Provincija u pozadini

Hasan Kikić, ljubavna priča

Konspirativno ime mu je Slobodan. Tako ga 1948. spominje Skender Kulenović, u sjećanju na njegovu pogibiju. Nastradao je 6. svibnja 1942. u četničkoj zasjedi na planini Čemernici, kod sela Rapta, negdje između Mrkonjić Grada i Skender Vakufa. Bio je komesar Prvoga krajiškog proleterskog bataljona. 

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Grob mu se, navodno, nalazio pod brojem 57, na partizanskom groblju u Skender-Vakufu (danas Kneževu). Posljednje što je napisao bila je kazališna jednočinka Partizani idu. Njen tekst je izgubljen, kao i rukopisi romana Počasni građanin i Haso, te dio zbirke pripovjedaka Lole i hrsuzi, koji su u istočnoj Bosni uništili četnici.

Rodio se u Gradačcu, 20. kolovoza 1905, u obitelji školskog podvornika Hase Kikića i Munire Đulbegovićeve, kćeri iz osiromašene begovske kuće. Otac mu 1916. odlazi u rat, i kao soldat Treće bosanskohercegovačke pješačke regimente ratuje na rijeci Piave, u toj posljednjoj velikoj bici Austro-Ugarske monarhije. Hasanu Kikiću jedanaest je godina kada, makar i nakratko, postaje glava obitelji. Ta gladna i krvava vremena, marširanje niz blatne posavske kaldrme, uz histerični pisak truba i zveket doboša, dječaci koji napasaju carska goveda, preplašeni zlosretnici koji pred regrutaciju sjekirom odsijecaju desne kažiprste, e ne bi li se oslobodili vojske, ratni invalidi, koji se iz Besarabije vraćaju bez obje noge, udovice, starci i ratni profiteri, svi koji će u te tri godine promicati pred Hasanovim očima postat će dvadesetak godina kasnije dio atmosfere njegovih proza, likovi Provincije u pozadini, tog neobičnog, furioznog pripovjednog mozaika, očigledno ispiriranog domobranskim novelama Miroslava Krleže, što će u zimu 2016. čitatelja koji mu se nakon trideset godina bude vraćao sasvim neočekivano podsjetiti na prozu Bruna Schulza, i zalud će mu biti da taj dojam, kao sasvim neprikladan i nepripadajući, rastjeruje iz glave.

Kako se morao brinuti za obitelj, i kako je, doista, napasao carska goveda po ledinama oko Gradačca, Hasan tek s napunjenih trinaest, krajem 1918, završava četverorazrednu pučku školu. Sljedeće godine zauvijek odlazi od kuće. Najprije upisuje Višu dječačku školu u Derventi, pa Učiteljsku školu u istome gradu. Iz nje ga početkom 1926. izbacuju, nakon što zajedno s Ilijom Grbićem, budućim književnikom i revolucionarom, sudjeluje u đačkom štrajku. Odlazi ujaku u Samobor, odakle svakodnevno putuje u Zagreb, gdje završava školu i 19. lipnja 1926. polaže ispit zrelosti. 

Prvo učiteljsko mjesto mu je u selu Hajdarovići, blizu Zavidovića, odakle odlazi u Rogaticu, gdje radi pune četiri godine, sve do 1932. U Rogatici Hasan, kao već formirani ljevičar, driješi i raspasuje svoju sudbinu, susrevši Anku Jovanović, također učiteljicu, kćerku iz ugledne rogatičke građanske obitelji. Ljubav između muslimana i pravoslavke u ono je vrijeme u malim i zatvorenim bosanskim čaršijama bila ravna skandalu, koji bi se zatim pretvarao u legendu, koja će se prenositi s koljena na koljeno i izazivati niz različitih emocija u onih do kojih legenda dopre: prezir, strah i divljenje. Ili različito temperirani spoj svega toga.

Ankini su bili zgroženi, kao i Hasanovi. Mladih se odrekla rodbina i s jedne i s druge strane, a on je mudro procijenio da im je najpametnije da idu iz Bosne. Stižu u Hrvatsku, gdje Hasan Kikić dobiva namještenje u Gornjem Sjeničaku, velikom selu na Kordunu, blizu Vrginmosta. Nakon dvije godine učiteljevanja postaje školski upravitelj, a 1936. dobiva premještaj u Pisarovinu. U tom ubavom selu na obroncima Vukomeričkih gorica ostaju sljedeće četiri godine.

Još za učiteljevanja u Bosni Hasan Kikić privatno polaže gimnaziju, a 1934. upisuje izvanredni studij na Pravnom fakultetu u Beogradu. Diplomira 31. listopada 1938. 

