Miljenko Jergović

Miljenko Jergović

U Zagrebu, na Džamiji

11. 03. 2019. u 13:54:00

Shares:305

Širom Jugoslavije tih su godina podizani spomenici kralju Petru Osloboditelju, pa je tako i u Zagrebu djelovao Odbor za podizanje spomenika, sa zadatkom da na Trgu kralja Petra, nazvanom tako još 1927, organizira podizanje veličanstvenog, po mogućnosti konjaničkog spomenika tom prvom vladaru ujedinjene jugoslavenske države. Odbor je bio sastavljen od samih hrvatskih uglednika, a njegovo je djelovanje bilo pod dvostrukim pritiskom. Valjalo je popravljati posljedice atentata u Skupštini, iz ljeta 1928, kada je ubijen vođa hrvatskog naroda Stjepan Radić i kada je među Hrvatima na najniže grane pao ugled kralja i dinastije. Osim toga u Ljubljani je 6. rujna 1931. već postavljen veličanstveni Petar na konju, rad Lojzeta Dolinara, do tada najveći i najznačajniji jugoslavenski spomenik Osloboditelju, tako da su Zagrepčani bili frustrirani što zaostaju za epohom.

Naravno da je graditelj memorijala morao biti Ivan Meštrović. Sin hrvatskoga naroda, jedan
od već najznamenitijih i najmondenijih skulptora epohe, tvorac velikoga jugoslavenskog,
vidovdanskog i kosovskog mita i brojnih njegovih markantnih figura, od Miloša Obilića do Marka Kraljevića, bio je predodređen da stvori figuru koja će svojom ljepotom i uvjerljivošću nadmašiti Dolinarov rad. Ali opet, kako u Zagrebu graditi spomenik kralja Petra na konju ako jedan takav već stoji u Ljubljani? Trebalo je naći neko novo, originalno rješenje, nešto što će nablistati neusporedivim sjajem proslavljajući Zagreb među jugoslavenskim gradovima.

Meštrović je u to vrijeme bio režimski čovjek. To će ostati sve do nestanka Kraljevine. Pouzdanik Dvora, velepoštovan kod kralja Aleksandra i princa Pavla, netko kome je bilo dopušteno sve i tko je mogao sve. Ne bi bilo pretjerano reći da je Ivan Meštrović bio najutjecajniji Hrvat u toj Jugoslaviji. Radić, a kasnije i Maček, vladali su nadama i emocijama svoga sirotog i obespravljenog seljačkog naroda, ali čim bi došli u Beograd, oni bi bili samo smetnja u ostvarenju velikoga i slavnog projekta južnoslavenskog ujedinjenja, u kojemu je, pak, Meštrović sudjelovao svojom imaginacijom i stvaralačkim genijem. Aleksandar je bio politički, on je bio estetski demjurg Jugoslavije.

I tom je Meštroviću na um pala blasfemična ideja da se na Trgu kralja Petra umjesto konjaničkog spomenika gradi umjetnički paviljon. On će, mnogo bolje nego mrtva brončana figura, biti spomenik besmrtnome Osloboditeljevu djelu. Da je te 1933. ovakvo što na um palo bilo kome drugom, ne samo da bi bilo hladno odbačeno, nego bi se na nadležnome mjestu temeljito prodiskutirala moralno-politička podobnost predlagačava, ali Meštrović ne samo da je bio nedodirljiv, nego su njegove zamisli prihvaćane s uvjerenjem da iznad njih stoji neki viši, nama običnim smrtnicima možda i neshvatljiv razlog i autoritet.

Na kraju, svi su povjerovali da je riječ o vrhunskoj mudrosti i lukavstvu velikoga Meštra.

