Miljenko Jergović

Miljenko Jergović

Računi pred Oluju

13. 06. 2016. u 09:36:00

Shares:0

Napisao sam kako je pidžama ono posljednje što sam kupio prije rata. Danas sam je kupio, sutradan su počele granate po Sarajevu.

Ispod mog teksta napisao je kako je on dan pred Oluju otišao na poštu i poplaćao sve račune. Čovjeka osobno ne poznajem, iako već mjesecima, ako ne i godinama, čitam njegove komentare, rečenicu-dvije duge osvrte, kratke izraze ushita. Pronašao me je preko knjiga, i već smo se trebali sresti u Beogradu, u kafani Mornar, ali to se nije dogodilo. On je Kninjanin, studirao je novinarstvo u Sarajevu, i već dvadeset jednu godinu živi u Beogradu. To je, otprilike, ono što o njemu znam.

A s druge strane, znam o njemu sve već po toj jednoj rečenici i po sjećanju koje je u njoj sabrano. Čuj, poplaćao je račune pred Oluju!

Zašto bi netko otišao na poštu da plati telefon, struju i vodu prije nego što sutra nastupi najavljeni smak svijeta? Važno pitanje. Po njemu se dijeli čovječanstvo. Računi se plaćaju iz onog razloga koji je upisan u dušu svakoga tko se još uvijek nije ubio. Čovjek je biće nade, i to je ono što ga drži na Zemlji. Pa se tako i pred najavljeni smak svijeta i pred Oluju, tu veličanstvenu vojno-redarstvenu operaciju kojom su se Hrvati za sva vremena oslobodili svih onih koji u njihovoj zemlji nisu Hrvati, čovjek se nečemu nada. I nije ta nada lišena racionalnog osnova: njemu se, naime, čini da će sve biti normalno, i da će svijet biti normalan, bude li se on normalno ponašao. A prvi i osnovni element normalnosti jest: platiti račune za vodu, struju i telefon. Biva, ako platiš račune, i sljedećeg mjeseca će sve biti u redu. Kapat će iz česme i svijetliti sa stropa, zvonit će telefon, javljat će se komšija iz Benkovca i Drniša, jer su veze s okolnim svijetom ionako prekinute.

Što živ čovjek da učini kad zna što će se dogoditi sutra? Ako je naučio da se ne nada i ako ima hrabrosti, može se lijepo ubiti. Ono što se ljudima dogodilo na dan veličanstvene hrvatske vojno-redarstvene operacije bilo je taman koliko treba da se čovjek rahat ubije. Ali kako ćeš, jada, dići ruku na sebe ako se nečemu nadaš?

Plaćanje računa gesta je savjesti urbanog čovjeka. Kninjanina ili Njujorčanina, to je svejedno. Zamišljao je ono što bi mu se sve moglo dogoditi ako ih ne plati. I uvjerio je sebe kako nema većeg zlodjela od neplaćenih računa. Kao što na neki način i nema.

Opet, ako je čovjeku mirna savjest, onda mu se ništa loše neće dogoditi. I ako se on normalno ponašao prema svijetu, onda će se i svijet normalno ponašati prema njemu. Ova se iluzija stekne odgojem. To je ono čemu te uče mama i tada prije nego što prohodaš, i to ti se nekako upiše i usiječe u pamet, i onda se tako javlja kao presudan argument u nekim dramatičnim životnim okolnostima. Zato platiš račune dan pred smak svijeta.

Zašto je važno to što je neki Kninjanin, danas stanovnik Beograda, dan pred Oluju platio na pošti sve svoje račune?

Zato što je to rečenica s kojom bi započeo roman o Oluji. Sve što će se dalje zbiti iz nje proizlazi, nastavlja se, traje i raste u skladu sa životnom i romanesknom dramaturgijom. U njoj, toj rečenici, sva je karakterizacija glavnog junaka, a u čovjekovom karakteru je i njegova sudbina. Onaj tko te, makar i nesvjesno, dariva takvom rečenicom, dao ti je cijeli roman. Dalje je sve daktilografija. I priča koja se priča sama od sebe. Ali nju, tu prvu i najvažniju rečenicu u romanu, nije moguće izmisliti.

U posljednje mi se vrijeme sve češće događa da život tako formatiram u roman. I da dok hodam ili vozim auto razvijam rečenicu u roman. Ranije bih takvu rečenicu čuvao kao dragocjenu šifru do koje nitko nitko ne smije doći. Danas osjećam da to nije važno. Najprije, sve te romane ionako neću napisati, previše ih je za jednog čovjeka i jedan život, a šifru ionako ne bi mogla dešifrirati sva vojska šifranata, tako da je ne treba sakrivati. Mogu je prenijeti svijetu, razotkriti je i rasklopiti, objasniti čemu ona služi i što otključava, i svejedno nitko neće moći s njom ništa učiniti.

