Miljenko Jergović

Miljenko Jergović

Pred početak ćirilične proze o porodici Šmidt

31. 07. 2018. u 14:48:00

Shares:13

Početkom svibnja 2014. sarajevski lokalni portali javili su da je u svojoj kući, u Jukićevoj ulici, napadnut Mihajlo Trontel. Napala su ga i pretukla dvojica nepoznatih napadača.

Kolima hitne pomoći prebačen je u bolnicu, gdje mu se ukazuje liječnička pomoć. I to je sve, nema nastavka priče, ne saznajemo jesu li napadači uhićeni (vjerojatno nisu), je li bilo sudskog postupka (vjerojatno nije), koliko je Trontel zadržan u bolnici, je li se vratio kući, tko ga je dočekao, živi li sam ili je s nekim, ipak mu je sedamdeset i devet.

Tri godine kasnije poboden je drveni križ s imenom Mihajla Trontela. Leži u grobu u koji je već sahranjena, dvije godine od njega mlađa, Lidija Trontel. Mogla mu je biti žena, možda i sestra.

Za razliku od njega, ukopana je pod znakom drvene piramide, onim pod kojim se sahranjuju ateisti. Malo je vjerojatno da je on, za razliku od nje, bio vjernik. Bit će da je riječ o vjerama, pripadanjima i ceremonijalima živih, onih koji su Mihajla pokopavali. Čovjek dok je živ ne može biti siguran pod kojim će znakom biti sahranjen.

Mahinalno se osvrćem, gledam vidi li se s ovog mjesta Jukićeva ulica. Ne znam na kojem je broju kuća Mihajla Trontla, ali od njenih ulaznih vrata do ovoga groba ne može biti više od kilometar i pol. Za tiših i mirnijih noći čuju se ptice iz bašči u Jukićevoj. Iako od kopanja nije prošlo više od godine, grob je već potonuo u travu. Nema vaze za cvijeće, nema tragova svijeća. Neizvjesno je imaju li Lidija i Mihajlo Trontel još koga u Sarajevu.

Sjeća li ih se itko, osim, eventualno, susjeda, i naravno one dvojice nepoznatih napadača iz svibnja 2014.

Isti taj dojam ima šetač dok prolazi rimokatoličkom i jevrejskom parcelom groblja na Barama, pa se spušta zatim i penje uz mnogo veću i naseljeniju pravoslavnu parcelu, na koju se naslanjaju ona najživopisnija, ateistička, na kojoj je sasvim izmiješano ono jučerašnje i prekjučerašnje Sarajevo, te još jedna, mnogo mnogo manja, katolička. Većina mrtvih tu, čini se živom, nema u ovom gradu više nikog tko bi ih se sjećao. Uspomene na njih, ako ih je još igdje, tinjaju negdje daleko, u Kanadi, Americi, Australiji, ili na najudaljenijim tačkama od ovoga mjesta, u Zagrebu i Beogradu. Oni koji ih se tamo sjete, ako se sjete, najprije pomisle na grad što se naslanja na ovo groblje, u kojem su oni proživljeli svoje živote, i onda im iz gorčine tog sjećanja izrone njihovi mrtvi. Sjećanja su sve bljeđa, sve ih je manje i javljaju se rjeđe. Kada ih jednom sasvim nestane, ovi će grobovi ostati sami. Pretvoreni u dokumente jedne neželjene povijesti, koje nije najjednostavnije ukloniti s lica zemlje.

Osim što je slika jednoga drugog Sarajeva i njegove dovršene povijesti, groblje na Barama je i slika povijesti Srednje Europe, njezine transformacije i naplavljivanja na obronke Balkana. Tu, na ovom groblju, ona se, Srednja Europa, prelila na Orijent i Levant, na Bliski istok, u plitku Europu i duboku Aziju, pa se izmiješala, nekako prirodno i normalno, kao da joj je i to miješanje u naravi, s onim što je ostatku Europe do danas ostalo tako dalekoistočno.

Dok ide od groba do groba i čita imena s nadgrobnika, šetaču se raskrivaju svjetovi, pa mu se pred očima i u glavi razvija neka nova, nikad ispričana povijest zapada, istoka, juga, sjevera. Krećući se tom poviješću kao da ukrug plovi vlastitim krvotokom. Na groblju Sarajevo je najednom veliko, pa se šetač čudi kako te njegove veličine nije i onda bio svjestan.

Nevidljivi su prijelazi od katoličke prema minijaturnim, evangelističkim i adventističkim parcelama. Tamo se, na granicama vjerovanja, pojavljuju nadgrobnici s najneobičnijim kombinacijama imena i znakova. Eto tako i groba Margarete Šmidt, učenice sedmog razreda gimnazije, koja se rodila 26. II. 1940, umrla 11. I. 1959. Grob joj se nalazi unutar evangelističke parcele, dok su slova uklesana u crni mramor ispisana ćiriličnim pismom. Čudno danas izgleda Šmidt na ćirilici, ali bilo je vremena, i to se vrijeme sad vraća pred očima šetače, kada to ne  samo da nije bilo čudno, nego je barem pola Sarajeva bilo zasnovano na paradoksima te vrste, ispisano ili izgovoreno u pismima i jezicima koji se međusobno sudaraju i ne razumiju. U dnu ploče iskaz davne, do danas minule, sljedećim smrtima pregažene tuge: “Našoj nikad neprežaljenoj kćerki, spomenik podižu roditelji.” A dolje u travi, s ploče je nakon pedeset i devet godina otpala crno- bijela sličica na porculanskom ovalu. Na njoj se plavokosa Margareta nečemu smije, pa gleda ustranu, negdje u nešto čega više nema. Uzimam tu sličicu, prevrćem je po rukama i zagledam, znam da je uskoro neće biti, nestat će na nekom kosmičkom smetlištu, i poslije više nitko neće znati kako je izgledala Margareta Šmidt, čiji će grob, kako trenutno stoje stvari, još neutvrdivi broj godina, možda i desetljeća, stajati na sarajevskom groblju, sve dok i njega, u skladu s urbanističkim planovima nekoga novog grada, ne nestane skupa s grobljem.

