Miljenko Jergović

Miljenko Jergović

Zašto bi nam Bruxelles ipak trebao biti Brisel

20. 06. 2016. u 14:30:00

Shares:0

Ceremonijal hrvatskog ulaska u Europsku Uniju bio je obilježen s dva gafa.

No, kako već tada nikoga ni za što nije bilo briga, oba su ostala savršeno neprimijećena. Nad prvim sam, istina je, osobno zapjenio – jer to je još bilo vrijeme kada mi se događalo da se nad nečim razgnjevim ili kada sam se još uvijek nečemu u vezi s Europom i Hrvatskom mogao nadati – pa sam na ovom istom mjestu napisao bijesan članak, na koji, srećom po mene, nitko nije reagirao.

Naime, radilo se o kuharu. Ili o dizajneru i projektantu gastronomskog dijela manifestacije, kojem su imali nazočiti ugledni domaćini, predstavnici hrvatske elite koja je, istina je i to, u ono vrijeme bila malo drukčije konfigurirana nego danas, te brojni gosti iz regije, koja je u međuvremenu preimenovana u susjedstvo, a s njima i predstavnici diplomatskog zbora. U tipično provincijalnom stilu, i u skladu s okcidentalnom predrasudom o Hrvatima kao o narodu dalmatinskih konobara i sobarica, gostima su ponuđena jestiva takozvane nacionalne kuhinje, koja je u našemu slučaju, kao i u inim balkanskim slučajevima, svojevrsni crossover i spoj imperijalnih kulturno-gastronomskih obrazaca, talijanskog, austrijskog i turskog, i u kojoj nema baš ničega, ili skoro ničega, nacionalnog i domaćeg.

Ali dobro, nije to ništa strašno, jer ne bi drukčije postupili ni Srbi ili Bosanci, e da su tog dana ulazili u Europsku Uniju, a ni austrijski ili madžarski meni ne bi bio bitno manje provincijalan, koliko god bi bio originalniji i kulturno utemeljeniji. Ono što je bilo doista skandalozno i nedostojno ne samo ove nacionalne i državne svečanosti, nego i najskromnijega privatnog i porodičnog skupa na prostorima od Beča do Bagdada: desert! Naime, za desert su posluživani salnjaci: prosti slavonsko, posavsko, bosanskokatolički kolač u koji biva umiješeno svinjsko salo. Gdje god da je u posljednjih petsto godina znalo biti muslimana, i gdje god je islam upisan u misao i osjećaje zajednice, bilo kao većinski ili kao manjinski i izrazito manjinski kulturni obrazac, nikome ne bi bilo na kraj pameti da javno posluži slasticu s krmetinom. Od Habsburškog dvora do najsirotinjskije kakanjske ili olovske svadbe na kojoj će se pojaviti komšija i prijatelj musliman, na stolu se neće pojaviti salnjaci. Može i pečeno prase, ali na tri metra od drugoga mesa, može i pršut i kulen, ali na odvojenom tanjuru, dok salnjaci ne mogu nikako i nigdje. Salnjaci su sramotni znak, nešto tako nedelikatno da domaćinu oduzima svako poštovanje u očima gostiju. Hoćemo li ikada saznati kako se zvao onaj koji je Hrvatskoj navukao lošu karmu, iznoseći salnjake pred turskog veleposlanika, bošnjačkog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine i inu njihovu muslimansku i židovsku abrahamsku braću i sestre? Nećemo, na žalost. Jer kad bi tog znali, i kad bi ga ispitali, saznajući što mu je u glavi i kakva su mu životna i civilizacijska saznanja, znali bismo što Hrvatskoj fali da bude zemlja kao i sve druge.

Drugi gaf bio je jednako očigledan. I opet ga nitko nije primijetio. (Ni sam ga tada nisam notirao, jer u istome tjednu i danu nije bilo mjesta za dva moja bijesa.) Naime, kada se na kraju, po svršetku konfirmacijskih i krizmenih svečanosti kojima je mlada slavljenica bila izložena, trebala zapjevati europska himna, znamenita Oda radosti, o čijoj će vam ulozi završnog stavka u Devetoj Beethovenovoj posvjedočiti svaki kulturniji Zagrepčanin, a mnogi među njima mahom će zazvati i ime Friedricha Schillera, te će gromko zapjevati drugim materinjim jezikom svojih omama i otata: “Freude, schöner Götterfunken, Tochter aus Elysium…”, vrlo upjevani i kompetentni hrvatski zbor usred je grada Zagreba i nasred Jelačić placa zapjevao upravo to i tako: ”Freude, schöner Götterfunken, Tochter aus Elysium…”. I u grobovima su se istog časa, kao janjci na ražnju, pošli okretati narodni velikani od Ivana Kukuljevića Sakcinskog preko Vatroslava Lisinskog i Ivana Zajca do Miroslava Krleže i njegovih suputnika, koji su duše svoje iskapali za narodni jezik, a sad im, nad grobovima, himnu koja, da se razumijemo, ima svoj hrvatski tekst – i to ne jedan, nego barem tri, pjevaju na njemačkom.

U bilo kojoj drugoj prilici, za koncertnog izvođenja Devete simfonije, na recitalu u Glazbenom zavodu, na nogometnoj utakmici ili na seoskoj svadbi bilo bi sasvim u redu, čak i pohvale vrijedno, da se pjevaju riječi Schillerova izvornika, ali kada se ta pjesma izvodi kao europska himna ili hrvatska nad-himna, tada je krajnje nedelikatno, sasvim nedomoljubno, zapjevati je na njemačkom.

