Ulica Jelene Vitas

Bursa na kolo

Između Himzarine i Čapajeve vijugala je, sužavala se pa širila, ulica Jelene Vitas. Stotine si puta prošao njom, u rano jutro, svakoga radnog dana, kada si imao sedam, osam, devet godina. 

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Tom ulicom s Nonom si išao prema Očnoj klinici, na polusatne vježbe. Liječili su te od strabizma, od razrokosti, nosio si naočale, i na jednome čudnom, starinskom medicinskom aparatu ugonio si papagaja u kavez. Naslanjao si bradu i čelo na ledene plastične utore, lijevo bi oko gledalo papagaja, desno kavez, rukom si pomicao ručicu koja jednu sliku spaja s drugom. Nakon vježbi išli ste u grad, na tržnicu, ili ste se istim putem ulicom Jelene Vitas, pa preko Bjelava, Nušićevom i Lajoša Košuta, vraćali kući.

Nije bilo ljepšega ženskog imena: Jelena Vitas. Pet pravilno raspoređenih slogova, glasovi koji su se rasklapali pa sklapali, i zatvarali u savršen zvučni sklop.

U ulici Jelene Vitas, na broju dvanaest, stanovala je Kate Vragolov, Nonina školska drugarica iz talijanske gimnazije u Dubrovniku, udovica inženjera Vragolova, koji je nakon rata radio u ilijaškoj željezari. Žena koja se nikada nije smijala, stajala bi nadimljena na prozoru, s tankim pernatim jastukom pod laktovima, i gledala tko prolazi. Takav je bio sarajevski običaj: stajati nad prozorom i gledati tko prolazi, a Kate Vragolova svesrdno ga je prihvaćala.

Svijet nije jedan, nego su svijeta dva, ako si na pravi način gurnem prst u oko.

Zastajali smo da Nona razmijeni s Katom onih nekoliko vazda istih rečenica o zdravlju, meteorologiji i općim prilikama u svijetu. Kate bi na rastanku govorila: moraš mi jednom doći na kafu, ali nije bilo precizirano kada će se to jednom dogoditi. Trajalo je to godinama, koliko i liječenje mog strabizma. Razrokost je česta kod djece, čini mi se da je bila i češća u našim generacijama, ali vjerujem da znam kako sam postao razrok. Bile su mi dvije, jedva tri godine, kada sam slučajno otkrio da kad prstom pritisneš očnu jabučicu, na određenom mjestu i na određeni način, slika se udvostruči, pa umjesto jednog prozora vidim dva, mjesto jednoga Sarajeva u dolini i Trebevića vidim dva Sarajeva i dva Trebevića. Bio sam fasciniran tim čudom, koje je za mene sve do danas ostalo, možda, i najveće od svih čuda. Svijet nije jedan, nego su svijeta dva, ako si na pravi način gurnem prst u oko.

Tako sam došao do dragocjenog saznanja kako ovo oko mene, možda, i nije neka čvrsta stvarnost, nego je samo slika, na koju se može utjecati. I onda sam, sve pritiskujući očnu jabučicu, počeo maštati, i zamišljati svijet drukčijim nego što jest dok ga se samo ovako gleda. Tako sam počeo izmišljati priče, i tako sam, gurajući oko, postao razrok. 

Ovo još nikome nisam ispričao. Najprije sam se plašio da ću dobiti batine ako javno izložim anamnezu svoje bolesti, a poslije više i nije bilo važno. Strabizam je odavno izliječen, trajno mi je ostala neka sitna dioptrija na oba oka, koja ni do danas nije dorasla do nošenja naočala. Ta me dioptrija podsjeća na vrijeme kada sam otkrio svijet u njegovoj začudnoj dvostrukosti.

A onda je jednoga dana Kate Vragolov sačekala Nonu ispred svog haustora - prvi put sam je tada vidio, bila je vrlo visoka, uspravna starica - sva uznemirena i unezgođena, zamolila je Nonu da popodne navrati na kafu. Ali neka bude sama! Tako je na moje uši rekla. Bit će da je poludjela, rekla je Nona, ali znatiželja joj nije dala mira pa je popodne otišla na tu kafu kod Kate Vragolov, koju je ona zvala Kate Vragolova, ali ja ne mogu, nešto mi ne da, jer je nitko drugi nije tako zvao, i jer je s njih obje iz Sarajeva iščezla i na onaj svijet pošla ta sitna intervencija u imenu, koja je malo kvrgavih pet slogova razvijala u lijep i skladan šesterac, kojim je mogao započeti neki tajanstveni narodni spjev iz okolice Dubrovnika. 

