Život je Kinoteka

Ulica Đure Đakovića

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Tamo na Skenderiji, gdje se raskrsnice šire i najbolje se osjeti kad u gradu zapušu vjetrovi, negdje blizu Ajfelova mosta, tog uzaludnika među sarajevskim mostovima, jer odavno već ničemu ne služi, u Miljacku se ulijeva Koševski potok. To  je mjesto skriveno, nevidljivo očima doseljenih Sarajlija, ili onih koji su se u Sarajevu rađali a nisu imali nekoga, djeda, baku, strica, da im ispriča kako je nekada kroz grad tekao veliki potok, i dijelio svojim tokom stari od novoga svijeta. Bilo je to davno, jako davno, kada je i Marijin dvor bio u nekom novom Sarajevu. A onda je Koševski potok natkriven i asfaltiran, i tako je nastala Ulica Đure Đakovića. Ona dijelom prati tok potoka, dijelom se na njega nastavlja putem prema groblju Bare i Vogošći, ali onim zadnjim dijelom, prije ušća u Miljacku, potok natkrivaju raskrsnice i semafori, koji su djelovali vrlo moderno u vrijeme kada su projektirani i građeni. Početkom sedamdesetih, u vrijeme kada je podignuta i Sportska dvorana Skenderija i kada se u Sarajevu odvijalo svjetsko prvenstvo u stolnom tenisu (sjećaš se: maskota prvenstva bio je zeleni skakavac, koji je među nogama držao ping pong lopticu...), na tom se mjestu staro Sarajevo dijelilo od novog, bogatog i metropolitanskog, koje će rasti i preporađati se sve do kraja osamdesetih, a onda će nestati u samo nekoliko trenutaka, da bi se u proljeće 1992. od živoga grada pretvorilo u simbol i znak.

Preko puta Ajfelovog mosta i ušća Koševskog potoka u Miljacku 1973. podignut je, malen i skučen, kameni park, čije su stazice vodile prema neobičnom, grubo tesanom obelisku, živoj formi nalik pupoljku, iz kojeg se rađala muška glava s brkovima. Taj park jedno je od rijetkih mjesta koja će ostati ista kakva su bila tada, neće se mijenjati sljedećih četrdeset godina, nego ga eno i danas, tog kamenog parka u kojem se ljudi ne zaustavljaju, ne sjedaju na kamene klupe, jer je na njima prevruće ili prehladno, i nigdje hlada, jer u parku nema nijednog drveta, pa umjesto da se odmore i ohanu, još i požure, da što prije umaknu s toga neobičnog i negostoljubivog mjesta.

Park nazvan je po Đuri Đakoviću, a kameni pupoljak spomenik je Đuri Đakoviću, organizacionom sekretaru Komunističke partije Jugoslavije, ubijenom 1929, u vrijeme Šestojanuarske diktature kralja Aleksandra. Đuro je bio metalski radnik, rodom od Slavonskog Broda, živio je u Sarajevu, i sudjelovao u prvim velikim radničkim štrajkovima u Bosni. Početkom rata, 1914. javno se pobunio protiv  austrijske objave rata Srbiji, i kao veleizdajnik osuđen je na smrt. Pomilovan je, a dvije godine nakon rata postao je jedan od osnivača Komunističke partije Jugoslavije u Bosni i Hercegovini. Sin mu se Stjepan rodio u Sarajevu 1912, bio je komunist i partizan, ustaše su ga ubili 1942. Đurinim imenom nazvan je jedan bataljon 129. internacionalne brigade Španjolske republikanske armije, po njemu je 1942. u Belgiji nazvana vojna jedinica pokreta otpora koju su sačinjavali jugoslavenski doseljenici, uglavnom rudari, podrijetlom iz dalmatinske krajine i okolice Imotskog.

Kamen

Od kamenog parka do Ulice Đure Đakovića nekoliko je stotina koraka i jedan pješački prelaz sa semaforom. Dok stojiš pred kolovozom, i ljuljaš se po rubu pločnika, zamišljajući da ti je pod nogama provalija, kanjon Colorada, iza leđa ti ostaje Alipašina džamija. O njoj znaš malo, nikada nisi ni znao više, i trudio si se da ne saznaš, jer je to najdraža tvoja sarajevska džamija. Obilazio si je davno, zavirivao unutra, vrhovima prstiju dodirivao bašluke pobodene nad glavama onih koji su živjeli tu, i imao si, kao dječak, svoju zamišljenu priču o Alipašinoj džamiji. Ako bi se neki san odvijao u džamiji i oko nje, uvijek je to bila baš ova džamija. Selila se, u tvojim snovima, iz jednoga u drugi grad, prelijetala rijeke i brda od Sarajeva do Zagreba, i brzo se vraćala natrag. Bilo je ljudi, pijanica i bekrija, koji bi se pred jutro vraćali s teferiča, i onda bi se događalo da im pred očima nestane Alipašina džamija. Ili da umjesto nje vide pustu ledinicu. Uplašili bi se, išli bi svom doktoru, a on ih je upućivao na psihijatriju. Delirium tremens, rekao bi važno specijalist, netko vidi bijele miševe, nekome džamije iščezavaju pred očima. Bilo ih je, kažu, koji nakon toga ni kapi više ne popiše. Bilo je i drugih koji su stvarno sišli s pameti, i eno ih na Jagomiru. Nikoga da im kaže istinu. Nije to bio delirium tremens, nego je Alipašina džamija u tvome snu preletjela u Zagreb, i trebalo joj je da se vrati.

