Zija Dizdarević

Zija Dizdarević

Naklapanja o opoziciji

08. 03. 2019. u 15:30:00

Shares:177

Traje priča o tome da li bi članice Bh. bloka (Socijaldemokratska partija, Demokratska fronta i Naša stranka) trebalo da budu dio vladajuće većine na federalnom i državnom nivou. U tim razmatranjima ima principijelnog pristupa, ideološkog puritanizma, patriotske patetike, političkih  podmetanja, zaleđnih igara, skrivenih namjera i dugova, ličnih frustracija... Kako god završila trakavica sklapanja vlasti na te dvije razine, ostaju pitanja koja se ne tiču samo sadašnje postizborne situacije.

Dirigirani izbori – Konstitucija države i izborne norme izvedene iz entitetsko-etničke postavke sistema bitno utiču na (post)izbornu ideološko-političku konfiguraciju u Republici Srpskoj, Federaciji BiH i državi Bosni i Hercegovini. Ustavni poredak favorizuje stranke s narodnosno-religijskim i entitetskim odrednicama.

Time se utiče na svijest glasača. Uz to, glasačka volja građana je prepuštena izbornim manipulacijama i krađama. Tako ni posljednji izbori nisu bili fer ni pošteni. Rezultati, jednostavno, nisu vjerodostojni. U nekoliko procenata postizborna slika u BiH mogla je biti znatno drugačija. Međunarodni autoriteti u BiH su podržali taj antidemokratski ishod iz njima znanih razloga.

Dakle, imamo predodređene pobjednike koji diktiraju oblikovanje postizbornog stanja. Izbornim normama depresirane i pokradene opozicione stranke su prinuđene da se određuju spram vlasti u tim nedemokratskim okolnostima.       

Demokratska alternativa – Jasno je da svaka opozicija nije i demokratična. Bh. političkoj sceni ne treba puka opozicija, već istinska demokratska alternativa. Demokratizaciji BiH je nužna snaga suprostavljena ustavnim ograničenjima ljudskih prava i građanskih sloboda, privatizaciji vlasti i stranačkim iskorištavanjem društvenih resursa «u ime naroda», a u korist bešćutnih «elita», i razoriteljima društva i države.

S obzirom na kompoziciju države, treba uzeti u obzir političko-teritorijalne mogućnosti za postojanje i razvoj demokratske opozicije. RS je danas takva da oponenti nemaju šansi. Oficijelnu opoziciju (Savez malo za promjene, pa malo za pobjedu - a nije ni jedno ni drugo) Milorad Dodik je «povalio», uz kuknjavu poraženih. Većinu nazovi opozicije Dodik je politički onemoćao, dio je preveo u svoj tabor, ostale isprepadao.

Potencijal građanske samosvijesti, samopoštovanja i otpor tamošnjem autoritarnom režimu iskazan je tokom višemjesečnih protesta. Dodikov propagandno-represivni aparat je zagušio te glasove. Iz RS-a se sele i mrtvi. EU i SAD su nježno upozorili Dodika da to što radi spram prava izjašnjavajanja ljudi na javnim prostorima nije baš u redu.

Gdje dominira HDZ-a oporba je takođe zagušena - što milom, što nevidljivom silom. Građanski protesti su  tamo mislena imenica, a oponenti djeluju na internetu i nešto malo u drugim medijskim prostorima.

Pri razmatranju odnosa vlasti i opozicije, dva dogmatična stava ometaju racionalan pristup problemu. Prvi je rezolutnost: «Nećemo s nacionalnim strankama». Zašto? Stranke koje programski određuje nacionalni, narodnosni, etno-religijski motiv imaju ustavni legalitet i legitimitet, slijedom ljudskih prava svakog čovjeka da definiše svoj identitet i politički afinitet i po tim osnovama. Protiv stranaka s takvim odrednicama moraju se nuditi drugi argumenti za odbijanje saradnje (sumnje u krimogeno djelovanje, nedemokratičnost, neiskrenost, protudržavno djelovanje, ratnohuškačka politika...).

U dejtonskoj BiH nije moguće voditi politiku ideološkog čistunstva. U kreiranju države i federalne vlasti morate se suočiti sa snagom stranaka s nacionalnim (etničkim) predznakom koje imaju bitnu riječ, pa makar samo u domovima naroda. A biti za građansku i(li) ljevičarsku stranku nikako ne znači biti anacionalan.         

Drugi dogmatičan stav je: «Ili koalicija po vertikali (na sva tri stepena vlasti) ili nikako». Taj politički fol koriste stranke koje na nekoj razini imaju prestižnu poziciju ali su izgubili tamo gdje su se nadali vladanju (primjerice SDA i vlast u Kantonu Sarajevo). Nepametno je kada opozicione stranke, s različitim učinkom na tri stupnja vlasti, insistiraju na tom iracionalnom načelu (npr. zašto nekapitalizirati prevlast SDP-a u Tuzlanskom kantonu ako to ne šteti drugim pozicijama te partije).

