Miljenko Jergović

Miljenko Jergović

Tvrtko Kulenović, život je san       

22. 04. 2019. u 10:49:00

Shares:0

Ognjena sarajevska jesen je 1992, sjedi se u onoj taverni u Vase Miskina ulici, tamo kod pekare gdje je krajem svibnja izginuo svijet u redu za kruh. Možda je povod skorašnja osnivačka skupština PEN centra, možda se razgovara o pokretanju nekakvog časopisa, i to sam već zaboravio, ali za stolom su redom pisci, onodobni. Kadli, negdje vrlo blizu tresnu granata i nastupi trenutak šutnje za stolom - ljudi misle je li im netko blizak van kuće, misle trebaju li sad izaći van, pogledati… - i onda najednom preko te šutnje i preko onoga prethodnog razgovora, također zaboravljenog, Tvrtko započinje priču kako u Šapcu, u trenucima kada 6. aprila 1941. započinje bombardiranje Beograda, on u magazinu Mika Miš čita u svome životu prve avanture Bricka Bradforda, američkoga probnog pilota i svemirskog putnika. Ljudi za stolom ga gledaju, baš najbolje i ne razumiju o čemu je sad riječ, neki vjerojatno i ne shvaćaju da on to govori o stripu i da Brick Bradford nije neki stvarni Amerikanac. Miješaju se perspektive doživljenog i dogođenog, nemoguće zrakoplovne akrobacije u stripu i stravični tutanj njemačkih bombardera nad Beogradom, potom silazak u sklonište s Mikom Mišem pod rukom, i nastavak stripa pod svjetlom svijeće… Kako ga priča nosi, Tvrtko biva sve glasniji. Na sebi ima majicu s rol kragnom, boje cigle, i zelenkasto-smeđi zimski sako. On govori i ne vodi previše računa razumiju li ga svi. Njegov iskaz više nije profesorski i predavački, kakav je kad god govori u javnosti. Kao da najednom naizust izgovara gotov romaneskni tekst.

Tjednima kasnije, 31 listopada u Holiday Innu, svečani je ručak za suosnivače PEN centra i ponekog slučajnog gosta i namjernika, za stolom sam preko puta Nedžada Ibrišimovića, slušam o tome kako je davno prije žiletom na dlanu spajao prekinutu liniju života. Kažem mu je da je to radio i Corto Maltese. Nedžad me pita je li taj dobar ili loš. Zadovoljan je kad čuje da je dobar. To me podsjeti da odem do drugog kraja stola, načinjenog od dvadesetak stolova, i da Tvrtka upitam je li stvarno ono što je pričao za Bricka Bradforda i bombardiranje Beograda. Stvarno je.

Petnaest godina kasnije tri udružena izdavača u Sarajevu će objaviti i u tešanjskom Planjaxu odštampati sedmotomna Izabrana djela Tvrtka Kulenovića. Asketski opremljene i dizajnirane sive knjige mekih korica, u pripadajućoj im kutiji, mamile su na čitanje, pa sam, ne planirajući, u istom naletu i u jedva malo više od mjesec dana, pročitao svih sedam knjiga, bez obzira na to što sam svaku već barem jednom čitao, bilo u ovom obliku i s naslovom pod kojim je sad objavljena, bilo pod drugim naslovima i prethodnim uobličenjima. Romane “Kasino”, “Čovjekova porodica”, “Istorija bolesti” i “Jesenja violina” još ću jednom čitati nakon što mi umre majka. I vjerojatno ću ih, Bože zdravlja, čitati opet, jer je, pokazalo se to, istina vrlo kasno, Tvrtko Kulenović jedan od onih suvremenika čija proza posluži kao orijentir u vremenu i jeziku. Drugi su Kovač, Kiš, Tišma i Bora Ćosić. Andrić i Krleža već nam nisu suvremenici.