Ulica Đure Đakovića bila je ulica s najviše bioskopa u Sarajevu. Na oba su ugla na početku ulice bila kina. S jedne strane Radnik, s druge Sutjeska. Istina, u Sutjesku se nije ulazilo od Đure Đakovića ulice, nego s druge strane, iz Kranjčevićeve, ali svejedno. Dvjestotinjak koraka dalje, uz nekadašnji potok i aleju posivjele bjelogorice, kino je Prvi maj, a samo još malo dalje, u ružnoj i neuglednoj zgradi, važnoj za povijest sindikalnog pokreta u Bosni i Hercegovini, u koju je nekada zalazio i Đuro Đaković, nalazila se Kinoteka. Možda je Kinoteka i danas tu, ti to ne znaš, i nije ti važno, kao što ni drugima više nije važno. Nekoliko godina pred rat Saša H. je na jednom zidu u Ulici Vase Miskina, odmah preko puta Ekonomskog fakulteta, napisao grafit: "ŽIVOT JE KINOTEKA". Tako je tada bilo. U međuvremenu, život je prestao biti kinoteka, jer Kinoteke više nema.

Park Đure Đakovića. Sarajevo, sedamdesete godine, Foto: Arhiv

To će se, bolje nego ikad, osjetiti u kasnu jesen 2013, kada je iznenada umro jedan prijeratni Sarajlija. Njegovo stvarno ime saznalo se tek nakon smrti, jer su ga, bit će, za života samo u općini, na pošti i u policiji po tom imenu znali. Ljudi su ga, međutim, zvali čika Mišo. Samom je sebi nadjenuo takvo ime, još u neka davna vremena, kada je to čika Mišo zvučalo ljepše i ljubaznije od njegova pravog imena. Kada su se vremena u Sarajevu promijenila, i Mišom bi se zvao samo onaj kojemu su  po rođenju nadjenuli takvo ime, on se nije htio mijenjati. Samo jednom u životu čovjek se smije i treba prilagođavati okolini. Drugi put već postaje prevrtljivac i lažov, prelivoda, svrzimantija, šetebandjerist i kameleon. Ništa od toga on nije bio.

Kažu da je bio čistač cipela. I to posljednji u Sarajevu. Držao je svoj bank ispred McDonald'sa, tamo gdje je u tvoje vrijeme bio Ekspres restoran Bosna. Po novinama i na internetskim portalima je, međutim, objavljeno više nekrologa nego kad bi umro neki akademik. Čistač cipela nikome se nije mogao zamjeriti, jer je, onako sjedeći, od svakoga bio manji i niži, i svi su se u trenutku smrti njegove mogli osjetiti većim, jačim i pametnijim. Baš takav, čika Mišo je mogao biti upotrijebljen kao simbol. Sarajeva, prošlog vremena, ljudske dobrote i prostodušnosti... Kako je već kome trebalo. Pišući o njemu, pisci su mogli pisati o sebi. Kao što su, prenoseći jedni drugima po kafanama i tramvajima vijest o njegovoj smrti, ljudi mogli govoriti o sebi, a pomalo i o svojoj smrti. Samo prave Sarajlije znaju tko je čika Mišo. Oni koji to nisu ni ne znaju kako se zvao čistač cipela ispred McDonald'sa. Ljudi su, spominjući ga, s nekim čudnim ponosom naglašavali tu razliku.

A bilo ih je i koji su o njemu napisali neke od najljepših i najtačnijih rečenica u  životu.

Za tebe, međutim, on nije bio čistač cipela. Iako je čistio cipele, viđao si ga, davno, da se tim poslom bavi na Marijin dvoru. A zatim tu, ispred Ekspres restorana Bosna. Ali to je radio kao što svaki čovjek mora nešto raditi da bi živio i da bi, možda, zaradio novac koji mu je potreban da bude ono što jest. A on je, čika Mišo, bio čovjek iz Kinoteke.