Beograd će zadovoljiti time što će kralju Osloboditelju sagraditi nešto veće od brončanog spomenika, a Hrvate time što u žalosti za Radićem neće morati da gledaju figuru koja bi ih, ovako ili onako, podsjećala na njegovog ubojicu. A s naše privilegirane i distancirane pozicije promatrača iz budunosti, reći ćemo da je ideja Ivana Meštrovića bila moderna, napredna i u svakom pogledu svjetska i vizionarska. Do kraja dvadesetog stoljeća bogat i kulturan svijet neće više graditi konjaničke figure svojih velikana, nego će u njihovu čast podizati zgrade opera, kazališta i galerija.

Eto da su i naši u nečemu prednjačili.

Godine 1933. Hrvatsko društvo umjetnika Strossmayer (danas Hrvatsko društvo likovnih umjetnika) sklapa ugovor s Odborom za podizanje spomenika kralju Petru Prvom Osloboditelju o izgradnji Doma likovnih umjetnosti, koji će simbolički zamijeniti spomen-statuu. Idejnu skicu Doma nacrtao je Meštrović, inače arhitektonski diletant i samouk, čije zamisli u izvedbeni projekt pretvaraju arhitekti Harold Bilinić i Lavoslav Horvat, dvojica perspektivnih graditelja i ranijih Meštrovićevih pulena.

Gradnja započinje u kolovozu 1934. Sam Meštar vodi pripreme i gradnju. Pomaže mu Jozo Kljaković, slikar i prijatelj, još jedan veliki hrvatski Jugoslaven i budući emigrant. Impresivna je ekipa arhitekata koji sudjeluju u radu na Domu. Uz Bilinića i Horvata, tu je i klasik hrvatske moderne Drago Ibler, pa Ivan Zemljak, Nikola Molnar, Zvonimir Kavurić, Lav Kalda. Redom važni arhitekti i graditelji, uglavnom ljevičari. Deset godina kasnije, 5. listopada 1944, Kavurića ustaše će objesiti kao antifašista i tajnika zagrebačkog narodnooslobodilačkog odbora. Ali do tada će još proteći vremena u kojemu se događa sljedeće:

Prvoga prosinca 1938, nakon četiri godine radova, mladi zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac posvećuje Dom likovnih umjetnosti u Zagrebu, podignut u čast i sjećanje na kralja  Petra Prvog Osloboditelja. Deset dana kasnije otvorena je izložba Pola stoljeća hrvatske umjetnosti, koju je priredilo Hrvatsko društvo umjetnika Strossmayer o šezdesetoj obljetnici svoga postojanja. 

Službeni naziv doma inače je Dom likovnih umjetnosti kralja Petra I. Velikog Osloboditelja.

Slijede šesti pa deseti travanj 1941, bombardiranje Beogada, provala sila Osovine u Kraljevinu Jugoslaviju, a onda i osnivanje Nezavisne Države Hrvatske. Dvadeset i drugog svibnja 1941. na godišnjoj skupštini Hrvatskog društva umjetnika Strossmayer dom je bržebolje preimenovan u Dom hrvatske likovne umjetnosti. Već u srpnju poglavnik Ante Pavelić donosi odluku da se dom pretvori u džamiju. HDU Strossmayer iseljen je iz zgrade 20. kolovoza i započinju radovi koji će potrajati sljedeće dvije godine.

Ali povijest zagrebačke džamije je nešto starija. Potekla je od pravaša i sljedbenika frankovačke političke linije, saborskog zastupnika Ivana Zaloke, koji je 1908, u povodu aneksije
Bosne i Hercegovine, u stranačkom časopisu Hrvatsko pravo objavio napis u kojemu traži “početak izgradnje muslimanske džamije u Zagrebu”. Svoj zahtjev obrazlaže potrebama muslimana koji iz Bosne doputuju u Zagreb. Listopada iste godine u Starčevićevom je domu na Zalokinu inicijativu održana konferencija o izgradnji džamije. Tada je rečeno da “Hrvati ne žele kao Šumadinci džamije rušiti, već graditi”, dok je Fadil Kurtagić, student, budući pjesnik i budući ljevičar, kazao kako mu je drago što inicijativa dolazi od Frankove Stranke prava, “koja je uviek iskreno ljubila muslimane.”

