Miljenko Jergović

Miljenko Jergović

Postupak za utvrđivanje odgovornosti

23. 10. 2017. u 16:56:00

Shares:0

U društvu je bila dobra, ali za one s kojima je živjela ili bi s njima provodila dane, recimo na poslu, u zajedničkoj kancelariji, majka je bila teška i samoživa žena.

Među dokumentima razasutim po komodi nalazim i tri lista papira, povezana spajalicom plave boje. Riječ je o dokumentu Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu br. 03-03/622, izdanom dana 15. 10. 1990.

“Na osnovu člana 59. Zakona o radnim odnosima BiH (“Službeni list SR BiH” broj 20/90.) i člana 221. Statuta Akademije scenskih umjetnosti, i člana 32. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika Akademije, dekan izdaje

R J E Š E N J E

1. Pokreće se postupak za utvrđivanje odgovornosti Javorke Rejc, šefa računovodstva zbog pretpostavke da je učinila povredu radne obaveze i discipline na radu iz člana 9. tačka 1, 12 i 24. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika Akademije.

2. Komisija u sastavu: prof. Mladen Materić, prof. Marija Simonović i prof. Miralem Zupčević ispitat će navode prijave, uzeti izjave imenovane, saslušati svjedoke i napraviti uvid u odgovarajuću dokumentaciju, te na osnovu utvrđenog dati svoju ocjenu i podnijeti izvještaj dekanu i Zboru radnika Akademije.

Dostavljeno:

- Javorka Rejc

- članovima Komisije

- dekanu Akademije

- arhiva

U potpisu: dekan Akademije Nenad Vuković

Kao da se sve ovo dogodilo u drugom životu, prisjećam se afere koju sam prethodno već bio tako temeljito zaboravio da bih svakome tko bi me upitao je li majka imala problema s disciplinskim komisijama na poslu i je li, ne daj Bože, nekoga nekad fizički napala, mirne duše i s punim uvjerenjem odgovorio da se takvo što nikada nije dogodilo, te da je imala raznih problema s ljudima, ali da se zbog nje nisu formirale disciplinske komisije.

A sad mi je, eto, dovoljno ovo Rješenje o pokretanju postupka o disciplinskoj odgovornosti, pa da već unaprijed znam o čemu se radi i sjećam se onog što sam prethodno zaboravio.

Kako se i ne bih sjećao kad me je s ovim mjesecima i tjednima svakodnevno opsjedala, tražeći od mene da učinim nešto, da objavim članak u novinama o tome što joj rade, da odem na Akademiju i razgovaram s nekim, da alarmiram javnost jer se radi o progonu “samohrane majke”, te da svakako učinim nešto, pošto će se ona, nastavim li biti ovako pasivan, ubiti. Ili, njezinim riječima, ona će “izvršiti samoubistvo”.

Ali pogledajmo što piše dalje, u Zahtjevu za pokretanje disciplinskog postupka, što ga je podnijela H. D., sekretar Akademije. (Navodim je samo u inicijalima, ne samo zato što je živa i što bi ova priča u njoj mogla pobuditi nelagodu zbog nečega što se zbilo prije skoro tri desetljeća, nego i iz mnogo važnijeg razloga: u kasnijim godinama majka ne samo da se s njom izmirila, nego ju je često spominjala, uvijek s dragošću i poštovanjem, zaboravljajući da je između njih dvije ikada bilo ne samo “disciplinskog postupka”, nego i nečega što je još i mnogo gore. Ni po ovome nisam sin svoje majke: s neprijateljem se ne mirim ni oko manjih stvari…)

“Dana, 5. 10. 1990. godine u 14,30h bila sam fizički napadnuta od šefa računovodstva Javorke Rejc. Tome je prethodio razgovor u kojem sam zahtjevala od Javorke korektnost u našim poslovnim odnosima tako da ubuduće neviče, lupa šakom od sto, psuje i sl. Neposredan povod njenog napada bio je moj zahtjev da objasni zašto u ime Akademije nije blagovremeno refundirala naknadu za moje porodiljsko odstustvo, čime je pričinjena šteta ovoj kući.

Tada je ona vrlo agresivno počela da viče, otima slušalicu iz moje ruke, fizički onemogućava da izađem iz prostorije, a nakon prijetnje ubistvom, nasrnula je na mene i počela da me grebe i čupa, pri čemu mi je stvorila modre i krvave tragove u predjelu podlaktice. Kad sam uspjela iz svega toga da se izvučem, otišla sam u prostorije Scene u kojima su bili Mladen Materić i Miro Purivatra koji su vidjeli u kakvo me je stanje doveo njen napad.

