Haj'mo počet

Građani Sarajeva su nekada imali Grad, pa ga više nemaju. Imali su sebe u tom gradu kao građane, pa se više nemaju, kao takve. Ipak, nekako su se snalazili u toj neimaštini, tješili se, takav vakat. Pokušava se, zato, sačuvati ono malo pameti što je ostalo, i digniteta. Sada se, evo, tom pričom o njihovoj, gradskoj Općoj bolnici "Abdulah Nakaš" udarilo i na dignitet. Na pamet i samosvijest. Neko se tu, plašim se, zaigrao i preigrao.

Piše: Zlatko Dizdarević za Radiosarajevo.ba

Priča, zapravo,  ponajmanje ima veze sa "slučajem" Sebije Izetbegović, koliko jučer direktorice Opće bolnice što nosi ime za Sarajevo legendarnog doktora  čiji su rad i postojanje bivali veliki kamen u temeljima  kolektivnog i ličnog digniteta kad je bilo najteže. Onda je doktorica, kažu inače odlična, postala preko noći direktorica Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevo, u gradu poznatijeg kao Bolnica Koševo. Neka ovdje ostane manje važan taj detalj. Ili, neka to bude stvar struke, ma koliko i ta stvar ima pozadinu. U ratu me je liječio dr. Abdulah Nakaš, ali ni to sada uopšte  nije važno. Važna je, kao povod za suštinsku  priču o tome šta nam se to dešava, storija o "pripajanju" Opće bolnice Kliničkom centru. U lažnom neznanju neki kažu "spajanju". Ni nalik.  

Ljudi znaju, već je dosta napisano o tome šta je Opća bolnica, projektovana i pravljena da bude bolnica, onda lijepo zaliječena nakon rata donacijom Grčke, pa modernizirana i opremljena kao uzorna bolnica u BiH. Ogromne pare, i od naroda,  uložene i ulagane do pred objelodanjivanje početka njenog kraja. Koji je, kako je sada sasvim jasno, planiran u najužem krugu "lidera" i njihovih organizacijsko tribalnih političkih sljedbenika. I sve kroz "sistem", naravno, jer nemoj da nije po zakonu, i odmah. 

Za njih nevažni Zakon poznaje dvije kategorije ovakvog slučaja. Jedan je "spajanje" dvije institucije. Drugi je "pripajanje". Na prvi pogled, isto, a ni nalik. Spajaju se dva "ravnopravna subjekta" i postaju novi, treći "subjekt", temeljem dva postojeća. Kod "pripajanja" jedan nestaje, kao da ga nikad nije bilo. Praktično bez likvidacije, bez postupka, bez ogromne i duge pravne procedure. Tako kažu pravnici. Neki od onih što sve znaju o ovom slučaju bahatog nasrtaja na pamet i dignitet Grada. 

Došlo, tako, pravnicima u federalnim organima početkom decembra odozgo, da bespogovorno odmah pronađu šifru "za pripajanje" onog što je bilo namjensko, dobro i sređeno, pa treba da nestane, onome što je loše, a treba da ostane. Naravno i sa novom direktoricom tog novog velikog koje će, ako Bog i fondovi daju, da postane još veće. To je važno, samo da bude veće i sve veće. U vlastitom novo-komponovanom sistemu  malog i velikog koji se nepovratno udaljio od digniteta, dostojanstva, pameti i mjera vrijednosti ljudi unaokolo.   

Sa samog vrha federalne vlade dali su početkom decembra nalog pravnicima da pronađu šifru zadovoljavanja ambicije o veličini. Neki kojima je do zakona i obraza kazali da to tako ne može, da ima postupak, da treba vremena, imaju procedure, treba pitati struku... Odgovor je bio, mora se, "haj'mo počet"! I počeli su. Kako? Pa onako kako se jedino može doći do suštine cijele stvari. 