Ali nisam tek tako spomenuo smrt majke. Nakon tog događaja, za koji ne bih rekao da me je potresao i rastužio, koliko je izmijenio moju perspektivu, pogled na prostor, snalaženje u vremenu, trebali su mi pisci koji fikcionaliziraju vlastito iskustvo. A svi su Tvrtkovi romani pisani iz vlastitog iskustva, od materijala dogođenog života ili od onoga što je u tom životu bilo vjerojatno i moguće. Za razliku od Kovača, on nije bio mistifikator, niti su mu životne okolnosti bile dramatične kao u Kiša, nije bio sklon autoflagelaciji kao Tišma, niti je bio avangardist babeljevske duše kao Ćosić. Nagodne naravi, pun fine autoironije i nepodnošljivo dobronamjeran, Tvrtko je, zapravo, imao sve pretpostavke da, usprkos sveg talenta, bude - grozno dosadan pisac. Spašavale su ga raskošna imaginacija i neka jedinstvena i sasvim neusporediva emocionalna iščašenost i uvrnutost. Ono što  ga je, vjerujem, i navelo da u onoj taverni, po tresku granate, započne pripovijest o Bricku Bradfordu i bombardiranju Beograda. Time su njegovi romani naprosto impregnirani, o tome bi vrijedilo pisati.

Tvrtko je bio pisac i bio je gotov književni lik. Pritom ne mislim reći da je bio književni lik vlastite proze, nego je bio gotov lik nekoga drugog romanopisca. Profesor u dolčevitki, u majici s rol kragnom, i s vječnom frizurom Bertolta Brechta, putopisac, ekspert za Indiju i za te nama daleke istoke, za istočno kazalište i za teatar općenito, intelektualac koji je u ono vrijeme bio već toliki istočno da ga se moglo već smatrati i pomalo sumnjivim zapadnjakom; tako, naime, zamišljamo, ili smo nekad zamišljali, velike američke profesore. Karakterom, a pomalo i podrijetlom i sudbinom, bio je Sarajevu sasvim nesvojstvena pojava. Markantni ekavac, beogradski student i Beograđanin, po majci izdanak slavne loze junaka srpskih ustanaka protiv Turaka vojvode Arsenija Lome, što ga na prevaru ubi barjaktar vjerolomnika Muselim-age Tokatlića, a po ocu, slikaru, komunistu i pariškom studentu, krajiškog podrijetla, bošnjačka korjenika lijepa i zvučna prezimena. Ali od tih ljutih i zaraćenih pretpostavki, od tog viška junaštva, nastalo je miroljubivo čeljade, koje je transcendiralo cjelokupnu herojsku povijest čovječanstva.

Nekoliko divnih rečenica iz “Kasina”:

“- Šta si ti po zanimanju? - pitao je psihijatar.
- Pisac - rekao sam, nastojeći da to zvuči gordo. Bio sam, zapravo, po mojoj sadašnjoj oceni, dupe. Uvek mi se danas čini da sam juče bio dupe i u tome mi prolazi život, možda i ono najbolje u njemu.”

Helsinki je grad bez grafita. Finci su okrečili fasade nekom čarobnom bojom, koju je dovoljno prebrisati vlažnom krpom, pa da grafit sa zida sađe, ako bi se već, nekim čudom našla budala da šara po gradu. E, pomalo je takav, kao te fasade Helsinkija, bio i Tvrtko Kulenović. Na njega se naprosto nije primalo ništa od onoga što je određivalo ulični, kafanski, čaršijski i općenito javni život onoga Sarajeva, grada u kojem se oduvijek znalo što treba činiti, kakav i s kim treba biti da bi se opstalo. Bio je to grad u kojem je od svake fele, svake profesije, misije i zvanja dovoljan i dopušten samo po jedan autentičan primjerak. Svi drugi bili su smetnja. I onda je bivala strašna konkurencija za tog jednog, recimo pisca, pjesnika, genija.