Recimo gotova rečenica: "Dan prije Oluje poplaćao sam sve račune." Pa druga: "U pošti je bila gužva." I treća: "Svi su nekome telefonirali, tražili međugradsku, zvali Beograd." Kratke, nabrzinu smišljene i jasne, one jednako ne mogu poslužiti onima koji se sjećaju gdje je prije rata stajala kninska pošta – a možda i danas stoji, nakon rata nisam bio u Kninu – kao ni onima koji nikada nisu bili tamo i nisu u stanju zamisliti taj grad.

U onoj prvoj i najvažnijoj rečenici u romanu ključ je za identifikaciju. Svatko bi morao shvatiti zašto se pred smak svijeta plaćaju računi. A u njoj, u identifikaciji, razlog je pisanju romana.

Pritom, da bi se pisao roman o Oluji, važno je biti Hrvat. Bez toga, naime, nema identifikacije s Drugim. Identifikacija sa samim sobom nije romaneskno poticajna, a ni previše smislena. Identificirati se sa samim sobom značilo bi biti idealan nacionalist. Osim što od nacionalizma nema književnosti, svaki će se čovjek, makar i poskrivećki, ponekad zapitati – a kako li je onome koji je s druge strane, kako li je onom drugom?

Za Hrvata nema veće i važnije književne teme nego što je Oluja. Kao što je za bosanskog Srbina najveća književna tema Srebrenica. Naravno, nađe se tu i drugih tema, ali u svakoj od njih u središtu stvari trebalo bi biti iskustvo Drugog. Pisac piše o sebi i o onome što ga se stvarno tiče, ali tako da se stalno ogleda u Drugome. Meni se, recimo, štošta u životu dogodilo. Među ostalim, dobro se sjećam i onoga što mi se događalo tokom kolovoza 1995. Ali da bi moje iskustvo bilo cjelovito – a roman je, ovako ili onako, izraz cijeloga i cjelovitog iskustva – morao bih znati kako je to bilo 4. ili 5. kolovoza 1995. u Kninu. Kako je to bilo onome koji nije ja, nego je na neki način bio protu-ja, anti-ja, ne-ja, i to najprije zato što se zvao onako kako se zvao. Da bi svijet ponovo bio cijeli i sav, čovjek bi se morao osloboditi svih svojih protu-ja, anti-ja i ne-ja. A oslobodit ih se može samo tako što će znati kako im je i što će za njih naći više srca negoli za sebe samoga.

Eto, to je razlog da bi se napisao roman o Oluji, u kojemu ne bi bilo nijednoga  jedinog hrvatskog vojnika, nijedne jedine hrvatske žrtve, nego bi bilo samo onih koji su odlazili prema Srbiji. A među njima bi, logično, glavni morao biti onaj sa čijom se rečenicom pisac identificirao. To, naravno, ne znači da ne postoje hrvatske muke i nevolje, kao i da ne postoji perspektiva hrvatskoga vojnika koji osvaja srpske kuće i imanja oslobađajući na taj način hrvatsku zemlju, tojest trećinu privremeno okupiranoga hrvatskog teritorija, ali za njegovu bi perspektivu u književnom i u ljudskom smislu trebao biti nadležan netko drugi. Recimo, neki srpski pisac.

Je li ovakva podjela tematskih i književnih prinadležnosti do kraja istinita i ispravna? Naravno da nije. I naravno da bi hrvatski pisac morao pisati o perspektivi hrvatskog vojnika. Ali za njega je to tema drugoga reda. Kao što je za srpskog pisca narod koji na traktorima odlazi iz Hrvatske tema drugoga reda. Kad o takvim temama piše, pisac mora imati svijest o tome da u njih ne ulaže baš nimalo socijalnog rizika, ali i da je njegov moralni i književni rizik takav da će, vrlo vjerojatno, postradati od vlastite teme.

Da bi pisao o patnjama vlastitog naroda, pisac bi morao pripadati narodu poraženih, osramoćenih i okuženih. A takvoga naroda među našim malim, brutalnim i samosažaljivim plemenima ne može se naći. Nijemci su, recimo, narod poraženih, osramoćenih i okuženih, i tek su šezdesetak godina nakon rata najveći njihovi pisci pronalazili načina da pišu o patnjama vlastitog naroda. Iako je ta patnja bila golema kao što je golem njemački zločin, o njoj je velika njemačka književnost toliko dugo mogla samo šutjeti. Da bi o svojoj patnji progovorili, Nijemci su morali poplaćati sve svoje račune.

Književnost, naravno, nije plaćanje računa. Niti se roman one jedne rečenice, jednoga beogradskog Kninjanina, može ticati piščeva duga prema protjeranom narodu. Dugovi se romanima ne vraćaju. Samo bih da znam kako je Drugome. Čim to zna, čovjek se ima čemu nadati.