Ali čemu ova podsjećanja? Evo čemu: prije nekoliko dana, dolje za uredničkim deskom Jutarnjeg lista, jedan se rijetko kompetentni gospodin, s kojim inače već godinama ne razgovaram, zapitao zašto mi ime glavnoga europskog grada pišemo kao Bruxelles, dok, recimo, Paris pišemo kao Pariz, Romu kao Rim, Wienn kao Beč, pa čak i Warszawu kao Varšavu? Rado bih sa njim o tome debatirao, ali kao što rekoh, dugo već ne razgovaramo, i bolje nam je obojici da tako ostane, pa onda o toj stvari ovako javno mislim.

Pravopisno je pravilo jasno i ispravno: imena onih gradova i zemljopisnih toponima koji su u hrvatskom jeziku odomaćeni tako da su postali dio njegova leksičkog tijela pišu se onako kako se i izgovaraju. Ali što to treba da se dogodi da bi se neka riječ odomaćila i da bi postala sasma naša? Na ovo pitanje ne može biti jezikoslovnog odgovora. Ono se tiče života jezika, njegove prakse i svakodnevice, iako bi se prije svega drugog trebalo ticati dobrih hrvatskih pisaca. No, kako se u nas do njih ne drži – tako da nitko nije komentirao, a ni primijetio da je neki dan Dubravka Ugrešić, jedno od važnijih imena skupne EU i europske književnosti, javno i rezolutno deklarirala svoje dalje nepripadanje hrvatskoj književnosti – tako da hrvatski jezik već duže vremena, ili od smrti Marulića Marka, nema utjecaja kako dobri hrvatski pisci pišu.

Neki su se gradovi u tijelo hrvatskog jezika i u naš govor upisali još u ona davna vremena kada se pitanje pismenosti više ticalo znanja svih slova, nego poznavanja pravopisnih normi. Tada su tako, zahvaljujući, uglavnom, fratarskoj pismenosti, pojedini gradovi dobili svoja hrvatska imena. Neka od njih, poput Beča ili Soluna, ostala su do danas, dok su druga, poput Jakina (Ancone ili Ankone), Asiza ili Požuna (Bratislave) pošla u zaborav, i među stilski obojene i arhaične riječi. A bilo je, pak, i takvih imena koja se nikad nisu u jeziku odomaćila zato što nismo zapravo znali kako se izgovaraju, ili zato što su nam po izgovoru bila vrlo udaljena. Tako, recimo, New York. O tom se gradu u nas pripovijeda i pismeno ga se spominje već dvjestotinjak godina, i važan je znak i ime naše kulture. Ali što ćeš kad ga nismo nazivali baš tako, kao Njujork ili Nju Jork. Bio je on za nas i Nevjork, i Nevjorka, i ono treće, kako ga zovu Amerikanci, i četvrto kako bi rekli Englezi, ali kao da mu u hrvatskome jeziku nije bilo mjesta. U doba njegova otkrića elite su već bile toliko i tako pismene da tu fratri nisu mogli odraditi svoj posao, pa da ga nazovu nekako po svom, kao Novu Varoš, Novu Kasabu, ili nekako slično.

S Bruxellesom ova vrsta problema ne postoji. Ta riječ, i taj grad, za naš su jezik prilično novi. Kad smo za Briselce ili Brišeljane prvi put saznavali, oni su se, na čelu sa svojim kraljem Leopoldom, upravo bavili genocidom u Kongu. Poslije su u Belgiju išli neki naši ljudi, Imoćani, Dalmatinci i Hercegovci, da rade u rudnicima. A onda je prije trideset ili pedeset godina taj grad postao planetarno važan.

Slovenci, koji su vazda pametniji, a imaju u toj stvari slično pravopisno pravilo kao i Hrvati, Bruxelles nazivaju familijarno – Bruselj, jednako od sebe odbijajući francuski i nizozemski (Brussels) način pisanja, a s njima, bogme, i izgovora imena glavnoga europskog grada. Biva, ako je i njima, Slovencima, glavni, onda neka bude Bruselj. Kao Kranj. I kao Leon Štukelj. Dočim, Hrvati bi se trebali truditi da Brussels izgovore onako kako tu riječ izgovaraju Francuzi, sve skupljajući usnice, kao da se nečemu čude ili bi da u izgovore kao i. Sa stanovišta znanja stranih jezika, to je ispravno i korisno. Dokle bi samo dogurali hrvatski konobari i hrvatske sobarice, kada bi Bruxelles znali da izgovore kako se to izgovore fetivi Briseljani i stare Briseldžije… Ali ako baš i nisi za konobara i sobaricu, Bruxelles bi ti trebao biti nešto drugo, kao što bi ti i Oda radosti trebala biti nešto drugo.

I da na kraju odgovorimo na ponuđenu pravopisnu dvojbu: kao što se salnjaci ne bi smjeli naći na zajedničkoj trpezi i kao što Hrvati Odu radosti ne bi trebali pjevati na njemačkom, barem dok i Lijepu našu ne zapjevaju na tom jeziku, tako bi i Bruxelles za nas trebao postati Brisel. I to ne Bri-sel, s naglaskom na drugom slogu, nego Brisel, s naglaskom na prvom. Onako tvrdo štokavski. I, bezbeli, hrvatski.