Na osnovu navedenog tražim da protiv imenovane pokrenete disciplinski postupak, pošto ima elemenata za kvalifikacijju teže povrede radne obaveze iz člana 9. stav 1. tačka 1. ('neizvršavanje ili nesavjesno, neblagovremeno i nemarno izvršavanje radnih i drugih obaveza'), 12. ('izazivanje nereda ili tuče na Akademiji') i 24. ('grubo ili neuljudno ponašanje prema drugim radnicima Akademije') Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu.

Da bi se ispitala tačnost ovih navoda za povrede iz tačke 12. i 24. - ljekarsko uvjerenje, predlažem da se saslušaju svjedoci: Bjedić Mileva (bila prisutna u vrijeme događaja u susjednoj prostoriji), Mladen Materić i Miro Purivatra, a za povredu iz člana 9. tačka 1. računovodstvena dokumentacija.

Takođe predlažem da se u okviru dokaznog postupka saslušaju radnici sekretarijata Akademije kako bi se utvrdilo ranije ponašanje imenovane.

Predlažem da na osnovu ovog zahtjeva sprovedete odgovarajući disciplinski postupak prema važećim zakonskim propisima i pravilnicima Akademije.

Sarajevo, 9. 10. 1990.

U potpisu: H. D., sekretar Akademije.”

Na stražnjoj strani dokumenta običnom je olovkom dopisano:

“Ostavljeno ispod vrata 22. 10. 90.”

Ispod toga, kemijskom olovkom i drugim rukopisom:

- Povreda prava na odbranu.

- Svjedok ne može biti član disciplinske komisije.

(Ovo je, vjerojatno, dopisao neki od njezinih poznanika advokata, kojemu je otišla s ovim papirima.)

Bila je uvjerena da će dobiti otkaz. Ili, što je možda vjerojatnije: mene je pokušavala uvjeriti da joj prijeti otkaz.

U to sam vrijeme već bio zaposlen kao dopisnik splitske Nedjeljne Dalmacije. Godinama sam se sam izdržavao. Hranio sam se izvan kuće, uglavnom po ćevabdžinicama i buregdžinicama, pošto majka nakon Nonine smrti nije počela kuhati, kuhinja je bila zatrpana neopranim suđem, frižider već odavno nisam otvarao… Po svemu sam bio samostalan, osim po tome što smo zajedno živjeli.

Njoj je bilo četrdeset i osam. Dvije godine ranije je, nakon teških krvarenja i nekoliko ginekoloških abrazija - o čemu me je uvijek vrlo detaljno izvještavala, konačno izgubila menstruaciju, ali kao da psihički aspekti njezinih klimakteričnih problema time nisu okončani: lako bi planula, pri čemu je nekontrolirano vikala, prevrtala stol i stolice, lupala vratima, e da bi odmah potom padala u depresiju, ne dižući se po nekoliko dana iz postelje. 

Već je godinama prijetila samoubojstvom, na što sam se, uglavnom, već bio navikao, ali sam i dalje na njezine prijetnje vrlo blago reagirao. Tek ću dvije godine kasnije, u ljeto 1992, jednoga sunčanog dana s čestim minobacačkim granatama, zaurlati:

“Pa ubij se, pi*ka ti materina!”

Istrčat ću iz podruma u bašču, pa na ulicu, ona će krenuti za mnom

"Miljenko, nemoj! Miljenko, nemoj", a meni će biti čudno kako sve lijepo miriše, nema pucnjave, i sve je tako kao da je od moje psovke nastupio mir.

Teško mi je bilo s njom nakon što je Nona umrla. Svakom je godinom bilo sve teže. Mislio sam da će se smiriti nakon što izađe iz klimaksa - tako se to u ono vrijeme događalo sa ženama, tako se pričalo, a tako je, na kraju krajeva, pisalo i u knjigama - ali ne samo da se nije smirivala, nego se njezina narav nadograđivala i nadopunjavala novim osobinama.

Nije to bilo ludilo, nikad ona nije bila sasvim ili djelomično “izvan sebe”, ali se svakim danom sve više vidjela u centru svijeta, a onda, sasvim prirodno, i velike svjetske nepravde kojoj je ona jedina žrtva.