Drugi je put potreba za njezinom izgradnjom izrečena prilikom posjeta Zagrebu Husein-bega Bišćevića, kada se Družba Braće Hrvatskoga Zmaja obavezala da će pomagati gradnju džamije, oko čega su se složili veliki meštar družbe Emil Laszowski i prvak Katoličkog pokreta Velimir Deželić. (Inače, tada je Biščević, kao prvi musliman, primljen u Družbu.) No, njihove je inicijative odložio Veliki rat, usred kojega je, međutim, odlukom Hrvatskog sabora islam postao ravnopravna vjera u Hrvatskoj, te je reisul-ulema svih muslimana u Austro Ugarskoj Džemaludin Čaušević imenovao prvoga vojnog imama pri zagrebačkom garnizonu. Godinu kasnije već je osnovana Muslimanska bogoštovna općina, koja je vrlo brzo uzdignuta na rang muftijstva. Gradsko poglavarstvo je već 1917. darovalo općini zemlju za izgradnju džamije, ali su kraj rata i nova promjena političkih prilika opet zadugo odložile izgradnju.

U Tomašićevoj ulici na broju 12 dana 29. studenog 1935. otvoren je Mesdžid, nakon čega je u siječnju 1939. utemeljena i Zaklada za izgradnju džamije, kojoj su na čelu gradski uglednici islamske vjeroispovijesti, među njima tako i slikar Omer Mujadžić, farmakolog i kemičar Ibrahim Ruždić, pedagog Salih Ljubunčić, zagrebački imam Ismet Muftić, tajnik zagrebačkog upravog suda Mehmed Alajbegović, te drugi uglednici. Alajbegović i Muftić pohodili su hrvatskog vođu Mačeka, koji je pozdravio ideju o izgradnji džamije, “jer muslimani Banovine Hrvatske u svome glavnom gradu trebaju imati svoju bogomolju”, nakon čega je banu Šubašiću i gradonačelniku Zagreba Starčeviću upućen zahtjev za dodjelu zemljišta. Ponuđene su četiri elitne lokacije, ali je Odbor Zaklade bio nezadovoljan. Za džamiju su tražili prostor u zagrebačkom Botaničkom vrtu, ali nisu ga mogli dobiti. Odabran je prostor na Zelengaju, pa se od njega odustalo i prešlo na Gupčevu zvijezdu… Tako je opet prolazilo vrijeme. U to je vrijeme u Zagrebu živjelo oko dvije tisuće muslimana.

Dolaskom ustaša prilike oko džamije su se promijenile. Inicijatori njezine izgradnje to su dobro osjetili, pa su sve prethodne lokacije, uključujući i onu na Zelengaju - jedva kilometar ili dva udaljenu od glavnoga gradskog trga - proglasili za nepogodne, jer da su skrajnute i skrivene, te je sam Pavelić, na svoju ili na njihovu ideju, odlučio da džamija bude na praktično najelitnijem i najvidljivijem mjestu u Zagrebu, uočljivija i markantnija i od same Zagrebačke katedrale.

I tako je nastavljena povijest spomenika Kralju Petru Osloboditelju.

Pretvaranju njegova umjetničkog paviljona u džamiju prilično se hrabro suprotstavio sam Ivan Meštrović. Njemu je prigodom prijema nekakve bosanske delegacije odgovorio doglavnik Mile Budak, osobno, naglasivši da ustaše ne stvaraju “ni katoličku ni muslimansku državu”, nego “hrvatsku državu na najvišim moralnim načelima”, te da “vjerska snošljivost mora osobito u Bosni biti na visini”, dok su “dom kralja Petra” gradili “oni koji su protiv hrvatskog naroda”, zaoštrivši da su “oni dizali u srcu hrvatskom našim novcem ‘prkos hram’ svom kralju”, a sada se, da bi se ispravila nepravda, “muslimanima gradi džamija da pred cijelim svijetom pokažemo da oni nisu tek trpljeni, nego da je ovo njihova država jednako u Zagrebu, kao i u Sarajevu”.

