Zija Dizdarević

Zija Dizdarević

Odgovornost «Srpske», zaštita Srbije

22. 03. 2019. u 08:43:00

Shares:69

Pravosudno vrednovanje učinka «prvog predsjednika Republike Srpske» izazvalo je očekivane reakcije. Na jednoj strani je racionalno, stručno i utemeljeno ocjenjivanje doživotne presude, na drugoj iracionalno, mitomansko i prijeteće tumačenje (zlo)djela Radovana Karadžića.

Žena kojoj je u ratu pobijeno 56 srodnika, kaže da treba da nastavimo živjeti zajedno – jedna nam je država. Predsjedavajući Predsjedništva države Bosne i Hercegovine i vladar polovinom njene teritorije Milorad Dodik odgovara da je pomirenje sada «još neizvjesnije i gotovo nemoguće».

Žena, govori glasom ljudi koji, uprkos svemu, traže normalizaciju života i društvenih odnosa – vladajući političar, posredno joj odgovara s odbojnošću i netrpeljivošću.

Poistovjećivanje sa zlom – Nevjerovatno koliko je (ne po masovnosti, već po identičnosti izjava) anketiranih tzv. običnih građana u Republici Srpskoj i Republici Srbiji stalo uz Karadžića i sve što je učinio. Još je nevjerovatnija kontradikcija u kojoj sami sebe uvode u kolektivnu krivicu tvrdnjom da je time presuđeno cijelom srpskom narodu, kao genocidnom.

Što je van pameti. Genocidnih je misli svako onaj ko cijele narode takvim vidi.

Druga nebuloza je da su Karadžić, njegovi mentori i sljedbenici branili svoj narod. Ko je to i čime napao Srbiju, ko je to i čime napao Srbe u BiH? Ni jedne oružane akcije s bilo koje strane nije bilo prema Srbiji i Crnoj Gori (tada «dva oka u glavi»). Obrnuto, velikosrpska politika, predvođena Slobodanom Miloševićem, imala je na raspolaganju otuđeni dio komandnog sastava JNA - koja se okrenula i protiv države koja ju je stvorila i naoružanje (od pješadijskog preko artiljerijskog do vazduhoplovnog) uperila kratkotrajno na građane Slovenije, a zatim protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine (s nemjerljivo najtežim posljedicama).

Kako su mogli biti napadnuti Srbi u BiH kada su na tlu BiH bili korpusi JNA, a njihovi komandanti naoružavali Srbe na prostoru vlasti u SDS-a, a i drugdje 1991-1992. godine? Ubistvo svata u Sarajevu je užasno po sebi i sramotno je što taj zločin kao i druga zlodjela nad Srbima, Hrvatima i drugima na prostoru vlasti države RBiH nisu sankcionisani tada ili odmah nakon rata.

Ali, nesrazmjerna je oružana sila bila na strani agresora na BiH i onih koji su ga podržavali iznutra, samim tim je i ta nesrazmjera u zločinima i kaznama. Govoriti o jednakoj odgovornosti »sve tri strane» i «građanskom rat» je besramno. Samo je s jedne strane krenula zloćudna namjera i odlučnost da se oni «drugi», ako ne elminišu, onda pokore i sasma obesnaže.

Sve u svemu, koliko god i šta god je presuđeno u Hagu je dragocijeno s pravnog, moralnog i civilizacijskog stanovišta. Mada je očito da je rad tog Suda bio politički i pravosudno limitiran.

Tri vrste odgvornosti – U reagovanjima pravnih eksperata i upućenih u bosanskohercegovačku tragiku izdvajaju se dva stava. Jedan je kritika što je presudom izbjegnuta uključenost Srbije u sve ono što je bilo temelj za odgovornost (i) Karadžića. Drugo je mišljenje da presuda daje osnov za ukidanje Republike Srpske.

Priča o odgovornosti Srbije ima poseban značaj. Tu je još očekujuća presuda Ratko Mladiću, generalu JNA i komandantu VRS. Sudije će morati biti baš svjesno «slijepi» da ne vide trajnu vezu između djelovanja Mladića i političke i vojne komande u Beogradu.

Mladić i Karadžić krili su se godinama u Srbiji, ali su ih tamošnje vlasti izručile Haškom tribunalu. Bilo je u tome trgovine uz posredovanje, mešetarenje i pritisak država od posebnog međunarodnog uticaja. Suština je – smanjiti odgovornost Srbije na najmanju moguću mjeru. To je vidno u pređašnjim presudama a posebno u odluci Međunarodnog suda pravde u tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore za genocid. Sud je utvrdio odgovornost Srbije za nepreduzimanje mjera za spriječavanje genocida i nehapšenje odgovornih. A krivica za genocid je svaljena na političke i vojne vlasti paradržave Republike Srpske. Kvaka je u tome što RS ne može biti osuđena od Međunarodnog suda jer nije država.

