Zija Dizdarević

Zija Dizdarević

O Bošnjanima, bosanstvu, Bosni - Knjiga koja provocira

22. 02. 2019. u 08:43:00

Shares:714

Taner Aličehić i Đenan Galešić su autori knjige «Tragom drevnih Bošnjana: Bosanska država i nacionalni identitet(i) kroz historiju». To nije naučni rad, ponajprije, riječ je o publicističkom djelu političkih pretenzija.

Aličehić je dvostruki magistar, vanredni je profesor na Ekonomskom fakultetu u Lozani. Galešić je diplomirani pravnik, «koji samostalno istražuje historiju BiH i Balkana, te uticaj religijskog faktora na formiranje nacija i budućnost Bosne». Autore povezuje i to što su članovi (Aličehić je predsjednik) Centra za stratetegijske studije Međunarodnog foruma Bosna, kojeg je utemeljio Rusmir Mahmutćehajić.

Dakle, Aličehić i Galešić nisu ni historičari ni politolozi, ni sociolozi. To ne znači da njihovo nastojanje nije vrijedno pažnje. To su pokazale i reakcije.

Nanovo su u zamahu velikosrpske i velehrvatske pretenzije na Bosnu i Hercegovinu. Spram tih ideologija je konfuzna politika Stranke demokratske akcije - konceptualno zarobljena u etničko-religijski diobeni princip, mladomuslimanski panislamizam, osmansku nostalgiju i erdogansku turkofiliju. Nasuprot težnjama zaokruživanja teritorijalizacije tzv. nacionalnih interesa, pojavili su se neučvršćeni Bh. blok i nedefinisana narodnjačko-građanska alternativa SDA. Pa šta smeta da neko progovori u korist ideje koja uvezuje bošnjaštvo, bosanstvo i državu - ma čime motivirana, ma koliko utemeljena, ma kako obrazlagana i ma koliko izgledna bila?

O naciji – Autori nastoje uspostaviti vezu prošlosti i budućnosti pomoću pojmova Bošnjanin, Bošnjak, Bosanac, bosanstvo - kao osnove za uspostavljanje Bosne kao jednonacionalne građanske države pluralnog etničkog, vjerskog i ideološkog društva. Aličehić i Galešić posebnu pažnju posvećuju velikosrpskim i velehrvatskim pretenzijama na BiH, kao glavnom faktoru ometanja nastanku jedne (bosanske) nacije. Autori navode i druge razloge zbog kojih, po njihovom mišljenju, ideja bosanstva nije kod muslimana dosegla bitnu političku snagu za izgrađivanje bosanske nacije.

Obratićemo pažnju na neke dijelove knjige koji se tiču savremene historije Bosne i Hercegovine. Autori priznaju ZAVNOBiH-u obnovu bh. državnosti i značaj svakovrsnog preporoda koji je kulminirao osamdesetih godina prošlog vijeka i ojačao osjećaj pripadnosti građana Bosni i Hercegovini.

Međutim, zavnobihsko da BiH «nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, već i srpska i hrvatska i muslimanska» ocjenjuju zabludom, navodeći da je ona bosanska. Time se ignoriše tadašnji društveni i politički realitet a zanemaruje da se tom formulom uspostavlja jednako pravo i odgovornost ta tri faktora u okviru projekta kojem je u osnovi zajedništvo, dakle, slijedom formulacije koju autori koriste – «bosanstvo».

Slično je i sa optužbom komunista da su, kao što je bilo i u Kraljevini Jugoslaviji, onemogućili razvoj «političkog bosanstva», uvođenjem termina Musliman. Sigurno je da to nije najsretniji naziv za jedan od bh. naroda, ali ta etnička grupacija je po prvi put priznata ustavno kao narod. I ta je činjenica pobudila ogroman entuzijazam među Muslimanima i «provalu» stvaralačke energije u svim oblastima života. Uporedo sa državonosnom emancipacijom BiH unutar SFRJ, odvijala se i politička emancipacija Muslimana koji su ostvarivali najviše političke i državne funkcije u BiH i socijalističkoj Jugoslaviji.

Preuzimanjem sudbine u svoje ruke, ustanovljavanjem Muslimana kao naroda, destigmatizacijom Hrvata zapadne Hercegovine i politikom jezičke tolerancije, u Bosni i Hercegovini je stvorena atmosfera samosvijesti, samopouzdanja i elana. BiH je postala srednje razvijena evropska zemlja, privreda je doživjela međunarodnu afirmaciju, sistem obrazovanja omogućio je stasavanje širokog kruga intelektualaca u prirodnim i društvenim naukama, umjetnost je dobila izuzetan zamah - bio je to opštekulturni procvat. Dakle, i to je bio izuzetan doprinos bh. zajedništvu ili, po Aličehiću i Galešiću – «bosanstvu».

Autori s razlogom ukazuju da je na Bošnjačkom saboru septembra 1993. učinjena strateška greška što je naziv Bošnjak proglašen odrednicom samo za Muslimane, umjesto da je kazano da je to pojam na koji imaju pravo svi Bosanci i Hercegovci, pa i drugi koji se takvim osjećaju. Autori knjige su u pravu kada osuđuju političare i vjerske vođe koji bošnjaštvo svode na «muslimanstvo».