Tvrtko Kulenović, međutim, nikome nije bio konkurencija. Pomalo se to zadržalo sve do današnjih dana, u onim prvim reakcijama na njegovu smrt, objavljenim na kojekakvim sarajevskim web portalima. U prvi mah rečeno je da je umro akademik - kao da od toga nema većeg, pa da je umro profesor - kao da je to najviše što se o njemu može reći, pa da je umro bosanskohercegovački i bošnjački pisac - kao što bi se reklo i da je umro baš najmanji među njima, mnogobrojnim bosanskohercegovačkim i bošnjačkim piscima. Tek su zatim, u sljedećem valu, stigli oni već uobičajeni epiteti, atributi i pridjevi. Kao da je netko nekome rekao da se o Tvrtku Kulenoviću smije govoriti u tom uobičajenom, hiperbolama ispunjenom funeralnom ključu.

O njemu se obično govorilo kao o profesoru. Rado su, još u ona vremena, tako o njemu govorili ne samo njegovi studenti, nego i njegovi kolege pisci. Zanimljivo ih je prije trideset i koju godinu bilo slušati kako veličaju i hvale Tvrtkova znanja, njegove predavačke bravure i profesorsku posvećenost. Njegovi književni, beletristički dosezi bili su, nekako po prirodi stvari, drugorazredni.

S druge strane, on im u tome nije činio smetnju, niti im je ikad pružao otpor. Iako je svih tih godina i u svakom od naših života bio pisac, i prije svega je drugog bio pisac, Tvrtko Kulenović nije imao problem s tim da u njihovom društvu i svijetu bude samo - profesor. To je, naročito za sarajevske prilike, bio iznimno mudar izbor. Tek tako mogao je živjeti i na svijet oko sebe gledati kao pisac. A zapravo, možda i nije stvar u Sarajevu. Možda je općenito mudrije ostati neprimijećen među ljudima kojima je toliko stalo do prvenstva u poslu kojim se bave.

Roman “Istorija bolesti” ovom je čitatelju najvažnija knjiga o opsadi Sarajeva ili barem o onome što je on od te opsade doživio i što smatra vlastitim, sasvim privatnim i nepoopćivim iskustvom, koje se ni s kim ne dijeli, ni s jednom skupinom ljudi, formalnom ili neformalnom zajednicom. Govor o tome je govor o čovjekovoj intimi, a ne o narodnom stradanju. Tvrtko Kulenović, naime, s narodom kao književnom temom nije baš najbolje stajao. I to je još jedan razlog zašto ga mali veliki sarajevski i bosanskohercegovački pisci nisu smatrali sebi ravnim. Ljudi imaju problem s tuđom intimom zato što ne žele imati posla sa svojom vlastitom intimom, pa se onda bave narodnom i narodnim stradanjima. Ili u najperverznijem slučaju - intimom naroda.

“Kada sam došao u grad, o velikom modernom groblju Bare, postavljenom na padini brda, nije moglo biti još ni govora.” Tom rečenicom počinje “Istorija bolesti”. Nastavlja se pripovjedačevom bakom, njegovom “majkicom”, koja leži na jednom od dva stara koševska pravoslavna groblja, na samoj granici prema katolicima. Zvala se Darinka Lomić, bila je učiteljica, umrla 1950. Sljedeći umire pripovjedačev otac Hakija, godine 1987, pet godina prije kraja svijeta. Pred sam rat majka lomi butnu kost, pa završi u Institutu za rehabilitaciju na Ilidži, i tako se, na samom početku rata, prije nego što se opsada stegne i učvrsti, majka i sin, tojest dvojica njezinih sinova, nađu na različitim stranama. Razdvojenost će trajati kratko.