Ono što joj je Kate tog dana ispričala povlačilo se dugo po našim obiteljskim razgovorima, bez ikakve nade ili svejedno čije ambicije da konačno bude privedeno nekoj poanti ili naravoučenju. Bila je to jedna od onih priča koje se pričaju po kući, i zavuku se među ljude kao neki miris što ga prepoznaju i osjete još samo poštar i skupljač televizijske pretplate.

Dan ranije Kate Vragolov išla je na pijacu. Bit će da je to bilo u petak, jer je ona vazda petkom išla na Markale. Znalo bi se zalomiti i da drugim danom pođe, ali je petak bio obavezan, pošto je tada dolazila friška morska riba. Za katolike petak je bezmesni dan, dan od ribe, čak i kada nisu veliki vjernici; ama i ateisti iz katoličkih kuća su po nekome običaju petkom jeli ribu.

Kate nikada nije išla u crkvu. Inženjer Vragolov bio je komunist, ratni ilegalac i konspirativac, u kojem ako je prethodno još i bilo neke vjere, izvjetrila je skupa sa strahom što ga je tokom četiri ratne godine odstrahovao, tako da bi bilo nečega skoro pa nepristojnog i u samoj pomisli o Božjoj prisutnosti u njegovoj kući. Ali time nije bila ništa manja njegova potreba da petkom jede ribu. Je li se iz Kate Bog iselio ranije, ili se iseljavao tokom godina njihova skladnog i nerodnog braka, to se više ne može znati. Ali da nije vjerovala, nije. I to je za ovu priču važno.

Digla se rano, i već u sedam bila je na Markalama. Tako se nekad išlo na pijacu, pogotovo na ribarnicu, jer bi se do osam razgrabila sva dobra roba, ostalo bi, možda, zgnječenih srdela s dna kašete i zamrznutih japanskih oslića, a Kate je kao žena s mora bila osjetljiva na ribu.

Kupila je jednoga lijepog pagrića od kilu i pol; malo previše za nju samu, ali nema veze, neka ostane za sutra; pa je kupila kilu crvene kapule, tri česna bijelog luka, petrusimul i pet-šest mrkvica, i krenula da će uza one skaline pa preko Dženetića čikme, kad li na vrt tih skalina mlada, lijepa žena, stoji i plače, a pred njom rasuta verdura, kruh, kosti za juhu, porazbijana jaja, užas za vidjeti. A što se dogodilo? Ništa, pukli joj oni UPI-jevi saketi, jedan i drugi u isto vrijeme, i sad ne zna šta bi, nego stoji i plače. Ja joj govorim ama zlato moje, nije ti sve to vrijedno suza, i vadim onoga pagra iz burse - a ja ti imam bursu na kolo, da je mogu vući, da ne moram nositi uzbrdo, to mi moj pokojni Andro donio sa službenog puta u Njemačku, kad takvih bursi kod nas nije ni bilo - i govorim joj evo ti curo draga moja bursa, ti imaš više stvari, a ja mogu ovo svoje u jedan saket, pa ćeš mi je sutra vratiti. Joj, teta, nemojte, unezgodila se ona, ama pusti, bona, govorim joj ja, zašto nemojte, kad bi i ti meni dala bursu da su meni tako popucali saketi. Je li tako da bi? Naljutit ću se ako kažeš da ne bi. Tu se ona ko nešto i nasmija, i kaza da se zove Esma.

Pošli smo zajedno tako dalje, pa pored Lovca, niz Mehmed-paše Sokolovića, pa uz Kevrin potok, sve korak za korak, reče mi i da je vjerena, momak joj se zove Bogdan, za mjesec dana se žene, neće raditi svadbu, ali moraju požuriti, govori, pa se rukom gladi po trbuhu. A, rekoh, tu smo! Neka, neka, Bogu hvala, u naša vremena nije bilo tako, ne daj Bože da zaneseš prije udaje, ne bi mu mogla vjerovati da će te oženiti. A sad je, mila moja, drugo, i neka je drugo, dobro da je tako. Tu me upita imam li ja djece. Rekoh, eto, nemam. Ne znam je li bilo do mene ili do mog Andra, nismo kod doktora išli da nam kaže do koga je. Mene bilo strah da je do mene, njega bilo strah da je do njega, pa smo se fino dogovorili da možemo i bez djece. Mnogo smo ti se voljeli, kažem joj, a ona me gleda milo, oči joj ovlažile, kao da će zaplakati nada mnom i Androm. A niti nas zna, niti smo joj kakav rod ni pomoz' bog, nego samo što sam joj dala bursu na kolo. 

