Zija Dizdarević

Zija Dizdarević

Uz Dan nezavisnosti – Za Sabor građana

01. 03. 2019. u 09:19:00

Shares:34

Dan državnosti 25. novembar/studeni i Dan nezavisnosti 1. mart/ožujak su dva najznačajnija datuma u savremenoj historiji države Bosne i Hercegovine. Oba su u još važećem zakonu o praznicima kojeg ne priznaju u Republici Srpskoj, ne osporavaju ih ali i ne slave na prostoru vlasti HDZBiH. Tamo gdje je dominantna SDA, više pažnje i emocija potiču vjerski nego li državni praznici, što je objašnjivo. Među Bosancima i Hercegovcima, koji su to i ostali, a i u medijima bh. određenja, odnos prema dva najvažnija državna praznika je više komemorativan nego entuzijastičan.

Tretiranje ova dva praznika zorno govori o odnosu pretežućih politika prema bh. državi i njenim građanima, a i građana prema BiH.

Epohalne odluke – Na ta dva izuzetna datuma, ipak, ne treba gledati nostalgično već uočavati šta od tih historijskih po(d)uka može biti inspirativno za građanski aktivizam, kako bi se mijenjala depresivna bh. sadašnjost i oblikovala prosperitetna budućnost.

AVNOJ i ZAVNOBiH simboliziraju uvezano ostvarenje tri epohalna cilja: oslobodilačka borba i pobjeda nad nacifašizmom, obnova državnosti Jugoslavije i Bosne i Hercegovine i socijalna revolucija. Borci Narodnooslobodilačkog rata ne bi mogli biti tako uspješni da iza njih nije stajao širok antifašistički front, kao masovna podrška i logistička potpora.

Referendum o nezavisnosti bh. države je najdemokratskiji čin u političkoj historiji Bosne i Hercegovine. Uprkos činjenici da je BiH već praktično bila pod okupacijom otuđene JNA, koju su pratile četničke i druge paravojne formacije. Naoružavani su Srbi na području kontrole SDS-a. Vršen je političko-propagandni pritisak na sve bh. građane, a posebno Srbe da se usprotive nezavisnosti BiH. Uprkos tome, izjasnilo se nešto malo manje o dvije trećine birača i to gotovo stopostotno za nezavisnost. To znači da je važan broj Srba bio za. Među Hrvatima je bilo kolebanja, presudila je centrala HDZ u Zagrebu, slijedom logike da je mnogo gore da duž cijele granice Hrvatske bude srbijansko-crnogorska soldateska.

Srpski nacionalisti neopravdano tvrde da se do nezavisnosti došlo preglasavanjem jednog naroda. Prvo, ne glasaju narodi, već građani. Drugo, zašto pripadnici te nacionalnosti nisu izašli na glasanje. Treće, najvažnije, već je bio održan neustavni i međunarodno ni od kog priznat plebiscit na području vlasti SDS-a. Uspostavljena je paradražava «Srpska Republika Bosna i Hercegovina» (kasnije Republika Srpska) s odlukom da ostane u sastavu Jugoslavije (čitaj: Srbije). Formirana je i «Hrvatska Republika Herceg-Bosna».

Dejtonski sporazum je obesnažio zavnobihsku i referendumsku državu BiH, mada joj je priznao kontinuitet. Ustav BiH, sačinjen unutar Mirovnog sporazuma, po mnogo čemu je antibosanskohercegovački i nedemokratski. Stanje danas kazuje da je nelegalni plebiscit nadvladao referendum zahvaljujući kojem je BiH članica OUN, a kolebanje u odnosu na bh. državu među hadezeovskim pristalicama je kao i prije 27 godina.

BiH je izdana po mnogo osnova. Od 1990. nema bh. politike niti stranačkih snaga koje bi je htjele i znale osmisliti i aktivirati. Nada bh. države su građani koji je žele.

Građanski manifest – Nisam učesnik u raspravama na društvenim mrežama. Uz sve loše što se u tom vidu komukacije zbiva, treba cijeniti dobre namjere i poticajne ideje koje se javljaju u toj socijalnoj debati. U tom sklopu, vrijedna je svake pažnje inicijativa koja provjerava mogućnost okupljanja građana u akciju koja bi bila protuteža retrogradnim i ignorantskim politikama.

Jedina osnova na kojoj ima smisla pokušati okupiti građane diljem BiH jeste ideologija ljudskih prava i građanskih sloboda. To je i najsnažnija oponentska platforma kojoj je ključni stav da su nosioci suvereniteta država i građanin sa svim svojim pravima. To je i temelj za oblikovanje Građanskog manifesta kao proglasa provjere interesa za okupljanje bh. demokrata, pa i za njihovu moguću udruženu akciju. Manifest bi trebalo da jasno ukaže i za šta su i protiv čega su njegove pristalice.

Važno uporište je u Ustavu BiH. U čl. II se navodi da će se «osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda», pa «Međunarodni standardi prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima direktno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima». Takođe se navodi da se ovim i međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I Ustava BiH zabranjuje diskriminacija po bilo kojoj osnovi.

S obzirom na to da su neke ustavne odredbe u kontradikciji s tim međunarodnim aktima (primjerice, diskriminacija u izbornim normama i nazivu Republika Srpska) koji su pravno iznad i ustava, treba insistirati na usklađivanju državnog i entitetskih ustava s međunarodnopravnim normama. To podrazumijeva i neodložnu provedbu presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučajevima «Sejdić-Finci», «Zornić», «Pilav» i «Šlaku».