“Istorija bolesti” roman je o dvije smrti. Najprije umire majka, a zatim i pripovjedačeva žena. Obje smrti su, sarkazmom sudbine, prirodne. Rat samo pojačava svaku senzaciju u svijetu i u čovjeku, život intenzivira do krajnjih granica, tako da dvije mirnodopske smrti postaju dio neke druge dramaturgije. Kad bi im se takvo što dogodilo, obični bi i nesretni ljudi govorili da im bližnje nije ubila bolest, nego ih je ubio rat, ubili su ih oni koji su pucali s brda. I to je na neki način utješno. Utješno je kada čovjek vlastitoj nesreći pronađe širi kontekst, kad je uspije utopiti u nizanju tuđih nesreća. Ali pisac to ne čini. Osim što književnost ne traži i ne dopušta utjehu, takvo što bi iznevjeravalo istinu. A Tvrtku Kulenoviću, kao i njegovom pripovjedaču, stalo je do istine o vlastitoj intimi. Ta istina za njega je ravna istini o književnosti. (Ona velika i mitska narodna istina njega se previše ne tiče. Osim što je odrastao i živio pod različitim političkim sistemima, podrijetlom pripadao dvjema vjerama, a profesionalno se bavio onom trećom, četvrtom i petom vjerom velike Indije, osim što je u osnovi bio nevjernik, Tvrtko Kulenović je s nekom dječjom vedrinom zazirao od velikih i masovnih istina.)

Tvrtko je bio strastven putopisac. Bila je to njegova životna, profesorska i književna tema. U mogućoj povijesti bosanskohercegovačkog i južnoslavenskog putopisa on bi stajao na suprotnoj strani od Zuke Džumhura, kao neka vrsta intelektualnog, duhovnog i emocionalnog antipoda. Zajednička im je, međutim, bila putnička, hodačka, izmjestiteljska strast i znatiželja. Nešto od tog putopisateljstva nalazimo i u “Istoriji bolesti”, knjizi koja se sva odvije unutar grada pod opsadom. Tvrtko, naime, neobično često i živo opisuje pripovjedačeve hodnje gradom. One su, te hodnje, mali putopisi i u njima ista je ona jasna usmjerenost kao i u velikim putopisima. Zatvoren u gradu, on se našao u granicama nekoga golemog, raskošnog i neotkrivenog unutarnjeg svijeta, koji u suštini nije za njega tješnji od onoga prethodnog otvorenog, kojemu su granice nebo i zemaljski šar.

U romanu nema takozvanih izmišljenih imena. Sva imena su stvarna, a pisac u uvodnoj napomeni nastoji razriješiti taj, u osnovi nerazrješiv, stvarnosni prijepor: “Ličnosti u romanu su uvijek književni likovi, književni junaci, bez obzira na imena. Ali ne radi se samo o zakonitostima književnog stvaranja, nego i o poštovanju određene realnosti. Događaji koji su u ovoj knjizi opisani načinili su od ljudi nešto što je i više i niže od obične, prosječne ljudskosti: oni jesu i junaci, ne samo u literarnom nego i u svakom mogućem drugom značenju te riječi, ali jesu i hodajući mrtvaci, zombiji.” Tvrtko, gradeći likove svoje književnosti od tako doživljenih ljudi, i tako doživljenog sebe, trasformiranog u lik pripovjedača, uspijeva da u svakom trenutku izbjegne smrtnoj ozbiljnosti, komemorativnosti pripovijedanja o životu pod opsadom, umiranju bližnjih i, što je još i strašnije, življenju s bližnjima. Nema tu sentimentalnosti ni samosažaljenja, nego neke dječje i dječačke vedrine, avangardističke šašavosti, iščašenosti, blaženog pomaknuća, i sve to, naravno, priču čini samo težom i strašnijom.

Za Tvrtka Kulenovića u životu, pa tako ni u književnosti, ni u njegovu romanu nije moglo biti situacije u kojoj on ne bi bio on, i u kojoj književnost i umjetnost ne bi bile u središtu njegova svijeta ili svijeta njegova pripovjedača i glavnog junaka. Pa kad tresne granata u Ulici Vase Miskina, gdje svaka granata podsjeća na onu jednu, majsku, Tvrtka blizina eksplozije asocira na bombardiranje Beograda i na strip Brick Bradford, koji je njemu, šestogodišnjaku, natkrilio i nadmašio početak prvog rata u njegovu životu. Tada i zauvijek, književnost je bila sve. Ali takva književnosti koja prepoznaje mjeru ljudske patnje i nestajanja. Prvo majka, onda Lidija, i tako, malo-pomalo, do kraja knjige i kraja svijeta.

