Zemaljski muzej (1)

Čovjek koji je govorio tiho da ne probudi drveće

Nekoliko je godina, sredinom osamdesetih, majka radila u Zemaljskom muzeju. Bila je šefica računovodstva u jednoj nevelikoj kancelariji, neobično visokog stropa. Ni manje sobe ni višega svoda i daljeg neba. 

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba 

Da mogu letjeti, rekla je, bilo bi mi lakše. Kad me uzrujaju samo bih raširila krila i vinula se u onaj tamo ugao plafona. Kao šišmiš. Ali nije se na ljude toliko žalila kao dok je radila u Službi društvenog knjigovodstva, a poslije na Stomatološkom fakultetu. Arheolozi, etnolozi, antropolozi, biolozi bili su staloženiji od knjigovođa i zubara. I bili su mnogo, mnogo stariji. Svakome je bilo između sto pedeset i dvjesto godina, a fini je profesor Borivoj Čović, slavni arheolog, imao preko tri tisuće godina. Istina, dobro se držao, i on i Veljko Paškvalin, kustos muzeja, ali se već na prvi pogled vidjelo da ni jedan ni drugi nisu s ovoga svijeta. Dolazili bi k majci u kancelariju, šalili se s njom šalama iz glasinačkog perioda ili suvremenijim antičkim šalama, rasterećeni svih Božjih briga kakve je ona brinula. Kao da oni nisu dizali kredite za novu spavaću sobu i za fiću, nisu naručivali ogrjev za zimu i nije ih bilo briga za razliku između ćumura tipa Kreka i ćumura tipa Miljevina, niti su znali koliko koštaju kruh i mlijeko. Sve je to nju pomalo nerviralo. Bila je takva žena: cijelog je života tražila nešto što će je nervirati, a nailazila je na ono što će je deprimirati, utući i poniziti, baciti je u jednu od onih dugotrajnih predklimakteričkih depresija, zbog kojih je tih godina uzimala godišnje odmore, i po petnaest dana se ne bi dizala iz postelje. 

Ali čak i za nju takvu, nesretnu i svakodnevnu, muzej je bio čudo. A ti su ljudi bili poput likova iz Alise u zemlji čudesa. Onaj Almaz Dautbegović nije insan, govorila je, nije on čovjek, i ne može biti čovjek. On je zec! Ti ljudi u elegantnim, po mjeri krojenim odijelima, ili u sivim ofucanim sakoima konfekcije Alhos, pogužvani i prašnjavi, svakodnevno su proizvodili onu vrstu čudesa kakva majku, zapravo, nikada nisu previše zanimala, ali su je, ipak, izvodila van iz njene depresije, ili je – kako bi sama rekla – tjerala da iskoči iz rođene kože. Eh, šta sve njima nije na um padalo, i što je sve u njihovim dušama i glavama, tim najvažnijim deponijima Zemaljskog muzeja, bilo skladišteno.

Veliki bosanski arheolog, koji je i od Bosne bio mnogo stariji, umro je željan soli.

Borivoj Čović, iako sam mnogo stariji od Sarajeva, bio je birvaktilski Sarajlija. Jedan od posljednjih živih dokaza da su najprije nastale Sarajlije, a tek onda Sarajevo. Prema ličnoj karti i radnim dokumentima nije mu bilo još ni šezdeset – tamo je pisalo da je rođen 1927. u Sarajevu – ali već je odavno bio i doajen struke i živi muzejski eksponat. Trideset godina kasnije, dok nad otvorenim grobom tog svijeta svodim račune sa Sarajevom i iseljavam svoje stvari iz njega, do ruku mu dolazi jedan Čovićev znanstveni rad, naslova Grobni nalaz iz Borajne, koji započinje ovako: "Nalaze koji će ovdje biti opisani donio je u Zemaljski muzej u Sarajevu drug Meho Kešan, rodom iz Borajne kod Čajniča, sada nastanjen u Sarajevu, a prikupio ih je prilikom otkrivanja i sačuvao njegov brat Ibro Kešan. Prilikom obilaska lokaliteta juna 1978. mogao sam prikupiti sljedeće podatke o nalazištu i okolnostima nalaza..." Slijedi kratak tekst, ne dulji od tri i pol knjiške stranice, u kojemu je opisano kako je "raniji vlasnik zemljišta Alija Kešan orao (je) 1976. njivu koja zahvata i sjeverozapadnu periferiju ovog tumula", i kako su se pod njegovim plugom našli dijelovi predhistorijskog groba. Zatim pisac nabraja što je sve u tom grobu pronađeno. I na kraju rekonstruira okolnosti i vrijeme nastanka groba, i poput policijskog inspektora, sarajevskog Poirota, razriješi slučaj. Iako je bez ikakvih literarnih ambicija – stari bi se arheolog vjerojatno nasmijao kada bi čuo da se govori o literarnim kvalitetima znanstvenih tekstova – priča koja kreće od druga Mehe Kešana podsjeća na nenapisanu pripovijetku Ive Andrića ili na nedovršenu priču iz Kiševe zaostavštine, koja se trebala razviti u nešto veće i šire, a na čitatelju je da se domisli na što.