Koristi svaku priliku da putuje u Zagreb. Kreće se među naprednim intelektualcima, književnicima, umjetnicima i političarima. Blizak je Komunističkoj partiji Jugoslavije. Pripada krugu Augusta Cesarca, Ognjena Price i Krste Hegedušića, koji ilustrira prvo izdanje "Provincije u pozadini", objavljeno 1935. u zagrebačkoj Epohi. Od tog doba, početkom tridesetih, datira Kikićevo oduševljenje Krležom, njegovim stavovima, ali i književnim stilom i retorikom. Preko Krležina djela upoznao je Zagreb, zagledao se u ovaj grad i postao njegov pisac, još i prije nego što se 1940. tu doselio.

Kratko učiteljuje u školi na uglu Savske i Koturaške. Nakon rata ta škola nosi ime Hasana Kikića. Preimenovana je početkom devedesete. Nazvali su je po Tinu Ujeviću, dok je Hasanovo ime nestalo iz hrvatske književnosti i kulture. Još jedna zanimljiva priča o književno-nacionalnim pripadnostima naših pisaca: Hasan Kikić u hrvatsku je književnost ušao kada se bježeći od bosanskih kleronacionalizama zbog mješovitog braka naselio u Hrvatsku i tu propisao na svoje bosanske teme. Iz ove je književnosti izašao, izbačen i defenestriran, kada su partizanski pisci postali nepoželjni. Nije mu pomoglo što su i njega, kao i Ivana Gorana Kovačića, ubili četnici. Pred hrvatskom mu je književnošću zasmetalo to što se zvao Hasan. Nakon 1991. u Zagrebu više nije izdana nijedna Kikićeva knjiga, niti mu se više imena našlo u antologijama i pregledima hrvatske književnosti.

Početkom 1940. postavljen je za pravnog referenta u Odjelu za prosvjetu Banovine Hrvatske. I to je njegovo prvo i posljednje pravničko namještenje. 

Usporedo s lijevim političkim i književnim angažmanom Hasan Kikić sa skupinom muslimanskih intelektualaca, studenata i radnika iz Bosne sudjeluje u izdavanju književnog časopisa Putokaz. Tako se zbližava i sa Skenderom Kulenovićem. Skender njemu: moj Slobodane! Hasan njemu: Škandal efendijo! U Putokazu su i Safet Krupić, Ešref Badnjević i Rizo Ramić. Časopis izlazi od 1937. do 1939, na tragu kulturne i političke emancipacije bosanskih muslimana. Tada Kikić postaje i predsjednik Društva hrvatskih muslimana. S tog mjesta odlazi nakon sukoba s Ismetom efendijom Muftićem, zagrebačkim muftijom, koji odmah po uspostavi NDH, 12. travnja 1941. biva imenovan "članom Hrvatskog državnog vodstva", i s valova zagrebačkog krugovala poziva muslimane na suradnju s novom vladom.     

Pred propast Kraljevine Jugoslavije, Kikić kratko učiteljuje u pučkoj školi na uglu Savske i Koturaške. Poslije rata ta škola će ponijeti njegovo ime, i nositi ga skoro pola stoljeća. Preimenovana je početkom devedesetih. Nazvali su je po Tinu Ujeviću, dok je Hasanovu ime nestalo iz hrvatske književnosti i kulture. Još jedna zanimljiva priča o književno-nacionalnim pripadnostima naših pisaca: Hasan Kikić u hrvatsku je književnost ušao kada se bježeći od bosanskih kleronacionalizama zbog mješovitog braka naselio u Hrvatsku i tu propisao na svoje bosanske teme. Iz ove je književnosti izašao, izbačen i defenestriran, kada su partizanski pisci postali nepoželjni. Nije mu pomoglo što su i njega, kao i Ivana Gorana Kovačića, ubili četnici. Pred hrvatskom mu je književnošću zasmetalo to što se zvao Hasan. Nakon 1991. u Zagrebu više nije izdana nijedna Kikićeva knjiga, niti mu se više imena našlo u antologijama i pregledima hrvatske književnosti.

Početkom travnja 1941. mobiliziran je u jugoslavensku kraljevsku vojsku, čiji slom dočekuje kao rezervni poručnik, u kasarni u Velikoj Gorici. Po uspostavi NDH u svome zagrebačkom stanu skriva komunističke ilegalce. U domobranstvo je uvojačen 9. rujna. Dobiva čin satnika, i služi u Sanskom Mostu. 

Rano je ljeto 1941. Skender Kulenović traži načina da se prebaci u šumu. U Zagrebu ostavlja ženu i sina. Propusnicu mu sređuje Kikićeva Anka. Odlazi u Sanski Most, tamo će Hasana sresti, a onda na Grmeč, partizanima.