Ceker na točkove

Rastali smo se pri dnu Duvanjske. Pita me za adresu, gdje da mi donese bursu. A ja joj kažem nemoj ti donositi, meni će biti lakše da ja tebi pozvonim kad budem išla na Podhrastove da obiđem zaovu. Usput mi je. A nije baš da mi je usput, kako će mi Višnjik biti usput, ali nekako ne htjedoh da vidi gdje stanujem. 

Mogla bi se sažaliti nad mojom samoćom, a ja to, zlato moje, ne volim. Dok sam joj govorila o mom Andri, nijednom nisam rekla ono pokojni, pa je ona pomislila da je moj Andro živ. I bi mi krivo da joj kažem da nije živ. Eto, zato je bilo bolje da mi ne dolazi na vrata.

Adresa joj je Višnjik 45, prvi kat, zvono Pašić.  

Kad smo se rastali, dok sam išla prema kući sve mi pred očima bi ona moja bursa na kolo. I moj Andro kako se kasno vraća s puta, ja sam već bila zaspala, ali on me budi, nestrpljiv je, ne može da dočeka jutro, jer hoće da mi pokaže to njemačko čudo: bursa na kolo! I jest, bila je čudo, i barem će pet godina proći prije nego što se iste takve burse ne pojave u Sarajevu. U tih pet godina sve su se za mnom okretali, govorili su: vidi žene, vidi joj cekera s točkovima! Oni govore, a ja sva ponosna. Ama ne bi u Sarajevu bilo takvoga čuda ni da je moj Andro došao iz Njemačke s mercedesom!

A sad sam se, eto, prvi put rastala od te burse.

Nisam se prepala da bi mi Esma mogla ne vratiti moju bursu. Vidjelo se na njoj koliko je poštena. A i da nije: što će ikome, osim meni, trideset godina star ceker, sav pokrpljen, s kotačima koji škripe?

Nešto mi svejedno nije dalo mira, nego sam sačekala sat-dva, i pošla na Višnjik. Nisam si ni ručak skuhala, ostavila sam pagra u lavandinu, neka čeka, a ja odoh po svoju bursu.

Pozvonim na zvono Pašić. Otvara mi starija žena, sva sitna, malena, u dimijama, i smiješi mi se, ne pita što ću, nego čeka. A ista Esma, iste one oči. Rekoh, ja bih Esmu, a ona se u to ukoči, pa pokri šakama usta, kao da će joj nešto van ispasti, okrenu se i povika: Salko, Salko, dođi...

Odnekud iz kuhinje izađe starac u sivom džeperu na kopčanje, u rukama mu rastvorena beogradska Politika, naočale na pola nosa...

Rekoh, Esmu bih trebala.

On stisnu šake, krenu gužvati one novine. Esma je, kaže, umrla prije osam godina. Na porodu je umrla. I unuče je umrlo. Curica. Govori to i plače.

A meni u glavi samo moja bursa na kolo, pa ni ne shvatim što mi to kaže.

Rekoh: je li, možda, ostavila neki ceker?

Jesam li to upitala, ili mi je samo bilo na umu da pitam, to više ne znam, Sjećam se još samo da silazim niza stepenice, otvorim vrata haustora, zalupim ih za sobom, i ovako stara trčim. Bježim, a znam da ne mogu pobjeći.

Znaš li ti, moja Olga, što je to bilo?

Ne znam.

Kako ne znaš? Lorko, lorka sam srela.

Noni je trebalo nekoliko trenutaka da se sjeti što je lorko, dubrovački vukodlak, koji se diže iz groba, i okolo plaši ljude. Ne čini im nikakvo zlo, samo se onako mrtav u živome obličju javi. Ali Nona u lorka nije vjerovala. 

I bila je sasma sigurna da je Kate Vragolova sišla s pameti. Sišla je, kao niza skaline kod Dominikanaca...

Nekoliko tjedana kasnije, ili možda i cijeli mjesec, našli su je mrtvu u stanu. Nije se dva dana pojavljivala na prozoru, pa su komšije zvale miliciju, a nakon što je milicija odbila intervenirati, zvali su bravara, koji je zajedno s njima provalio u stan. 

