom građaninu i građanki...

Bilo je što je bilo, iz ovih ili onih razloga realnost se odmicala ili primicala ovim principima. Ali, ljudi su tih godina prije kraja rata znali zašto revolucija i šta joj je ideal. Pod tim ozračjem širom planete na kojoj se dobivao rat protiv fašizma nastajala je i Povelja UN-a i pomenuta deklaracija u UN-u 1948. i Konvencija iz Rima 1950... Znalo se šta doista jesu ljudska prava, individualna i kolektivna, politička i socijalna. Šta je suverenitet, šta nepovredivost granica, šta nenapadanje, šta (ne)jednakost a šta (ne)pravda... Temeljem toga i svijest o tome šta je fašizam, ko je fašista a ko borac protiv tog zla.

Prije neki dan u Sarajevu je održana konferencija s temom Ljudska prava u vremenu globalne krize. Bilo je to na 72. godišnjicu konačne kapitulacije fašizma. Ovako definirana tema tek je malom broju ljudi isprovocirala misao na zlo koje se probudilo. Mjesto rasprave bilo je poluprazno. Umilnoj profesionalnoj priči o "ljudskim pravima" obespravljeni malo vjeruju. Zabrinjava novi fašizam koji se prepoznaje iako ima razna drukčija imena.

Ideja i potreba o dizanju glasa protiv novog nasilja nije se javila da bi se udžbenički bavili antifašističkom prošlošću, spomenicima i dobivenim bitkama, ma koliko to bilo važno. Htjelo se ne zakasniti u prepoznavanju današnjeg fašizma koji gmiže bez prikrivanja, hinjski ali i legalizirano, provocirajući otvoreno. Riječima i urlicima, navijanjem, tekstovima, novim tablama na ulicama, školama... I nasrtajima na vrijednosti koje su zapisane kao ideal još one 1944. godine. Nekako očekivano, ono realativiziranje teme konferencije u kojoj je bila predložena riječ "fašizam" pa mutirala u "ljudska prava", ispotiha su zatražili iz organizacije što se profesionalno i bjelosvjetski bavi europskom sigurnišću i saradnjom. Bili su suorganizatori koji pomažu u skladu sa zadatkom pravednika nesklonog uznemiravanju. Europski administrativni finćukasti nerv bi da ne uzbuđuje nikoga priznavanjem postojanja ne daj Bože "novog fašizma" ili sličnih zastranjivanja. Zato je najsigurnije spustiti stvar na nivo "ljudskih prava" koja se danas, u imperativu netalasanja, ne dotiču nikoga sem organizacija koje se time profesionalno bave i znaju kako se to radi.

Evo duže od dvije decenije "demokracije i slobode " a BiH nikako da se izbori – ponizno slušajući svjetske recepte za ljudska prava – ni za to da svaki građanin ima aktivno i pasivno biračko pravo, ni za ličnu i imovinsku sigurnost, ni protiv segregacije u obrazovanju, na za pravo na zaposlenje, a prema mnogima u ovoj zemlje ni za "ravnopravnost Srba, Muslimana i Hrvata u BiH koja je njihova zajednička i nedjeljiva domovina..." Zato se jesmo prizvali mnogim fašizmima i iz mraka vraćenim fašistima po školama i u nazivima ulica, trgova i institucija samo što se to, tako, ne zove. Nije malo ni najistaknutijih lidera ovdje kojima BiH nije domovina, ni zajednička, ni nedjeljiva...

Na svjetskoj sceni, ljudska prava postaju gorki, krvavi vic. Svaka bi poštena matematika, od Drugog svjetskog rata do danas, pokazala ciničnu istinu: Više je ljudi otišlo nasilno pod zemlju, ili je raseljeno, ojađeno i neljudski obespravljeno u ime "odbrane ljudskih prava", nego u ime nečeg drugog... Naravno da je lakše odbranom "ljudskih prava" prikrivati otimačine i korporativna interesna nasilja, nego priznati nemoć pred ekstremizmom kojim takva politika manipulira.

Velika laž kruži o svijetu otkako je istinsko jačanje ljudskih prava pročitano kao gubitak za novi globalni imperijalizam, a sukobi suportirani terorizmom i nacizmom kao stimulans tom interesu. Ljudi koji ovo shvataju u velikoj su manjini, pa ih se može pustiti da govore, jer riječi idu u ništa. Mase su odavno istrenirane da se bune između izbora i onda na izborima uvijek glasaju za isto, "naše". To je projekt i on savršeno funkcionira. Kao što funkcionira i iluzija da živi i ono što je mrtvo.

Što da ne, i iluzije su u svijetu ovakvom kakav je – ljudsko pravo.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" ne odražavaju nužno stavove i mišljenja redakcije portala Radiosarajevo.ba.