I, najvažnije, u vezi s tim. Nemaju koalicije ili sporazumi o vlasti istu težinu na kantonalnoj, federalnoj i državnoj visini. Otuda jeste najbitnija konstitucija vlasti na nivou BiH. 

Dejtonski trougao – Djelovanje državnih institucija opredjeljivaće politike koje oličavaju Milorad Dodik, Dragan Čović i Bakir Izetbegović. Najavili su neku izjav(ic)u koja bi bila opravdanje za dogovor o podjeli nadležnosti. Dakle, nema koalicije, nema programskog partnerstva, gola podjela vlasti.

Dodik je ušao u Predsjedništvo BiH s devizom «Republika Srpska über alles». Iz toga se izvodi nastojanje da se RS nametne kao odlučujući faktor sudbine bh.države (ne samo) u ovom mandatu. Stav «Nećemo u Nato» ima podršku velikosrpskih ljigavaca, nazovi opozicionara iz tog entiteta. Put kao Evropskoj uniji je takođe pod dodikovskim uslovljavanjima.

Čović je u strateškom savezu s Dodikom. Ne smeta mu partnerov odnos prema NATO-u. Svako malo ucjenjuje promjenama izbornih normi po volji HDZ-a.

Izetbegović, ustvari, nema nikakve politike. Odustane li od slanja godišnjeg izvještaja o napretku (što je uslov za aktivaciju MAP-a i bitan korak ka članstvu u NATO) kao uvjeta za uspostavu državne vlasti – Izetbegović i SDA mogu priču o svom velepatriotizmu i državobraniteljstvu «objesiti mačku o rep».

U konstelaciji kakva jest, stranke tzv. Bh. bloka, ni zajedno ni pojedinačno, ne bi mogle bitno uticati na odluke o najvažnijim pitanjima. SNSD i HDZ sa svojim trabantima drže bank na državnom nivou. Ali jaka, inicijativna, trajno aktivna i konstruktivna opozicija u državnom parlamentu može, ako ništa, ukazivati međunarodnim autoritetima na loše vladanje i poticati pojačano djelovanje središnjica NATO-a i EU prema BiH i neodgovornim državnicima i političarima.

Oponentska odgovornost – Za stanje kakvo jeste nema oprosta za opozicione snage koje nisu učinile ništa suštinski u tridesetak godina da promjene politički ambijent u  zemlji. Prvoodgovoran je SDP. Ta partija možda troši posljednji od niza kredita, koje im je bez kamata a s oprostom duga dao zamašan dio biračkog tijela. Krajnje je vrijeme da SDP sa strankama srodnih nazora stvori aktivan alternativni demokratski savez koji će se u narednim izborima dokazati kao odlučujući činilac bh. politike.

 Bh. blok jeste ta nada a najzaslužnija za njegovo uspostavljanje je Naša stranka. SDP i NS su dužne istrajati u namjeri da se širi i učvršćuje ideja Bh. bloka, bez obzira na unutarnje i vanjske atake. SDA poziva članice i prve ljude Bh. bloka na saradnju, a istodobno ih nastoji kompromitirati špekulativnim tvrdnjama.

Unutar BH. bloka potencijal SDP je još uvijek najveći i time odgovornost te partije za  projekat kojim se jedino može nadjačati «trouglasta dejtonska logika».

Najteži udarci vođstvu SDP-a dolaze iznutra i od onih koji su bili unutra. Demokratizacija i time «delagumdžizacija» partije jako su nanervirali Zlatka Lagumdžiju, Ivu Komšića, Miru Lazovića... Nisu uspjeli u nakani. Damir Nikšić je prvi put demonstrirao snažno liderstvo i dobio bitku. SDP doživljava katarzu. Vrijedan pažnje je prijedlog mlađahnog člana Predsjedništva SDP-a Anera Žuljevića da se iz partije isključe svi oni koji su nanijeli štetu stranci. Uzgred, neki nekad vrlo uticajni kadrovi SDP-a razvili su za sebe korisne specijalne i paralelne veze sa SDA.

Željko Komšić i DF nanijeli su sebi štetu neiskrenošću unutar Bh. bloka. Dobro bi bilo da popričaju sa sobom i među sobom i, napokon, prelome. DF i saveznik im GS dobro bi došli kao nekolebljivi akteri Bh. bloka, ali taj plan može i bez njih. Ima još političkih opcija koje bi mogle od Bh. bloka načiniti širok i respektabilan alternativni demokratski bh. savez.