Meštrović se nakon toga spašavao bijegom iz NDH. Istini za volju, ustaše su mu taj bijeg omogućili, jer su ga komotno mogli i skratiti za glavu, kako zbog njegova jugoslavenstva i filosrpstva, tako i zbog suprotstavljanja nalogu da se njegova građevina pretvori u džamiju.

Arhitektonsku i građevinsku intervenciju na Meštrovićevom radu provodila su trojica ljudi. Mladi arhitekt Zvonimir Požgaj, građevinski inženjer, ministar prometa i javnih radova u NDH Hilmija Bešlagić, te glavni arhitekt Stjepan Planić. Za poslove izgradnje zadužen je bio Bešlagićev Odjel za javne radove, a sam je ministar činio sve da budu u cjelini ostvarene ne baš tako jednostavne Planićeve ideje.

Da bi se razbila monotona simetrija okrugle građevine, Planić je odlučio da se podignu tri minareta, čiji će raspored u odnosu na ulice koje se slijevaju prema džamiji biti pomalo nepravilan.

Svaki će minaret biti visok po četrdeset i pet metara, načinjen od armiranog betona, pri dnu uokviren bračkim kamenom. Do šerefa penjat će se uz sto i dvadeset stuba ili liftovima koji će naknadno biti ugrađeni. Na preuređenju unutrašnjega prostora radi Požgaj. On ruši pregradne zidove i ispod ostakljene kupole, koju je projektirao Zvonimir Kavurić, koji će uskoro biti obješen, gradi još jednu kupolu. U svakome je hramu kupola najvažniji element arhitektonike. Kupolu zagrebačke džamije gradio je čovjek kojeg će pogubiti režim koji je džamiju gradio. To je simbolički jako.

U unutrašnjem uređenju hrama sudjeluju kipari Jozo Turkalj, Emil Bohutinski i Marijan Matijević, a sarajevski kaligraf i šerijatski sudac u mirovini Muhamed Mujagić crta i piše po unutrašnjim zidovima, nadopunjujući ornamentalna kiparska rješenja. Mujagić zatim putuje u Tursku, gdje proučava najmodernija rješenja u uređenju turskih džamija. Slikar Julije Merlić boji mihrab, a muftija Ismet Muftić s arhitektom Požgajem putuje u Istanbul, gdje izabiru četrdeset isfahanskih ćilima, koje donose u džamiju.

Za tarih džamije odabran je sljedeći kuranski ajet: “I zaista će upravo Naša vojska biti pobjednik!” (Kur’an, Es-Saffat 113) A iznad ulaza postavljena je mramorna ploča na kojoj piše: “U slavu i znak spram Allaha Boga velikoga sviju ljudi i vremena, te u znak pažnje prema muslimanima podiže Poglavnik dr. Ante Pavelić ovaj velebni hram u glavnom gradu Zagrebu, da odani sinovi vitežkog naroda hrvatskoga, izkreni sljedbenici uzvišene vjere islama skrušenom molitvom jačaju pregalačke snage u borbi za obranu i napredak liepe svoje domovine Nezavisne Države Hrvatske koja da bi vazda sretna bila. 1360- -1941.”

Muftija Muftić od Poglavnika je zatražio da se džamijskoj Zakladi dodijeli stambena zgrada, koja će služiti kao vakuf putem kojega će se održavati džamija. Pavelić je drage volje pristao, te je za provedbu stvari zadužio potpredsjednika Vlade Džafera Kulenovića. On je Upravnom odboru Zaklade ponudio tri zgrade, pa da odaberu jednu. Odabrali su modernu višekatnicu, koja je prije ustaškog podržavljenja - ili otimanja - pripadala Židovu Dragutinu Ebenspangeru, koji će, zajedno s cjelokupnom svojom obitelji, završiti kao žrtva Holokausta. Zgrada u Ilici 15 postoji i danas.