Na um mi pada da bih fotografiju Margarete Šmidt, otisnutu u porculan, mogao odnijeti sa sobom i tako je spasiti barem za moje oči. Ali odmah odustajem, jer na takvo što nemam pravo.

Bio bih, bez obzira na prividno plemeniti motiv, samo još jedan pljačkaš grobova. Nježno je spuštam u travu, da bi već sljedećeg trenutka lice Margarete Šmidt zauvijek iščezlo iz sjećanja svijeta.

Tko je bila i od čega je umrla tako mlada, sarajevska gimnazijalka Margareta Šmidt? Dvije godine starija od moje majke, može biti da je išla u njenu, Drugu gimnaziju. Da i ona sad ne leži dvjestotinjak metara i približno toliko grobnih mjesta od nje, mogao bih je pitati zna li nešto o njoj?

I lako bi se moglo dogoditi da zna. Ne zato što je ono Sarajevo bilo baš tako malo da bi majka svakoga znala, nego zato što su se u gradu dječje, dječačke i djevojačke smrti pamtile i prepričavale kao neka zajednička tuga i nesreća. Osim toga, vrlo je vjerojatno da bi ona zapamtila nekoga s takvim imenom i prezimenom.

Ime Margareta često je u toj generaciji, a karakteristično je i za sarajevske i balkanske Nijemce. Getheova Margarete, od dragosti Grethen, rođena posljednje mirnodopske jugoslavenske godine, pred konačni pakleni rasplet, a onda i nestanak cjelokupnoga svog roda, Margareta Šmidt bila je, u to nema ama baš nikakve sumnje, iz obitelji sarajevskih Nijemaca. Kako su i kada njezini došli u grad, ostat će nepoznato, ali ako su bili evangelisti, a sva je prilika da jesu, onda je njihov put morao biti malo drukčiji od puta koji je prešao Karlo Štubler. Osim što su, kao Nijemci, pripadali manjini, bili su manjina i unutar vlastite austrijsko-njemačke zajednice, koja je u Sarajevu bila većinski katolička.

Kako su preživjeli 1945. i sljedeće tri-četiri godine koliko je trajao deportacijski proces njihovih sunarodnika, te likvidacija gotovo cjelokupne njihove narodne zajednice? U Sarajevu si, u centru grada i u starim gradskim mahalama, nekako još i mogao preživjeti kolektivnu partizansku retorziju i odmazdu nad Nijemcima, ali u predgrađima i u provinciji, stradavali su i u koncentracijske logore bili odaslani praktično svi, uključujući i one koji su bili potpuno nevini.

Izuzetak su bile samoone rijetke njemačke obitelji čiji su sinovi ili kćeri prethodno završili u partizanima. Već su iz Kasindolske Karla Stublera odvodili na ilidžansku željezničku stanicu, odakle bi ga poslali u logor, e da nije bilo komšija Srba. (Tko zna već koji put to spominjem, ali nikad dovoljno.)

Grad je bio dovoljno velik, mogao si se u njemu izgubiti, pogotovo ako za vrijeme rata nisi drugima činio zlo. Većina ljudi, čak ni kada su povlašteni manjinci, javno ne naglašavaju svoje kolektivne identitete, nego žive svojim običnim svakodnevnim životima, bave se svojim poslovima, poštari su, željezničari, školski nadzornici, pa ljudi oko njih možda i zaborave da su - Nijemci. Tako se, bit će, 1945. nitko nije sjetio da su Šmidtovi Nijemci. Bili su roditelji male djevojčice. To ponekad, ali samo ponekad, komšiluku zna biti dovoljno.

Ćirilica na Margaretinom grobu i unutar evangeličke parcele sama je po sebi uzbudljiv idikativ svakome grobljanskom šetaču. Iako ne možemo znati što iza takvog izbora pisma stoji, što god da je, mogući je početak priče, proze o Šmidtovima. Nijemci, koji su ostali pri svojoj, za bosanske prilike ekscentričnoj vjeri, vjeri mimo svijet, pod znakom svoga križa godine 1959. sahranjuju kćer, pa joj ime i porodično prezime ispisuju prema fonetskom, vukovskom načelu i u slavenskom, srpskom pismu. Štošta može iza toga biti, ali što god bilo ta ih je ćirilica i u najtužnijim trenucima života štitila od sudbine roda i naroda iz kojeg su potekli.

Zagledam okolne grobove, tražim gdje su Margaretini mama i tata. Ne nalazim ih, nema drugih Šmidtova u blizini. Možda ih nije imao tko sahraniti, a možda su još za života otišli iz ovoga grada. Ionako je i Margareta Šmidt najprije ležala na jednom groblju - Bara 1959. nije bilo - a onda su je, da se ne izgubi, da joj grob ne raznesu naokolo, selili na novo groblje, u sigurnost velikog, najvećeg zajedništva u povijesti Sarajeva. Tu će, vjerovali su, Margareta biti sigurna.