Zdravko Grebo je svojevremeno učinio lucidnu inverziju:» Ne treba nam pravna država, već država prava». Građani i treba da su za državu prava, a protiv vlasti koje ne poštuju ni zakone koje su donijeli pa i odluke ustavnih sudova, vlasti koje počivaju na pljačkaškoj privatizaciji, korupcionaštvu, klijentelizmu, nepotizmu, parazitizmu i samoreprodukciji; za kompetentan i visokomoralan sigurnosno-pravosudni sistem a ne političke policije i stranačko pravosuđe; za pravo građana da se okupljaju i ispostavljaju zahtjeve vlastima a protiv totalitarističke represije prema prosvjednicima.

BiH treba racionalnu i funkcionalnu državu u kojoj odlučivanje nije uslovljeno entitetskom i etničkom (samo)voljom. U tom sklopu, važno je jačati ustavnu poziciju lokalne samouprave, a umjesto entiteta uvesti regije. Mimo je pravne logike i demokratskih nazora da domovi naroda - koji se biraju po delegatskom principu - ravnopravno odlučuju sa predstavničkim domovima, čiji su članovi neposredno izabrani. Pri tom, u državnom Domu naroda su oni o kojima se glasači uopšte nisu izjašnjavali. Odlučivanje u domovima naroda treba regulisati preciziranjem «vitalnih nacionalnih interesa», koji su predmet odlučivanja tih organa. Ukoliko bi država bila organizovana po regijama, njihovi predstavnici bi činili drugi dom u državnom parlamentu. U tom slučaju, zaštita interesa etničkih i drugih kolektivnih interesa bila bi u ingerenciji posebnog organa Ustavnog suda BiH. Posebno je važno ustavno i zakonski regulisati odgovornost izabranih za kvalitetno i čestito vršenje vlasti.

Svaki građanin ima pravo da mu se omoguće rad, odgovarajuća naknada za urađeno i život dostojan čovjeka. Nužni su razvojni projekti i javni radovi koji neće zavisti od toga da li vlastodršci imaju od toga lične koristi. Veliki je broj nezaposlenih, odlazećih, osiromašenih i socijalno isključenih stanovnika, žena i muškaraca koji su izloženi svakovrsnom ponižavanju od vlasti, mobingu, seksualnom uznemiravanju i drugovrsnom nasilju. Borba za ravnopravnost žena u svakom pogledu je u vrhu primarnih ciljeva.

Svi građani moraju imati besplatnu kvalitetnu zdravstvenu zaštitu od začeća do smrti. Posebnu pažnju treba posvetiti pravima djece. Ta najranjivija i najdragocijenija populacija žrtva je mnogo čega navedenog, naravno, osim podmlatka «elita». Neophodno je praviti sve širi sistem javnih predškolskih ustanova. Mora se provesti obavezno i besplatno osnovno školovanje. Subvencijama treba omogućiti manje imućnim da završavaju srednje, više i visoke škole. BiH je sekularna država i vjeronauci nije mjesto u javnom školstvu. Formula «dvije škole po jednim krovom» je civilizacijska bruka. Nužna je revizija cjelokupnog javnog i privatnog sistema obrazovanja, uz učešće domaćih i evropskih  eksperata. Sramotna su mala ulaganja u nauku bez čega nema razvoja ozbiljnog društva, kao i u kulturu i umjetnost.

Akcija i prepreke – Dakle, cilj je građanska država socijalne pravde. Ne treba se opterećivati vremenskom dohvatljivošću te namjere. Treba djelovati tako da se širi shvatanje da je to najbolja opcija za sve, osim za manipulatore kategorijom «konstitutivnih naroda» i «nacionalnih interesa», što je najprofitabilniji biznis za uzak krug ljudi. Mogući Sabor građana i njegova tijela djelovala bi agilno i kontinuirano kao nadzorni korektiv (ne)djelovanja vlasti i (ne)odgovornosti političara i stranaka.

Ne treba se zanositi, dođe li do ostvarenja takve inicijative, to će izazvati podozrenje, otpor, prijetnje pa i subverzivno djelovanje snaga koje sada vladaju sudbinom građana BiH, a i stranih faktora koji rade o glavi bh. državi.

Prvo je pitanje postoji li akciono jezgro koje može pokrenuti testiranje interesa za okupljanje na građanskoj liniji i putem masmedija i ciljno. Pokazalo se da u svim dijelovima BiH ima predanih i hrabrih boraca za ljudska prava, istinu i promjenu stanja u državi i društvu. Prema tome, moguće je animirati širok krug ljudi, reprezentativan po svim osnovama.

Eventualni Sabor građana, dakako, treba da bude nevladina organizacija. Možda bi bilo dobro zainteresovane razvrstati, po njihovoj želji, na članove, aktiviste i simpatizere. Ta inicijativa mora biti otvorena za sve koji prihvataju principe na kojima je utemeljena. Akciono jezgro trebalo bi da ponudi na uvid i raspravu, prijedlog Građanskog manifesta ili nešto slično tome.

Masovnost, reprezentativnost, ozbiljnost i odlučnost protagonista takvog projekta mogla bi dobiti podršku iz Evropske unije i zemalja koje su i do sada imale razumijevanja za BiH i nastojale joj pomoći na različite načine. Važno je dobiti podršku i drugih ključnih članica NATO-a kojem, objektivno, u sigurnosnom smislu nema alternative.