Zlatko Dizdarević

Zlatko Dizdarević

Koordinacija jada

26. 04. 2017. u 09:28:00

Shares:0

Naivci koji unaokolo vjeruju u priču o našem putu u Evropu ovako kako je pričamo a ne onako kakva ona jeste, kukaju da nam, eto, ne ide "mehanizam koordinacije". Ostalo je, kao, ok.

Greška. Zapravo, potpuna je koordinacija državotvornog jada koja nam odlično ide a uz koju se više ni usputna kafanska rulja ne može trijezna održati, a kamo li država.

Imao sam sjajnog i mudrog oca. Divno pospremljenog u sebi samom. Ne pamtim ga po povišenom tonu i prisilama bilo koje vrste, već po usputnim, mudrim i kratkim objašnjenjima životnih istina koje su se neprimjetno taložile kao sistem vrijednosti. I na najsitnijim detaljima, od toga da sam papak ma kako lijepo obučen bio ako su mi cipele prljave, do toga da vrijeđam sebe ako drugima kasnim na obećani sastanak. Jednom, samo jednom mi je kazao, kako ću se čitavog života, naravno, sretati sa ljudima ovakvim i onakvim, pametnim i onima koji misle da su pametni, formalno obrazovanim a "šupljim", odanim drugarima i izdajicama, tihim i galamdžijama, lijevim i desnim...Razne su vrste selekcija tu moguće. Kako ih dijeliti i po kom osnovu razvrstavati? Jedna je najčešće najbitnija, i univerzalna. Važi za sve i u svakoj prilici. To je podjela na ljude istinskih gabarita, i one "male". Prvi ostaju ljudi i kad pogriješe, za one male nema spasa.

Problem je kada male zapadne da vladaju ostalima. I da prave državu. Tu spasa nema ni za ostale, ni za državu.

O našoj državi razgovaramo na različite načine. Onako kako je to moguće u konceptu koji je bio projekat i koji je pobijedio. Dva protiv jednog. U svim matematičkim kombinacijama igre u kojoj je vazda jedan poražen. I smisao mu je igre kako da svoj poraz pretvori u poraz onih što su trenutno pobijedili. Igra se igra ukrug. Kada je igraju mali, to traje vječno, do poraza i svih onih ostalih što su izvan igre.

Minulih dana, po onom nauku oca kojeg odavno nema, prepoznao sam tri puta "male" čija potpuna koordinacija u nepravljenju države, bilo koje a kamo li "evropske", daje impresivne rezultate, što bi kazali u Briselu. U ovom slučaju ta kategorija "malih" je dva puta individualna, a jednom kolektivna. Nije važno, posljedice su kolektivne za sve.I nemaju veze ni sa ideologijom, ni sa nacijom, ni sa znanjem i neznanjem.

Slučaj prvi, Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, dakle institucije, i ona ruka američke ambasadorice Cormack u Donjoj Gradini, na zvaničnom mjestu gdje se obilježavala istorijska ljudska drama. I svrstavala današnjica. A "on" domaćin, Predsjednik polovine države. Ovo da se zna, ali nije najvažnije. Ako se sve ovo i skloni u stranu, ostaje najelementarnija ljudska pristojnosti ispod koje se više naprosto ne može biti civilizacijsko biće. Domaćinova ruka gostu. Ili još elementarnije u svijetu "džekova" kojem mislimo da pripadamo, ruka muškarca ženi. Znam dobro, stjecajem okolnosti, šta je diplomatski protokol i koje sve varijante "sloboda" u tumačenju tog protokola postoje. Nema te varijante, mimo onog primitivnog svijeta kjoji nam se jedino može gaditi, u kojoj se ovaj gest može progutati. Protokol je tu na posljednjem mjestu. Uostalom, i on je za ljude. Ovo je individualni ljudski jad. Ovo nema veze sa politikom u elementarnom ljudskom smislu riječi. Kad bi bio politika, onda bi to vezalo za sebe i sve one koji uživaju nad ovim gestom "baje". Na to ne mogu pristati. Izdao bih oca, onako velikog. Druga je stvar što njegovi i sada moji kriteriji nisu isti sa onima koji "baju" ovim povodom hvale. Eto nas na početku kraja: kako se onda iskoordinirati da bi smo bili zajedno, ili kako zahtijevaju u EU – biti jedno.