Piše kako se prije rata nadgornjavao s fakultetskim kolegom i prijateljem Svetozarom. Svetozar mu poručuje da je Kiš po njemu nekako “suh” pisac. On mu odgovara da sve najbolje misli o Ćosićevom opisu Valjevske bolnice, iz 1914. i herojskih i mučeničkih dana Srbije, ali da taj pisac ne umije opisati “jedan beogradski predratni krojački salon”. Suglasili bi se, kaže, tek oko Andrića. Sve pismeno u nas vazda će se suglasiti oko Andrića. Drugo je stvar afititeta i osobnih ograničenja.

I to je “Istorija bolesti”.

A onda i ovo: “Prvo su je odveli na kupanje, bila je tako strahovito mršava, i puna krupnih smeđih pjega, pitao sam se da li je to uopšte ljudsko tijelo. Jeste, jer ga boli i jer mu je hladno kad ga kupaju, trese se. Sestra viče: ‘Ne brinite, sad ću ja vas pokriti. Evo ovim. Evo i ovim.’ Ni pomisliti nisam mogao da ću uskoro i ja imati tako slijepljen stomak za leđa, da ću ličiti na moju golu mamu.”

Velik je, kažu, njegova smrt gubitak bosanskohercegovačkoj i bošnjačkoj književnosti. Bit će da tako jest. Gubitak svakome tko se kao čitatelj smatra dionikom te dvije književnosti, a čitao je Tvrtka Kulenovića, njegove romane, eseje, putopise. No, već prve dvije susjedne književnosti, srpska - ili njezin veći dio što postoji i razvija se izvan Bosne i Hercegovine, i hrvatska - ili onaj njezin dio što raste u Hrvatskoj, o piscu Tvrtku Kulenoviću ne znaju ama baš ništa. Niti su ga čitali, niti su njegovi romani objavljivali u Beogradu i Zagrebu. U obje metropole za njega se znalo kao za sarajevskog profesora, u stručnim krugovima vrlo uglednog, za kojeg su znali i bolji studenti komparativne i svjetske književnosti. Ali umjetničku prozu Tvrtkovu nisu čitali. I onda zamišljam koliki će im golemi dobitak biti kad ga jednog dana budu otkrivali. A otkrit će ga sigurno, jer tako mora biti. Jedna književnost je živa u onoj mjeri u kojoj njezini najizvrsniji i najznatiželjniji čitatelji otkrivaju zatajene im pisce.

Zašto se za njega ne zna već u prvom komšiluku? Lakomislen bi, samosažaljiv, a samim tim i krivi odgovor bio da je to zato što se za bosanske velikane u Beogradu i Zagrebu ne zna. (Jednako se, ili nešto manje, za njih ne zna kao što se ni u Sarajevu ne zna za srpske i hrvatske velikane. U stvarima neznanja vazda je postojao reciprocitet, samo što se zagrebačko i beogradsko neznanje iz Sarajeva mnogo bolje vidjelo, nego što se otamo moglo vidjeti sarajevsko neznanje.) Prije će biti da se za Tvrtka Kulenovića kao pisca tamo nije znalo zato što niti je on bio pisac kakvog bi se iz Bosne i iz Sarajeva očekivalo, niti je njemu samom bilo baš previše stalo da se za njega predaleko čuje.

Njegovi romani na žalost su u bitnom smislu neprevodivi na strane jezike. Da bi se razumjelo ono o čemu Tvrtko Kulenović piše, prethodno bi se morao poznavati kontekst njegova svijeta. Proza tako bogata referencama na nepoznate teme i sadržaje za stranog je čitatelja uglavnom gotovo sasvim neprobojna i nerazumljiva. Ali to ni na koji način ne govori protiv pisca i njegovog djela…

Posljednje tri rečenice iz “Istorije bolesti” na mah su mi na um pale kada je do mene došla vijest da Tvrtka više nema. Njihova ljepota me je rastužila: “Kad zaspimo, ulazimo u san iz kojeg se budimo. Kad umremo, ući ćemo u san iz kojeg se nećemo probuditi. Ali i kad smo se rodili, ušli smo u san iz kojeg se nismo probudili.”