Važno: za Sabor je bio pripremljen prijedlog Ustava kojim bi međunarodno priznata Republika Bosna i Hercegovina postala unija tri republike – srpske, hrvatske i bosanske (na 29 odsto bh. teritorije, neizvjesnim statusom Sarajeva i Mostara i pravom svake članice unije da se otcjepi). Nije prošlo, mada je na to rješenje paraf stavio predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović, uz punu podršku ministra inostranih poslova Harisa Silajdžića.

O državi – Vizija Bosne Aličehića i Galešića podrazumijeva izbacivanje odrednice Hercegovina, nazivajući to povratkom na historijsko ime, mada i naziv Bosna i Hercegovina već ima historijsko utemeljenje. Autori zagovaraju i ukidanje sada ključne ustavne kategorije «konstitutivni narodi», logikom težnje ka jednonacionalnoj državi. Oni smatraju državljanstvo elementom pripadnosti bošnjaštvu i bosanstvu, mada uvažavaju pravo svakog da zadrži svoj etnički, vjerski i svaki drugi identitet.

Neminovno ovakva viđenja biće tumačena težnjom nametanja bosanstva (bošnjaštva) kao nadnacije i htijenje za bošnjačkom dominacijom i unitarizmom. Tu je i bh. realnost koja nikako ne ide u prilog projekciji autora.

Na djelu je politika (samo)iskorjenjivanja prije svega ovdašnjih Srba, ali i Hrvata pa i Bošnjaka. Ljude se tjera da se odreknu svog vjekovnog identiteta, svoje kulture pa i jezičkog izraza. Traži se poistovjećivanje sa Srbijom i Hrvatskom, sa Turskom. Treća je decenija kako traje sistematsko razaranje bh. identiteta ovdašnjih građana.

Lučić – Promocija knjige do sada je bila u Sarajevu, Mostaru i Tuzli. Dva politička magazina pozabavila su se nesrazmjerno više tim kazivanjima povodom knjige i špekulacijama o motivima onih koji stoje iza tog štiva, nego njenim sadržajem. Posebnu važnost djelu autorskog dvojca Aličehić-Galešić dala su dva napisa u nekad renomiranom zagrebačkom Globusu i jedan u sarajevskom Stavu.

Obavještajni povjesničar Ivo (Ivica) Lučić se u dva navrata se pozabavio knjigom. Oba puta je našao za shodno da se obruši na Željka Komšića, jer nije predstavnik «iz reda hrvatskog naroda», mada je sasma legalno izabran. Istodobno, napada autore knjige da ne poštuju Ustave BiH i FBiH, što je besmisleno jer Aličehić i Galešić traže drugačije uređenje bh.države bez pozivanja na nasilje. Lučić, koji (po)ratnim djelovanjem povezuje tuđmanovsko viđenje BiH i projekata «Hrvatska Republika Herceg Bosna», paranoično i manipulativno podgrijava strah od bošnjačke dominacije i produbljivanje animoziteta spram Bošnjaka i muslimana: «Problem je u kontinuiranom pokušaju bošnjačkih nacionalista, bosanskih unitarista i islamista da radikalno promijene ustavnopravni poredak u Bosni i Hercegovini, u skladu sa svojim željama i interesima, a protiv volje drugih». Ne navodi koji su to pokušaji ni argumente za svoje tvrdnje. Lučić insistira na poštivanju ustavnog ustrojstva BiH, a podržava Dragana Čovića koji traži njegovo redefinisanje?!

Ridžal - Stav je nastao kao medijska podrška Erdoganove Turske SDA-u i ideologiji oca i sina Izetbegovića. Sudeći po dužini napisa u Stavu, Aličehićevo i Galešićevo djelo i kazano na promociji u Sarajevu baš je zadeveralo autora Hamzu Ridžala i njegove mentore. Uz ostalo, ljuti ih Mahmutćehajićev stav: «Bošnjaštvo izvorno nije ono što se danas nudi, kao etnoreligijska tiranija malog znanja. Kao takvo je opasno i suštinski je antibosansko». Ridžal insinuira da Mahmutčehajić, kao i Aličehić i Galešić, zagovaraju odricanje od vjerskog dijela identiteta Bošnjaka radi uspostavljanja bosanske nacije. Slijedeći tu konstrukciju, Ridžal tvrdi da se bosanstvo nameće kao alternativa bošnjaštvu, «pa od Aličehićevog koncepta bosanstva koje obuhvata različitosti, dozvoljavajući svima da budu što jesu (dakle, i Bošnjacima da budu muslimani – H.R. u jednoj od kontradikcija – op.a.) dolazimo do Aličehićevog ličnog primjera koji bosanstvo potvrđuje kao autokolonijalizam i autoasimilaciju (...) Aličehićevo bosanstvo ogleda se u asimiliranju vlastitosti u polje tuđosti. Aličehić nije stao na tome da poštuje i uvažava Drugost, već, učitujući neku vrstu jugoslavenstva u ideju bosanstva, i sam postaje ono što Drugost jeste. Stoga će slaviti i Bajrame i Božiće i Pashu i gregorijansku Novu godinu i Roš Hašanu i Hidžretsku novu godinu, pa čak i one praznike kojima po vlastitom priznanju Aličehić ne zna ni imena».

Slijedi ismijavanje sljedbenika Hare Krišne itd.

Za kraj, knjiga Aličehića i Galešića je nastala s namjerom i da provocira zagovornike velikodržavlja i tri etno-religijske «elite». O ostvarivosti zalaganja autora prosudite sami.