Zlatko Dizdarević

Zlatko Dizdarević

Džeparenje historije

11. 07. 2017. u 09:55:00

Shares:181

Više od polovine čovječanstva - Jevreji, kršćani i muslimani - doživljavaju Jeruzalem kao kapiju kroz koju valja proći na putu između sadašnjosti i vječnosti.

Uporna nastojanja onih koji ta vrata žele pritvoriti za jedne i širom otvoriti za druge, nastavljaju se žešće nego ikad. Jedan od takvih je i Benjamin Netanyahu, sada već dugogodišnji premijer onog Izraela koji bi da po svaku cijenu neprikosnoveno vlada pomenutom kapijom. Silom i lukavštinama.

Minulog petka u Sarajevu je bila promocija knjige Izraelski aparthejd Britanca Bena Whitea. Sjajan autor izuzetne knjige. Sve je objasnio kako treba, savršeno precizno, dokumentirano, jasno, sistematično, cjelovito ali i do detalja o tome kako je temeljni cionizam, uz pomoć moćnih bjelosvjetskih profitera ove priče u svijetu, i jadnih oportunista podjednako, poništio vrijednost činjenica.

I smiješnim učinio takozvani međunarodni poredak.

Istu tu večer, palestinski ambasador u nas Rezeq Namoora saopćio je znakovitu vijest: Na samitu UNESCO-a u Krakovu, stari grad Hebron na okupiranoj Zapadnoj obali, priznat je kao palestinska svjetska baština. Hebron je stavljen i na UNESCO-vu listu "ugroženih mjesta". Za ovu odluku glasali su predstavnici dvanaest zemalja Komiteta za svjetsku baštinu, šest ih je bilo uzdržano a dvoje je bilo protiv.

UNESCO-va rezolucija je ovim priznala historijski značaj mjesta starijeg od tri milenija u kojem predstavnici sve tri monoteističke religije imaju svetište. Riječ je o "Pećini Patrijarha" u kojoj su po vjerovanju Jevreja sahranjeni Abraham i njegova žena Sara, potom Isaac i Rebeka, te Jakov i Lea. Po tome je Hebron za Jevreje postao "Grad Patrijarha".

Muslimani koji su također poštivali Abrahama, Ibrahima kao oca i judaizma i islama. Za njih je "Pećina Patrijarha" – Ibrahimova džamija. Prostor je mjesto vječitih sukoba i zato danas podijeljen, s posebnim ulazima za Jevreje i muslimane. Prema kršćanskoj tradiciji, Hebron je jedan od tri grada za koje je vezano vjerovanje da je dom i mjesto rođenja Ivana Krstitelja.

Izraelski premijer Netanyahu u petak je, odmah nakon objave odluke iz Krakova, kazao kako je "za žaljenje da organizacija koja je osnovana da promovira mjesta historijskog naslijeđa pokušava iz političkih razloga odvojiti Jevrejski narod od njegovog naslijeđa..." Nije pri tome kazao ništa o tome kako je njegova zemlja, Izrael, početkom ove godine – sluteći ovakvu moguću odluku, ubilježio "Pećinu Patrijarha" i još jednu grobnicu kraj Jeruzalema, kao mjesta nacionalnog naslijeđa Izraela!

 Oba su mjesta na Zapadnoj obali koja, prema svim međunarodnim odlukama pripada Palestini.

Mnogo veći cinizam je, zapravo, u moru činjenica o otimačini Izraela o kojoj je, nasuprot reakciji Netanyahua, igrom slučaja, istu večer u Sarajevu govorio Ben White, inače Jevrej porijeklom. Posebno o okupatorskoj politici spram Jeruzalema, svetinje tri religije– koju u kontinuitetu s Benom Gurionom, Moshe Dajanom, Shamirom, Sharonom i drugima uporno provodi i Netanyahu.

Jeruzalem je još od Kralja Davida, hiljadu godina prije naše ere, uvijek bio zajednički "Sveti grad". Svaki pokušaj nametanja jedne vjere značio je negiranje druge dvije, a tako bio i povod za rat bez trajnog pobjednika.