Godinama već nije imala nikoga, nije imala muškarca, i često je mijenjala posao. Tokom osamdesetih je iz Službe društvenog knjigovodstva prešla na Stomatološki fakultet, pa u Zemaljski muzej, pa na Akademiju scenskih umjetnosti. Svugdje bi netko bio protiv nje, i redovno je taj netko bio na rukovodećem položaju.

H. D. bila joj je po dolasku na Akademiju omiljeno društvo. Mlađa kolegica, mirna i staložena po naravi, odgovorna i beskonfliktna, bila je sve ono što majci treba na poslu. Idealna drugarica. A s druge strane: najgora i najpogrešnija osoba koja se mogla zateći na tom mjestu.

Naime, nakon što ona jednom ne ispuni majčina očekivanja svašta se može dogoditi. Pa tako i tuča.

Iako to baš i nije mogla biti prava tuča. Koliko god bivala gnjevna, majka nije mogla biti agresivna. Ona bi te ščepala za nadlaktice, urlala bi iz petnih žila, izvodila najširi repertoar adolescentskih glumačkih trikova, alarmirala okolinu, sazivala grad i svijet da se pridruže njezinoj predstavi, ali nije iskakala iz tračnica i iz svoje jasno određene i jednostavne naravi.

Tako je i nesretnu H. D., sekretaricu Akademije koja se upravo vratila s jednogodišnjeg porodiljnog odsustva, spopala i zgromila, samo zato što joj je ova, vjerojatno opravdano, prigovorila jer nije administrativno provela i reguliranja njezine doznake za bolovanje.

Koliko god da je bila neodgovorna, površna i nesređena u životu, majka je bila vrlo pedantna i temeljita u poslu. Radila je kao šef računovodstva u neproizvodnim firmama, tada se govorilo - radnim organizacijama, među ljudima koji nisu imali ni pojma ni interesa o ekonomiji, i koji su, u duhu samoupravnog socijalizma, mislili da novac poput kiše pada s neba, a da su šefovi računovodstva neki vrlo zli ljudi, obično istraumatizirane babe, razvedene žene i udovice, koje imaju patološku potrebu da čestite i vrijedne radne ljude spriječe u tome da taj novac u miru i hairu troše.

Računovodstvena kancelarija se u pravilu sastojala od šefa računovodstva i od još jednog, najviše dva radnika, likvidatora i blagajnika, ali svi zahtjevi i prohtjevi u vezi novca, koji su često bili kao iz nekog kriminalističko-fantastičnog filma u kojem se vrlo ozbiljni, dragi i pametni ljudi pretvaraju u lopove, išli su preko šefa računovodstva. Dakle, ne bi prošlo ni dana da netko majci ne dođe i ne zatraži joj nekakav novac na koji obično nije imao pravo.

Ona se skoro panično plašila da ne završi u zatvoru. A zbog onoga na što su je nagovarali, ili što su od nje tražili doktori medicinskih znanosti, muzejski kustosi, profesori scenskog pokreta, direktori, ravnatelji i dekani, mogla je, tako je govorila, završiti na dugogodišnjoj robiji. Naime, ljudi su, ne znajući, jer i nisu to morali znati, od svoje šefice računovodstva tražili da krši razne financijske zakone i računovodstvena pravila. Međutim, ona je to odbijala s nekim suviškom gnjeva, koji bi na trenutke podsjećao na paranoju, ali bi to češće bio emocionalni i socijalni teatar, predstava u kojoj bi ona svaki put odigrala ulogu žrtve.

Dva puta godišnje majka bi desetak dana zaredom, uključujući subote i nedjelje, radila po dvanaestak sati dnevno. Bilo je to za vrijeme šestomjesečkog obračuna i završnog računa, što su se odigravali uvijek u istom kalendarskom ritmu. Predaja završnog računa bila je vrhunac njezine profesionalne, ali i životne godine. Majka bi se tada iskazivala kao mučenik nad mučenicima.

Ne znam je li tada toliko radila zato što se doista moralo toliko raditi - kao što je to sama tvrdili. Ili je morala baš tada toliko raditi zato što je bila spora i nedovoljno rutinirana u svom poslu. Noj računovodstvo sve do kasnih godina nije prešlo u rutinu.