Desetak godina nakon što je tako ulazio u kancelariju šefice računovodstva u Zemaljskom muzeju, da proćaska s njom i ispita što je novo u najnovijemu novom vijeku, Borivoj Čović umirao je u opkoljenom Bihaću. Dok sam mjesecima kasnije čitao vijest o njegovoj smrti, objavljenu u nekim sarajevskim novinama koje sam kupio na frankfurtskom Hauptbahnhofu na um mi je pala sol. U to se vrijeme, naime, govorilo kako srpski opsadnici grada ne dopuštaju da s humanitarnom pomoći u Bihać ulazi sol. Tako pokušavaju iscrpiti i umoriti stanovništvo. I pomislio sam da je veliki bosanski arheolog, koji je i od Bosne bio mnogo stariji, umro željan soli.

"Ne mislite da je to za sva vremena i da će Bistrik zavazda biti Bistrik."

Zemaljski muzej neobična je građevina. Najbolje se upozna i vidi ako ga se gleda iz zraka. Iako je građen kao namjenska građevina, i ničim nije trebao podsjećati, niti je podsjećao na crkvena zdanja, čim se, svejedno gdje, u Pridvorju, u Dubrovniku, u Monte Cassinu, nađem u nekom samostanskom atriju, meni je kao da sam u botaničkom vrtu Zemaljskog muzeja. Tu smo, sredinom sedamdesetih, dolazili sa školom, tu sam, deset godina zatim, šetkao po šljunčanim stazama, i čekao da majka završi s poslom. Posljednji put sam u botaničkom vrtu Zemaljskog muzeja bio u ljeto 1991, kada sam velikom etnologu, i još većem sarajevistu Vlajku Palavestri donosio neku podebelu knjigu što su mu je poslali iz Zagreba. Bio mi je silno zahvalan, ali nije znao kako da mi to pokaže. Bio sam prevelik da mi pokloni čokoladu, a premlad da me vodi u kafanu. Osim toga, nije on bio neki kafanski tip, niti je po kafanama sakupljao svoju građu, pa smo samo šetali po botaničkom vrtu – iako ni jedan ni drugi nismo imali pojma o botanici – a on mi je vrlo tihim glasom, da ne probudi usnula stabla, pripovijedao o tome kako su pojedini dijelovi Sarajeva dobili ime. U svakoj je njegovoj priči bila po jedna historija, a u svakoj historiji po stotinu živih života. Slušao sam ga i uživao, a znao sam da ću sve to zaboraviti. Nema načina da čovjek upamti veliku temeljnu priču, onu iz koje su sve druge priče nastale, pa tako ni priču o tome kako su nastajala imena. Pofalići, Velešići, Vratnik, Bistrik, Sedrenik, Jarčedoli, Bentbaša, Dariva, Bjelave, Breka, Mejtaš, i da, naravno, Mejtaš, svako se to ime u pripovijedanju Vlajka Palavestre razlagalo u barem tri sloja: onaj etimološki, znanstveni i folkloristički, koji se upisuje u knjige, drugi koji je spoj starih i novih legendi, i treći koji je sav od žive svakodnevice. Od sve te njegove priče, ispričane toga ljetnog jutra 1991. - dok je negdje sjeverno započinjao rat i razrastale se naše narodne mržnje koje će nam živote potrošiti – upamtio sam, čini mi se, samo jednu rečenicu, koja, možda, i nije izgovorena baš ovako i ovim riječima, ali volim je čuti kao citat: "Ne mislite da je to za sva vremena i da će Bistrik zavazda biti Bistrik. Imena se mijenjaju i transformišu. I sva ova etnologija jednom će se pretvoriti u Priče iz hiljadu i jedne noći." 