Slučaj drugi, Bakir Izetbegović, predsjednik države (kao i druga dvojica), i izjava kako on mora zaštititi suprugu predsjednika države (on kaže "Sebiju", znači privatno), kad je neće štititi država. Jer prijete njihovim životima. Dakle i životu supruge predsjednika države. Privatno, viteški i srceparajuće. Mnoge će merhametlije, dobre Bošnje, suzu pustiti. Gest u najboljim tradicijama onih familija u kojima babo mora lično da zaštiti svoju čeljad od azraila. Na tome "smo" opstali dok su "nas" svi napadali a "mi" nismo imali koga da "nas" brani. Eto sad imamo.

Bakir Izetbegović, predsjednik države, dobri muž njegove Sebije, ili ne zna da postoji sistem koji je dužan da brani svakog građanina kojem prijete smrću – ako se dokaže da je tako. Poseban je slučaj, u svakom sistemu, odbrana supruge šefa države. Predsjednik Ili ne vjeruje u taj sistem, ili ne zna da je kao predsjednik države na samom vrhu onih koji su za sistem i organizaciju države, kroz državotvorne mehanizme, zaduženi i za to primaju platu. Druga je stvar nekako pitanje morala: kazati da suprugu predsjednika države (kojoj je on predsjednik) ta država neće da zaštiti. Onda predsjednik, ili pokreće pitanje ko i zašto to u sistemu neće, ili ako nema snage za to – podnosi ostavku. Malo komplikovano za onog ko ne razumije državu kao sistem a ne kao odnos prema "Sebiji". Ili, treća varijanta, ako nije uopšte u pitanju prijetnja i nesposobnost države da odgovori na tu prijetnju, već je "Sebiji" lakše onako, a glava familije misli da to može tako. Spada ih.

Možemo li se sa bilo kim i sa bilo čim "iskoordinirati na evropskom putu" uz ovakvo otsustvo elementarnog poimanja države, uloge predsjednika u njoj, uloge institucija i sistema. Uz ovakav mentalitet navodne "dobrote" koja u cijelom kontekstu jeste potvrda apsolutne nesposobnost da se shvati šta je država a šta babovina.

Slučaj treći, kolektivni: Rotacija ispred hitne pomoći i vatrogasaca! Parlamentarna procedura odgađa raspravu. Da ovo nije horor koji dokazuje da živa bića sposobna za Parlament u ovakvoj BiH (doista čast izuzecima) nisu dorasla ni za mnogo elementarnije nivoe društvene organizacije, bilo bi mjesta raznim vrstama analiza, ili pametovanja. Onoga o "malima" kao pouke iz mladosti sam se ovdje najlakše sjetio. Pri čemu je i tada pominjana kategorija "malih" u ovom slučaju kompliment. Ovdje je u pitanju čisti ljudski jad. Kojeg, ili valja iskoordinirati sa svima nama koji šutimo i navikavamo se, ili ga se treba oslobađati. Grubo demokratski.

Inače, mali su na putu prema konačnoj pobjedi, pod rotacijama. Pretvarajući temeljni papanluk (suština) u "protokolarni skandal" (forma) i braneći vezirski suprugu jer to neće država kojoj si predsjednik. Ako doista pobijede, onda dobro. Znači da smo svi mali i lijepo čemo se razumjeti. Iskoordinirani. 

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" ne odražavaju nužno stavove i mišljenja redakcije portala Radiosarajevo.ba.