Umrla je u snu, Kate Vragolov, nije se ni otkrila...

I tu je, zapravo, kraj priče, koja je ostala nerazjašnjena, a pričala bi se samo onima koji objašnjenje nisu ni tražili. Što se Kati prividjelo, i je li njezino priviđenje bilo u vezi s tajanstvenom bolešću od koje će umrijeti i ne znajući da je bolesna, o tome se nije govorilo.

Jednom je Nona bez mene išla na pijacu. Pazi da ne sretneš Esmu, viknuo sam za njom, i nije joj bilo drago. Dan danas, kad god vidim starije gospođe kako oko zagrebačkih tržnica navlače one torbe s kotačićima, koje su se već tako modernizirale da skoro same od sebe idu, sjetim se Kate Vragolov, i padne mi na pamet ono čuveno detektivsko pitanje, koje se postavljalo u kući na vrh Sepetarevca, svaki put nakon što bi se ispričala priča o Esmi: a što bi s Katinom bursom na kolo?

Na broju dvanaest, u ulici Jelene Vitas, pokraj vrata od haustora uza kućna zvonca koja odavno više nisu radila, bila je sačuvana samo jedna pločica s imenom stanara. Prikovana u dovratak, pozelenjela pločica od mjedi, s ćiriličnim natpisom Vragolov. Kao dječak pitao sam se: kako to katolik iz Cavtata, a ćirilično mu ime? Kasnije sam naučio nešto o tome. Na početku zadnjega rata, 1992. pločica je i dalje bila na svome mjestu. Desetak godina kasnije, kada sam se sjetio da je opet potražim, nije je više bilo.

Išao si, držeći Nonu za ruku, ulicom Lajoša Košuta, Nušićevom pa preko Bjelava, i za sreću bi s prve pločice s kućnim brojem čitao: Jelene Vitas. Da si propustio to ime da pročitaš, sigurno bi se dogodilo nešto loše. Papagaj bi pobjegao iz kaveza, Kate Vragolov ne bi bilo na prozoru. Ili ne: dogodilo bi se neko zlo i nesreća, koju danas više ne možeš prizvati u pamet, jer naše strepnje s vremenom izblijede da bi ostavile mjesto novim, sve brojnijim i većim strepnjama, koje će, također, jednom nestati. Svega se možemo sjetiti, ali ne i onog čega smo se plašili kada smo bili djeca, a što bi nestajalo čim sa zida pročitaš sretne riječi: Jelene Vitas.   

Ulica je dobila to ime 8. lipnja 1948. Da je bila živa, Jelena bi tada imala dvadeset devet godina. Rođena Sarajka, predratna omladinka, aktivna u ilegalnom partizanskom podzemlju. Imala je dvojicu braće: Branka i Milana. U jesen 1942. dobila je, kao činovnica, prvo zaposlenje. Uskoro su je uhitile ustaše, i zatočili je u logor Stara Gradiška. Posljednju dopisnicu ocu je poslala 20. travnja 1944. Mjesec dana kasnije, 23. svibnja Mjesni komitet Komunističke partije Jugoslavije za Sarajevo uputio je Vrhovnom štabu prijedlog da se zarobljeni ustaški časnici zamijene za jedanaestero aktivista narodnooslobodilačkog pokreta iz Sarajeva, zatočenih u Jasenovcu i Staroj Gradiški. Do razmjene nikada nije došlo. Kažu da je Jelena u svibnju već bila mrtva.

Prethodno, bio je to Tahtali sokak, ali nitko ga nije tako zvao. Osim što ovaj krivudavi uličak nije ljude asocirao na sokak, ime Jelene Vitas bilo je takvo da je posve prekrilo uspomenu na jedno, uostalom prilično nedavno, imenovanje. Naime, Tahtali sokak nastao je 1910, prema neobičnome i jednokratnom zanimanju: tahtalija. Tahtalija je izrađivao i postavljao drvene pločice s kućnim brojevima, čega u Sarajevu nije bilo prije 1853. Tada su se pojavile prve tahte, uveo ih je vezir Muhendis Ćamil-paša, kojega su Sarajlije, nepovjerljive prema novotarijama i neprijateljske prema svakoj modernizaciji svoga, u otomanskome srednjem vijeku zaostaloga grada, izrugale imenom Tahtar-paša.