Dvije godine kasnije ni Vlajka Palavestre više nije bilo. Usred opsade grada i opće smrti, umro je diskretno, od svoje vlastite. Tek se bio umirovio, misleći da će imati više vremena za konačni dovršetak svoga nekoliko puta odlaganog životnog djela, knjige Historijska usmena predanja iz Bosne i Hercegovine. Izašla je godinama poslije rata, u Beogradu pa u Sarajevu, ali je, nažalost, ostala temeljito nepročitana i nedoživljena, iako je to jedna od onih knjiga koje mijenjaju kulturni krajolik jedne zajednice i nakon kojih se drukčije piše i misli. Iz Historijskih usmenih predanja iz Bosne i Hercegovine mogle bi se, same od sebe, roditi čitave biblioteke novih knjiga, fikcionalnih i nefikcionalnih, po prilici onako kako se iz Frazerove Zlatne grane rodila cijela jedna beskonačna multižanrovska biblioteka. Svoje životno djelo Palavestra je pisao duže od trideset godina, a da je bilo sreće i kuveta, pisao bi ga još barem trideset. To je bila jedna od onih suštinski nedovršivih knjiga, a Vlajko Palavestra bio je od onih pisaca koji svoj život potroše zbog takve knjige. Ako ona na kraju, ipak, i izađe, to se u pravilu dogodi nakon autorove smrti. Specifičnost Historijskih usmenih predanja iz Bosne i Hercegovine u tome je što se nisu pojavila samo po smrti Vlajka Palavestre, nego i po smrti same teme, životne zajednice koja je temu oblikovala, ali i koja je sama tom temom bila oblikovana.

Neću ići u muzej, neću vidjeti taj vrt.

Nakon ljeta 1991, i šetnje koja je završila tako što me je Vlajko Palavestra ispratio sve do muzejske porte – velikih, teških vrata koja je otvarao i zatvarao i Ćiro Truhelka – nikada više nisam bio u Zemaljskom muzeju, ni u muzejskom botaničkom vrtu. Imao sam dvadeset pet godina, a ovo pišem kad mi je već dvostruko više. I skoro bih rekao da sam siguran da više nikada neću doći tu. Osim što imam dovoljno dobrih razloga da izbjegavam grad u kojemu se o meni već govorilo i pisalo prekoviše toga, i u kojem je došlo do ustaške jebimajke na moj račun, osim što ne bih ni svojim kratkim dolascima kvario poželjnu sliku današnjega grada, čak i kada budem dolazio u Sarajevo, a morat ću to učiniti iz administrativnih razloga koji me još uvijek vezuju za to mjesto, neću ići u muzej, neću vidjeti taj vrt.

No, ako me od današnjeg Sarajeva štošta odbija, razlog za izbjegavanje muzeja je suprotan: Zemaljski muzej me, naime, privlači. I zato ga ne želim vidjeti. Kada bih došao i opet ga vidio nestalo bi, tako mi se čini, i privlačenja. A ja nikako ne želim da toga nestane, jer bi u isti mah iščezli i svi ti ljudi, likovi iz Alise u zemlji čudesa, profesor Borivoj Čović, Veljko Paškvalin, Đenana Buturović, Almaz Dautbegović, nestao bi Vlajko Palavestra, i svi drugi čija mi imena nisu pri pameti, ili sam ih, možda, i zaboravio, koji i u ovom trenutku, samo zato što sam daleko od njih, prolaze Zemaljskim muzejom, penju se i silaze niza stube, žure negdje, smiju se i šale probranim šalama iz glasinačkog perioda – prijatelju, nikad u istome tekstu ne ponavljaj isti fol, jer je to znak lošeg stila ili emocionalne pogođenosti – premda su svi do jednoga već odavno provedeni i zavedeni u matičnim knjigama mrtvih, i oplakani na pretposljednjim stranicama nekih sarajevskih ili nesarajevskih novina. Kada bih, ne daj Bože, danas ušao u Zemaljski muzej, vidio bih da Vlajka Palavestre više nema, i bojim se da mi više nikada ne bi dolazio u misli onako kako mi i sada dolazi, dok me ljeta 1991. ispraća na sunce i vrućinu posljednjega sarajevskog dana. Svi su već bili na moru, a na moru je bio rat. Kad bi mi sad bilo ponuđeno da se vratim i ponovim jedno vrijeme u životu, bez razmišljanja bih još jednom odživio ljeto 1991. Ničega ljepšeg ni intenzivnijeg od tog predsmrtnog ljeta nisam doživio.