Ovaj događaj Kulenović je opisivao kratko nakon rata, u nekoj vrsti prozno-publicističke skice, koju, na žalost, nikada nije razradio. Tu je sjajno izveden i njegov opis Zagreba 1941: "U Zagrebu je bilo mučno, o tom bih mogao čitavo poglavlje napisati. Plava svjetla noći, policijski časovi, ulice zelene od Nijemaca, i žute od ustaša, svaki dan plavi plakat s imenima strijeljanih. Među njima bilo je i mojih poznanika i prijatelja. Jedne noći zatutnjaše kamioni. Te noći u Kerestincu, gdje su bili zatvorenici, komunisti su uspjeli da poubijaju ili povežu stražare i da iziđu napolje. Kamion koji je iz Zagreba trebalo da dođe i da ih prebaci na slobodnu teritoriju nije stigao, te ih je većina bila opkoljena i poubijana. Među njima i moj brat Muhamed, slikar, s grupom travničkih radnika, koje su ustaše odmah po ulasku u Travnik bile potrpale u kamione i prebacile u Kerestinac."

Tih je dugih hrvatskih tjedana, u plavo-žuto-zelenom šarenilu stolnoga grada Zagreba, Skender Kulenović doživljavao svoju tešku životnu mogu i svoj preokret. Uzeli su mu brata, i on im to nije oprostio. Iako u tome nije bio od velikih riječi, nije napisao katarzični roman, makar i sonet, poput Selimovićeva Derviša, ali se on, zagrebački đak, mladi pisac i pjesnik već dobro utemeljen u hrvatskoj kulturi, zauvijek okrenuo od Zagreba, i bez mnogo riječi zaobilazio ga do smrti. Njegov će biti Beograd, njegov će biti i Mostar, dva odabrana grada koji su mu zamijenili sve one druge koji bi mu bili po nesreći suđeni, i njegova će na kraju krajeva biti i – srpska književnost. Za razliku od Hasana Kikića, koji će ostati hrvatski pisac, sve dok ga hrvatska književnost ne zataji i ne odrekne ga se, Skender će srpskim piscem biti i preko ivice groba, svog groba i grobova tisuća nedužnih njegovih sunarodnjaka koje će vojske bosanskih Srba i njihovih beogradskih pokrovitelja ubijati od 1991. do 1995. Ostaje Skender srpski i nakon što mu je u onome bosanskokrajiškom gradiću prebrisano ime s tahti jednoga sokaka, koji je zatim prezvan imenom njegove fikcionalne junakinje Stojanke majke Knešpoljke. Hrvatske i srpske kulturno-identitetske strategije oduvijek su se tako razlikovale da su se hrvatski projektanti kulturnih identiteta u uvjetima vrućega ili hladnog rata vazda odricali onoga i onih koji su ostajali s druge strane imaginarne fronte, dok se njihovi srpski suparnici i istovrsnici nikada nisu odricali nikoga i ničega. Nema odbačenih i razvjerenih srpskih pisaca, a u Hrvata skoro je više odbačenih nego ukorijenjenih.

Tako su se u proljeće i ljeto 1941. dva ahbaba, dva Putokazova autora, dva muslimana, i ne znajući krenuli razilaziti u nacionalnom smislu. Govori li to o tragici bosanskih muslimana ili o šupljoj praznini i nesupstancijalnosti naših južnoslavenskih nacija? Nacija jest nešto strašno i krvavo, ali kako je ozbiljno shvatiti kada je Hasan jedno, a Skender je drugo? Kako ozbiljno shvatiti naciju ako je Hasan postao Hrvatom ponajviše zahvaljujući ljubavi prema rogatičkoj Srpkinji Anki? Gospođi Anki koja je svoj život odživjela s onom vrstom dostojanstvenog prihvaćanja vlastite sudbine kakva je karakteristična samo za aristokraciju. Duhovnu i emocionalnu, naravno. 

Hasan Kikić gine u četničkoj zasjedi 6. svibnja 1942. U partizanima je od veljače 1942. Do tada je kao domobranski časnik radio na vezi između gradske ilegale i šume. Izmakao je u posljednji čas, jer su ga već bili razotkrili. Tada je potrošio sve svoje zalihe sreće.

Provincija u pozadini, čijih se pojedinih fragmenata sjećamo još iz čitanki za osnovnu školu – mi koji smo se školovali po bosanskohercegovačkom planu i programu – danas je ljepša, uzbudljivija i ekspresivnija knjiga nego što je bila za socijalističkih vremena. Pretvorivši se iz pjesnika revolucije i pisca po partijskoj zapovijedi u povijesnoga i književnog autsajdera, Hasan Kikić postao je istinski velik pisac. Čitaju li ga? 

Uzbudljivo je zamišljati kakav bi pisac nakon rata bio Hasan Kikić. Darovit, vrlo obrazovan i načitan, mogao je svašta biti i svašta napisati. Kao što je mogao i propasti, razočarati se, nestati. Nije preživio.