U siječnju 1943, uoči dovršenja unutrašnjih radova, Zagrebom se prvi put u njegovoj povijesti razlegao ezan. Bilo je to, kako su pisale novine, “javno i pokusno učenje ezana”. Prvi ezan proučili su ustaški muftija hafiz Akif Handžić, pomoćnik zagrebačkog imama Himzo Alagić i jajački imam Mustafa Bubrić. Sve to su nadgledali muftija Ismet Muftić, Ademaga Mešić, Ibrahim Ruždić…

Svečano otvorenje dugo je odlagano iz niza proceduralnih razloga, zbog nesuglasica unutar muslimanskog vjerskog čelništva, te zbog želje Poglavnikove, koja na kraju nije uslišena, da se pred otvorenje izabere reisul-ulema. Na otvorenju se okupila nacionalna i vjerska elita, zagrebačka kao i sarajevska, a izostali su, uglavnom, samo oni koji svoju odsutnost mogli opravdati jedino time što su bili u partizanima. Tom je prigodom objavljena i lijepa spomen knjiga “Džamija u Zagrebu”, koju je grafički uredio sam Omer Mujadžić, s nizom fotografija i naročito dragocjenih tekstova. Džamija je konačno otvorena u kolovozu 1944.

Džamija je najvažnija i najskuplja arhitektonska intervencija u prostoru Zagreba izvršena za NDH, te uz zgradu pošte na Glavnome kolodvoru i jedina markantna novosagrađena građevina.

Minareti što su se već 1942. uzdigli nad Zagrebom i nad Trgom kralja Petra, koji je u međuvremenu postao Trgom Kulina bana, stajat će sljedećih šest godina, preživivši nekim čudom prve tri poslijeratne godine, tokom kojih su muslimanske vjerske vlasti iz Sarajeva apelirale da se džamija ne dira, jer da “džamija nije djelo tzv. poglavnika i NDH, nego je djelo muslimana, koji su radili na tome nekoliko desetljeća i u tu svrhu sabrali dosta novca i osnovali zakladu, te sva sredstva te zaklade uložili u izgradnju te džamije”. U međuvremenu Trg Kulina bana postao je Trg žrtava fašizma.

Minareti su tako stajali, u džamiji se ništa nije zbivalo, niti se nad Zagrebom ponovo čuo ezan, sve do 9. travnja kada je potpredsjednik Gradskog narodnog odbora Mika Špiljak izdao rješenje o rušenju triju minareta “koje je podigao krvnik Pavelić u svrhu raspirivanja mržnje  
bratoubilačkog rata među našim narodima”. Rušenje je započelo 12. travnja, a završeno je do 1.
svibnja. Prethodno je, i to valja zabilježiti, sastavljena i potpisivana rezolucija “Muslimana grada Zagreba”, u kojoj se zahtijeva rušenje minareta, u kojoj se opisuje ratno djelovanje “njemačkih i talijanskih zlikovaca” i “ustaških krvoločnih zvijeri na čelu s Pavelićem, Budakom, Kulenovićem i drugim ratnim zločincima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.” U rezoluciji se govori i o zavedenim muslimanskim masama, te da je džamija služila da bi se naivni muslimani vrbovali u “ustaške handžar divizije”. Neobično je da se samo tri godine po svršetku rata zaboravilo da je Handžar divizija bila samo jedna, kao i da nije bila ustaška, niti je s ustašama imala veze. Ali, eto, bilo je to vrijeme promjene paradigme. A kada se paradigma mijenja, tada se i memorija prazni. U Rezoluciji se na kraju izrijekom traži: “da se sruše tri minareta oko umjetničkog paviljona na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu, jer su oni simbol krvave ustaške tiranije, ruglo i sramota za nas Muslimane, a da se na tom trgu podigne spomenik žrtvama fašizma.”