Presuda Karadžiću slijedi tu logiku. Međunarodni sud za ratne zločine na tlu bivše Jugoslavije, naravno, sudi samo individuama. I to je prva i neupitna krivica ako je pravosnažno tako potvrđena.

Međutim, postoji objektivna odgovornost institucija vlasti bez čijeg djelovanja ne bi bilo tako teških zločina i po karakteru i po masovnosti. To su, dakle, uz institucije predsjednika RS-a i komadanta VRS, i ratna Narodna skupština RS-a i vlada i tamošnji niži organi vlasti. Kada je riječ o odnosu odgovornosti pojedinaca i naroda u čije ime su djelovali, postoji i kolektivna odgovornost. Naravno, ta odgovornost je van pravnih normi – samo je moralne naravi. Možete se pitati i mogu vas pitati da li ste zločine podržavali na bilo koji način ili ne, da li ste šta učinili da se usprotive zlu na bilo koji način. Svakom na savjest. U Srbiji je i tokom rata i poslije moralnu hrabrost spram onog što se zbivalo u BiH iskazao i iskazuje ne mali broj građanki i građana.

Šta s mišljenjem da ima dovoljno argumenata za ukidanje Republike Srpske? Najsnažniji politički i moralni argument je u činjenici da se politika Dodika, političari i građani koji je slijede poistovjećuje ne sa poratnom, dejtonskom RS, već sa onom miloševićevsko-karadžićevskom. A, s druge strane, predsjednik vlade RS-a Radovan Višković, koji je iz sve snage osudio kaznu, naprasno se ograđuje od Karadžića, zatečen mogućnošću da žrtve zatraže odštete od vlasti tog entiteta.

Republika Srpska je entitetski dio ustavnog uređenja bh. države i njen status se može mijenjati na dva načina – ustavnim promjenama ili novom međunarodnom konferencijom, koja bi ustavno prekomponovala BiH. U ovom trenutku, ni jedno ni drugo nije realno. Treća je mogućnost promjena diskriminatorskog naziva tog entiteta koji je u suprotnosti sa normama Ustava BiH. Bakir Izetbegović je zaprijetio tom mogućnošću s odgodom od šest mjeseci (?!). Dođe li ta apelacija pred Ustavni sud BiH, odlučujući će biti stav stranih sudija.

Zaleđa i licmjerja – To nas vraća na generalni odnos međunarodnih autoriteta prema Bosni i Hercegovini uoči, tokom i nakon agresije na državu, koja je na najdemokratskiji način postala nezavisnom i članicom OUN. Onda i danas Slovenija, Hrvatska, Srbija, Kosovo, Crna Gora i

Makedonija imali su u zaleđu moćne države i međunarodne asocijacije. Ni jedna od zapadnih velesila nije stala iz BiH. Naprotiv.

Evo stava britanskog premijera Johna Majora u internoj prepisci početkom maja 1993, za koji tvrdi da je to mišljenje i drugih zapadnih zemalja: «Nismo saglasni da niti sada niti ubuduće naoružavamo ili obučavamo Muslimane u Bosni i Hercegovini vojnom opremom. Mi ćemo i dalje pomagati da se nametne i ostane na snazi embargo na oružje UN-a u ovom području. Iako pouzdano znamo da Grčka, Rusija i Bugarska isporučuju oružje i vrše obuku u Srbiji, da Njemačka, Austrija, Slovenija, čak i Vatikan, na sličan način pomažu Hrvatsku i snage HVO- a, od posebno je značaja da pouzdano znamo da takva nastojanja u korist muslimana u tom području od strane islamskih zemalja i grupa nisu uspješna».

Preokret je došao 1995. u vrijeme predsjednika SAD Billa Clintona. Ne ulazeći u njegove motive, do mira je došlo, opstala je bh. država - kojoj ustavni poredak ne omogućava da to uistinu i bude. Dejtonski sporazum se fetišizira, a Ustav BiH dogmatizira.

Nekadašnji visoki predstavnik u BiH Christian Schwarz-Schilling tvrdi da su se SAD 2007. usprotivile njegovom stavu da Dodika treba smijeniti «zbog njegove nacionalističke retorike i prijetnje referendumom o otcjepljenju». Schilling je poslan kući, a Dodik je ovdje, moćniji nego ikada. Istina, on je na «crnoj listi» SAD. Pa, šta? A Evropskoj uniji Dodik je dobar i ovakav. Posebno Hrvatskoj.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.