Suština je, u krajnjem, model naše tragedije mimo Bolnice, Sebije, Sina Prvog u Bošnjaka, plemena poslušnih i izdresiranih dizača ruku kako bi se legaliziralo nelegalno i svi tako bili mirni, u sistemu koji je stvoren da porazi sve što liči na sistem. 

Istinska drama "pripajanja" boljeg lošijem, da bi se zadovoljila ambicija o kojoj se ni sanjati nije moglo onda kada je bio sistem, u tome je što za novu klasu koja je u puko sjećanje odgurala i Grad i Građane i vertikale poput Abdulaha Nakaša, jeste što oni, zapravo, pojma nemaju šta je sistem, šta je država, šta su zakoni, procedure, struka, tuđa misao i argumenat. Što ih se ne tiče da li je normalno da je bolnica u prostorima bolnice sa svim što to znači, ili tu može da bude i cirkus ako treba i ako zadovoljava "ambicije". Što pojma nemaju  čemu služe obdaništa za djecu izgrađena pa preprodata, a onda kao iznenađeni "novom djecom", čemu Zemaljski muzej, čemu Kamerni teatar... Ako IM za nešto zatreba uzet će, tako će biti, a hajde ti, za to postavljeni  predsjedniče,  uradi to, "Haj' mo počet..." I pripremi sve od desetog do dvadeset petog u mjesecu za dnevni red. Da se pripoji, da ih nema, nemoj slučajno da se spoji. Mora biti po "zakonu" po kojem ne postoji zakon. Bez procedure, sistema, to je za nemoćne i nebitne. A takvi su ništa, nula. Ko im je kriv pa misle da je zakon i legalitet i legitimitet. Ili da bolnica služi bolesnima i ranjenima, obdanište za stvaranje ljudi od djece, a zakon da služi svima podjednako.

Farsa je, zapravo, potpuna. Kažu slatkorječivi činovnici iz Evropske Unije, zajednice koja navodno počiva na redu, zakonima, procedurama, sistemima, standardima, analizama, studijama, znanju ... da se "BiH vratila na evropski put", da je "usvojila reformsku Agendu...", da su "lideri  BiH postali posvećeni interesima naroda... A onda sa samog vrha te kobajagi države, ovakvim potezima potpuno nalik afričkim plemenskim zajednicama i poglavicama u njima, stigne nalog koji – i to je doista najdramatičnije u svemu – pokazuje potpuno odsustvo pripadanja evropskoj civilizaciji. Nadvladao je sultanski čip, po uzoru na velikog brata. I tu pomoći Građaninu i Gradu nema. Riječ je o dva potpuno različita misaona, vrijednosna i civilizacijska koordinatna sistema. Sve drugo je tehnika.

Dva su ogromna previda u svemu ovome, ipak, jako čudna. Prvi je zaboravljanje istina, istorijskih, čak i bliskih, o tome kako u principu, kad – tad, završavaju ove priče na prostorima koji se spremaju za ulazak u civilizaciju, a evo gaženjem osnovnih civilizacijskih kodova.

Drugi je onaj što se zove bumerang. Zar je klaustrofobija doista tolika da se ne vidi kako se ne može dovijeka olako izrugivati Gradu, ma koliko od njega ostalo, ljudima koji imaju pamćenje ali i pamet. I što je najgore po one slijepe koji naređuju "Haj'mo početi!", zar ne vide koliko nepostojanjem vlastitog digniteta udaraju na dignitet onih koji su baš njih birali. Taj je dignitet uz elementarnu  pamet, mnogima ostao jedino što imaju. 

Konačno, zar onima što imaju "afrički" koncept vlasti još niko nije rekao ono što ne vide, da je doista već došlo do "Haj'mo počet". Samo što se još ne vidi jer je sve "po zakonu". A raja naučila poštivati ono legalno. Dok ne postane bolno – nelegitimno! I vrijeđa  pamet i ponos.