Tek je nakon rata, kada joj je, manje ili više, postalo svejedno, ali i kada je, što je paradoksalno, počela prilično dobro zarađivati od honorarnih poslova, postala opuštenija, pa više nije ni toliko radila, niti je strahovala da će je poslati na robiju. Ali i tada je bila jednako gnjevna i pogođena držanjem svojih nadređenih, za koje je govorila da su psihopati ili da su fiksirani na nju i žele joj uništiti život i zatjerati je u grob.

Mogu zamisliti njezin bijes kada joj je H. prigovorila jer nije refundirala troškove njezina porodiljskog odsustva. Pritom, ona svoje bjesove nikada nije sakrivala od šire okoline. Ako bi na nekog vikala, onda je nastojala da to bude što javnije, ako je moguće i s mikrofonom. Jer zašto će vikati, zašto će stvarati scene s vikanjem i psovanjem, ako za njih neće svi znati?

H. D. u svom prijedlogu za pokretanje disciplinskog postupka svjedoči da je, nakon što je upozorena na neobavljeni posao, majka “vrlo agresivno počela da viče”, otima joj telefonsku slušalicu iz ruke, fizički je onemogućava da izađe iz prostorije, te da je nakon prijetnje ubojstvom, nasrnula je na nju i počela da je grebe i čupa, pri čemu joj je stvorila modre i krvave tragove u predjelu podlaktice.

Njezin navod djeluje kao da je djelomično autentičan. Recimo, sasvim je sigurno da je majka vrlo agresivno vikala - nijednu ženu u životu nisam čuo da tako viče. Također, uvjerljivo je i to da joj je otimala telefonsku slušalicu iz ruke.

Uvijek je bila sklona da u povišenim emocionalnim stanjima - u kakva je vrlo često ulazila - prekoračuje simboličke i stvarne granice tuđe privatnosti, da ulazi u auru sugovorniku s kojim je upravo naumala zaratiti, pa onda i da mu otima telefonsku slušalicu. Nekako mi se sad čini da je i meni otimala slušalicu iz ruke, čini mi se da imam taj osjećaj u svojoj šaci, laktu i ramenima, više nego u mentalnom sjećanju. Uvjerljivo je i da je suparnici zapriječila put kada je ova pokušala pobjeći.

Više puta mi se takvo što dogodilo. Posljednji put upravo te 1990. ili sljedeće godine, kada sam je zgrabio za ramena i premjestio je s jednog na drugi kraj sobe, dok me je histerično vrišteći pokušavala zaustaviti u nastojanju da pobjegnem od svađe. Od sukoba s njom nije bilo dopušteno bježati.

Ali nakon ovog slijede neki manje uvjerljivo detalji: recimo, prijetnja ubojstvom. Niti je to bio njezin stil, niti bi bilo dramaturški opravdano i logično da nakon tobožnje prijetnje ubojstvom majka nasrne na H. i da je počne grebati i čupati. Nije to bio njezin stil, nisu to bile njezine geste i grimase u cjeloživotnoj igri među ljudima.

Tu je H. D. ponešto nadopisala, pridodala i nadomislila, što joj, pak, ne treba ni zamjeriti. Svatko tko je jednom doživio majčino emocionalno i mentalno pražnjenje zna kakav bi to stres znalo izazvati, i kakvo unutrašnje pustošenje. Osim toga, to je i u žanru optužnih prijedloga i prijedloga za pokretanje disciplinskog postupka.

Nakon što već odlučiš da nekoga tužiš ili da se na nekoga žališ, onda to obično činiš tako da pojačavaš doživljaj. Ako ga ublažavaš onda je logično da odustaneš od tužbi i žalbi.

Ne znam što se dalje zbivalo. Ne sjećam se kako je protekao disciplinski postupak - ako je ikada i poveden - ne pamtim je li majka opomenuta, jer strože kazne sigurno nije bilo. Sve sam to zaboravio, a ne nalazim papir, iako možda i taj postoji, s nastavkom priče.

Ono što pamtim je osjećaj, mučan i težak, kao da mi netko oštrim nožem prelazi preko nokta, pamtim majčin glas koji mi govori što joj čine i kako je maltretiraju, pamtim da će se ubiti ako sve ovo ne prestane, pamtim je na kauču u dnevnoj sobi, pokrivenu preko glave, umotanu u Vuteksovu sintetičku deku, nepomičnu i šarenu kao ludi tabut. Sve to pamtim, i osjećam olakšanje jer je prošlo.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" ne odražavaju nužno stavove i mišljenja redakcije portala Radiosarajevo.ba.