Ipak, davne 1950. godine, samo dvije godine nakon što je odlukom UN stvoren Izrael u podijeljenoj Palestini, premijer Ben Gurion kazao je kako je još Kralj David učinio Jeruzalem glavnim gradom Izraela, pa će tragom toga i novostvorena država učiniti isto. U momentu kada su zahvaljujući UN-u 1948. dobili polovinu zemlje od one kojoj su se nadali stoljećima, a Palestincima uzeto tri četvrtine od onoga što su imali – znalo se da će otimačina ići i dalje. Jeruzalem, prema istoj odluci UN tretiran kao sveto mjesto pod međunarodnim upravom, postao je cilj otvorene nezajažljivosti.

Zid plača kao ostatak Solomonovog hrama, mjesta gdje je prema jevrejskoj tradiciji ostao da bdije božanski duh, bivao je dovoljan argument za prisvajanje kompletne historije grada unazad nekoliko hiljada godina, uz poništavanj svetinja kršćanstva i islama. Kod kršćana, uz ostalo, svega najvažnijeg vezanog uz Isusa Krista, od Crkve svetog goba, Maslinove Gore, Via Dolorose, Golgote...

O "Al-Qudsu", kako Jeruzalem zovu muslimani, pričat će vam tamo svako palestinsko dijete kroz Kur'an-sku storiju o čudesnom noćnom putovanju Poslanika iz svetog grada Mekke, i o tome "kako je Muhameda probudio anđeo Gabriel i odjahao s njim do Jeruzalema na konju koji je imao čovečiju glavu". Odatle se Poslanik Muhamed uzdigao na nebo gdje su mu otkrivene pouke islama. Tamo je kasnije, 638. godine, osvajač Jeruzalema halifa Omar sagradio malu drvenu džamiju. Pola vijeka poslije tu je podignuta "Kupolu na stijeni", zovu je i Omarova džamija, sa zlatnom kupolom. Prema mnogima, to je najljepši objekt u historiji islamske arhitekture. Samo malo dalje, na istom platou nekadašnjeg jevrejskog hrama, nalazi se džamija Al Aqsa, jedno od najvažnijih svetih mjesta islamske civilizacije.

Ovih nekoliko najkraćih mogućih objašnjenja o "trojnoj" svetosti Jeruzalema, kazuje dovoljno o agresivnosti ambicije da se sve skupa, kao nikada u povijesti, pokori jednoj državi, jednom narodu i jednoj vjeri. I to na tuđoj, okupiranoj teritoriji što je pod međunarodnom ingerencijom. A upravo je to izraelski Kneset (parlament) učinio ponovo 1980. godine, temeljem "Osnovnog zakona", proglašavajući Jeruzalem "nedjeljivom prijestonicom Izraela". Vijeće sigurnosti UN-a je Rezolucijom 478 poništio ovo proglašenje, ali džaba.

Palestinski Istočni Jeruzalem okupiran je još 1967. a od tada se Palestinci uporno – temeljem "legalnih" odluka, uredbi i zakona protjeruju. Izraelskih naseljenika tamo je već blizu šest stotina hiljada. Trump im je obećao da će prebaciti Američku ambasadu iz Tel Aviva u Jeruzalem i tako "ovjeriti" cijeli grad kao glavni – izraelski. Potom se privremeno predomislio, valjda shvativši da bi to poremetilo business s nekim njemu važnim arapskim režimima koji to baš ne mogu kod kuće narodu lako objasniti. America first! Valja malo sačekati.

Eto, Netanyahu bi da sada zaboravi povodom Hebrona to uporno historijsko džeparenje cijelog Jeruzalema i njegovih svjetskih svetinja. Jer zamislite, u Hebronu mu "Pećinu Patrijarha" trpaju nekim tamo Palestincima koji, kao što znamo, ne postoje. Umjesto da su sve pripisali jedino postojećem Izraelu! Uostalom, kada mu se može da cijelom svijetu ospori pravo na Jeruzalem, mimo Izraela, šta je osporavanje te tvrdnje UNESCO-a o "palestinskom Hebronu". Zna Bibi da ima leđa.

U ratu smo ovdje govorili da čovjek mora biti malo lud da ne bi poludio.

Netanyahu je samo dio dostignute svjetske realnosti danas: Treba biti potpuno lud da bi te politika novih vladara, logike sile i otimačine smatrala - normalnim.

Teško starinski normalnima poput Bena Whitea ili ovih iz UNESCO-a.