Nekoliko godina po rušenju, u bivšoj džamiji i bivšem Domu likovnih umjetnosti kralja Petra I. Velikog Osloboditelja već je bio Muzej revolucije. Tako će biti sve do 1991, kada Muzej revolucije postaje Dom Hrvatskog društva likovnih umjetnika, a Trg žrtava fašizma mijenja ime u Trg hrvatskih velikana. Godinama zatim svakog 9. svibnja na tom će mjestu biti održavana demonstracije, sa zahtjevom da se trgu vrati prethodno ime. Otkako sam se doselio u Zagreb, svakog bih 9. svibnja bio tu, ali vazda svjestan šizofrenije mjesta i trenutka u kojem sam se našao.

Stajao bih kod zdenca, jedinog detalja koji je preostao iza rušenja arhitektonskih Planićevih i Požgajevih intervencija. I uvijek mi je bilo zanimljivo kako su i zašto Špiljkovi ovlašteni rušitelji preskočili ovo mjesto. Je li im se možda učinilo da zdenac ne pripada džamiji? Uostalom, u mom govoru to i nije zdenac, nego je šadrvan. Ako se nalazimo na džamiji, onda smo pokraj šadrvana, tanana.

Zanimljivo je kako je u govoru Zagrepčana ovo mjesto zauvijek ostalo Džamija. Je li to zato što ovaj trg, koji se opet zove Trgom žrtava fašizma, nikada nije imao ukorijenjeno ime? Ne, vjerujem da je razlog drugi. Meštrovićev okrugli, bačvasti paviljon hladan je i nelijep u svome jednoličnom esteticizmu. Ljepota je u minimalnim nepravilnostima. Ali ono što je Stjepan Planić uspio uzdignuvši svoja tri minareta na svaki je način neusporedivo. Uznemirujuće jednoličnoj građevini, obezljuđenoj i monolitnoj, kakve znaju biti građevine iz doba talijanskoga i njemačkog fašizma, Planić je dao smisao i dušu, prostor je učinio živim i životnim. I sve to u najgora vremena i za najgoreg naručitelja. To je, vjerujem, razlog što je Džamija ostala Džamija i nakon što na ovome mjestu više nije bilo džamije.

Kako danas izgleda

Foto: Miljenko Jergović: Kako danas izgleda "džamija"

Prije nekoliko mjeseci zagrebački je gradonačelnik na svoju ruku započeo još jedno preuređenje ovoga prostora. Građevinu oko koje je desetljećima postojala živa vegetacija, koja je, što je i red, pomalo i nagrizala i remetila arhitektoniku prostora, Milan je Bandić sasvim ogolio. Počupano je drveće, stradale su tise i magnolije, nestalo je grmlja, oko paviljona na uzvišenju posađena je - nije posijana! - ona kratka i disciplinirana stadionska trava, tako da je Dom Hrvatskog društva likovnih umjetnika kao nikad ranije zablistao u svome fašistoidnom savršenstvu.

Navečer, da kič ugođaj bude potpun, osvijetle ga nekim čudovišnim šarenim svjetlima, koja u
očima ostavljaju dojam predugog gledanja u roza i lila gaćice na snježnobijelim guzicama. Gradonačelnik je, ne znajući što čini, vratio priču na početak, kada je umjesto konjanika slavni režimski umjetnik odlučio graditi umjetnički paviljon. Pa ga je gradio nemajući svijest o posljedicama monumentalne monotonije po duše promatrača. Bio je, naime, samouk.

Nepopravljivo samouk. Pa kada se čovjek zaputi hodati oko te njegove građevine, osjeća se kao zamorac kada se zatrči u onome svom valjku. Ukrug trči, pa mu se čini da će tako optrčati cijeli svijet.