Crni Ciganin, mlad i veseo, gustoga brka i zdravih zuba, eno ga sjedi u prvome redu Kinoteke, samo što nosom ne dodiruje platno, i gleda kaubojski film od 15h, a od 17h i od 19h gledat će, daj Bože sreće i zdravlja, nešto drugo, Hitchcocka ili Antonionija, svejedno, ali ne iz prvoga reda, jer se samo westerni iz prvih redova gledaju. Kroz njegove će oči proći tako cjelokupna crno-bijela i kolor povijest svjetske  kinematografije, strpljivo će podnositi Bergmana i Tarkovskog, gledat će sve ono što se vidjeti mora, da bi se od 15h radnim danom, a subotom od 17h i 19h, gledao pravi, kaubojski film. Tada bi se ozario, i tada bi sebe, na uši cijele Kinoteke, dvatriput zazvao čika Mišom. Samo je crnom Ciganinu dato da govori istinu dok o sebi govori u trećemu licu. Kada bi u dvoboju na podnevnom suncu pošteni čovjek sa šeširom iz kolta ucmekao kvarnoga čovjeka sa šeširom, ustajao bi on iz prvoga reda, govorio kaže tebi čika Mišo, ili nešto tome slično, kao da u svemu tome ima njegove lične zasluge, kao da je on režiser i scenarist glavom, ili se, možda, gospodin Bog ukazao na subotnjoj matineji u sarajevskoj kinoteci da lično razriješi taj obračun između dobra i zla. I zbilja, može biti da je tako, za trenutak bivaš religiozam, pa zamišljaš u kojem bi se obličju Bog još jednom spustio na zemlju. Kao židovski violinist iz Lođa. Kao sarajevski Srbin nad Kazanima. Kao crni Ciganin u Kinoteci.    

A onda život više nije bio kinoteka. Sve se promijenilo, ostao je samo čika Mišo. To ime kao tanka nit kontinuiteta između onoga i ovoga Sarajeva. U prvom je Sarajevu on bio filmofil iz Kinoteke, u drugom je Sarajevu umro kao čistač cipela. Drugi se grad više nije sjećao prvog.

Zašto je taj čovjek prestao ići u kino nakon što je nestalo one i onakve Kinoteke? Možda se oženio, dobio dijete, promijenio se. A možda je samo on razumio razliku između kina i kinoteke. Život, naime, nije kino. Za kino je potreban samo mrak, a za život je nužna cijela jedna kinoteka... Kada je nje nestalo, nestalo je za crnog Ciganina i kompletne svjetske kinematografije. Spomenik čika Miši, o kojem se također počelo govoriti nakon smrti čistača cipela, ne treba biti ispred McDonald'sa, ni ispred Ekspres restorana Bosna, jer on postoji, u tvojim snovima i u virtualnom svijetu. Eno ga u hologramskoj projekciji sarajevske Kinoteke (koja se ima pisati velikim slovom, za razliku od bilo koje druge kinoteke, koja će biti malim slovom), gdje su projicirani i svi njezini živi i mrtvi gledatelji, a u prvome redu, umjesto njega, negdje u sredini reda njegova je brončana figura. Pa kako ljudi u spomenicima nikada nisu u prirodnoj veličini, nego barem malo uvećani, tako je i on viši, veći i glavatiji, pa se publika u Kinoteci mora nadvirivati da bi vidjela titlove kaubojskoga filma. I to je život, to je Kinoteka: nadvirivanje nad najvišim i najglavatijim gledateljem, koji je sjeo baš ispred tebe. I uvijek tako biva. Zato je, eto, i spomenik čika Miši, saliven od kvalitetne bronce, koja bi dobro išla u otkupu sekundarnih sirovina, sjedi u prvome redu sarajevske Kinoteke.

Tri izlaza

Ulica Đure Đakovića od davnina je tekla uz potok Koševu, a zatim i preko potoka, kao jedan od tri izlaza iz grada. Sarajevski pogled prema Zapadu od davnina je kretao uz tu od magle i smoga posivjelu aleju, pa pored ciglana i živoga crpilišta žute ilovače, od koje su se od ranih turskih vremena mijesili čerpići, a kasnije mijesile i pekle opeke, i uz Novo groblje Bare, na kojemu se prvi put u povijesti na  istome groblju, ujedinjene, nalaze sve Sarajlije, i sve do Vogošće, Zagreba, Ljubljane, Beča, Pariza, New Yorka, nastavlja se Zapad, koji započinje na mjestu na kojem se rađa Ulica Đure Đakovića, tamo između kina Radnik i Sutjeska.

U turska vremena, bio je tu poširok, blatnjav i smradan sokak zvan Dereboj (u značenju Na potoku ili Uz potok). Kada je došla Austrija, ulicu koja se u međuvremenu produžila sve do u vrh ciglana nazvala je Uz Koševo. U Kraljevini Jugoslaviji ulica je po onoj džamiji iz sna nazvana Alipašina. A 6. rujna 1947, na svečanoj sjednici Narodnog odbora grada Sarajeva, Alipašina je pretvorena u Moskovsku, u čast glavnoga i najvećeg sovjetskog grada, koji je upravo slavio šesto godina postojanja. To se ime održalo nepunih pet godina, kada je, u inat još uvijek živome i vječnom Staljinu, postala Ulicom Đure Pucara-Starog. Ali već 20. ožujka 1954, nakon partijske odluke da se po živim ljudima ne imenuju mrtve stvari, ulice, trgovi, parkovi ili gradovi, i da Tito bude jedini izuzetak, jer je samo Tito vječan, jedan je Đuro zamijenio drugog, i tako je rođena Ulica Đure Đakovića.

U toj si se ulici, u Kafani Šetalište, jedne subote prvi put poljubio s curom. Vodio si je u Kinoteku, američki film "O jagodama i krvi". Čekao je s kupljenim kartama. Dva žućkasta papirića, slična bonovima za radničku menzu, koje si poslije dugo čuvao.