Miljenko Jergović

Miljenko Jergović

Po šumama i gorama

13. 08. 2019. u 09:07:00

Shares:22

Bio je 13. studenoga 2017, kada je u Koncertnoj dvorani Lisinski u Zagrebu nastupao Zbor Crvene armije, čuveni, u svijetu poznati Ansambl Aleksandrov. Koncert je mjesecima najavljivan po džambo plakatima uz najprometnije ulice i avenije svih većih hrvatskih gradova, na radiju i na televiziji, u novinama i u kulturnim prospektima i deplijanima koji na hotelskim recepcijama stvaraju iluziju o sjaju i bogatstvu glavnoga grada; na sve strane se još od ranoga proljeća najavljivao nailazak Zbora Crvene armije, što je u žitelja i namjernika stvaralo neko čudno raspoloženje, nekakvu sasvim novu i drukčiju zluradost prema onima koji su sve to morali šutke i vrlo ljubazno podnositi. I srp i čekić, i Crvena armija, i ćirilica koja je s plakata izazivala domoljubnu mladež da crnim autosprejom, kukastim krstom i klempavim U, te biranom psovkom na račun pravoslavaca, popravlja neočekivani kvar u javnome prostoru, sve je nalikovalo iznenadnoj, munjevito izvedenoj okupaciji. Taj dojam bio je samo pojačavan činjenicom da na baš nijednom plakatu nije bilo naknadnih intervencija, nije bilo korekcija autosprejom, a ćirilica je ispraćana s onom vrstom strahopoštovanja s kojom se uz hrvatske avenije i autoceste ispraćaju samo plakati koji navještaju silazak Sina Božjega na zemlju i posvećenje sluge Božjega Alojzija Stepinca.

Što se to zbilo s borbenim domoljubima i katolicima, te s neukrotivom falangom nogometnih navijača, da tako mirno i šutljivo prolaze pokraj plakata koji najavljuju dolazak Crvene armije? I čemu uopće Zbor Crvene armije usred današnjeg Zagreba i Hrvatske? Odgovor je žalosno prost i ponižavajući: takva je volja ruskoga veleposlanstva, i onih u Moskvi, koji su zaduženi za kulturnu razmjenu sa svijetom i za politički marketing Ruske federacije, koja još uvijek nema boljeg i izdašnjeg branda od Crvene armije i Velikoga domovinskog rata po kojemu su, uostalom, i Hrvati 1991. imenovali svoj rat. Poslali su Ansambl Aleksandrov na turneju po Europi i Svijetu, i u planu turneje pojavila su se dva slobodna datuma, 13. i 14. studenoga, pa da ne bude praznih mjesta u kalendaru, telefonirali su u Zagreb, neka bude spremna Koncertna dvorana Lisinski. A pritom su pomalo i uživali u pretpostavljenoj hrvatskoj nelagodi pred nailaskom neželjenih gostiju.

Dvorana je u oba termina bila rasprodana. Došao je neki uglavnom postariji svijet, koji se inače ne viđa na priredbama od nacionalnog značaja, na kazališnim premijerama i promenadama kulturne elite. Osim njih i skupinica sredovječnih i starijih muškaraca u vrlo skupim odijelima i s istim takvim ženama, vjerojatno zastupnici ruskih tvrtki u Hrvatskoj, njihovi suradnici i korespondenti, koji su, oprezni, pomislili da će nezgodno biti ako ne budu viđeni na ovom koncertu.

I tako se onda dogodilo da među tolikim znanim i neznanim, lijepim i melankoličnim ruskim pjesmama, zbor Crvene armije u jednom trenutku zapjeva “По долинам и по взгорьям”, i da se ubrzo zatim polovina prisutnih u Lisinskom rasplače, a da ostali, izuzimajući poslovne partnere u skupim odijelima, kojima, pak, ništa nije bilo jasno, jedva zadržavaju suze. Pjesma nije dugo trajala, i nije bila zamišljena kao dramaturški vrhunac koncerta, ali nakon nje publika je bila duhom odsutna. Ne samo da više nisu bili tu u dvorani, nego ih je, barem za jednu večer, nestalo i iz vlastitih života. Vremeplov ih je odnio u prošlost, tamo gdje im je sve izgledalo ljepše i prikladnije, i gdje su se pjevale samo ovakve pjesme.

“По долинам и по взгорьям” nije pjesma na koju bi se raspamećivali Rusi njihove generacije. Jedna od bezbrojnih pjesama iz vremena revolucije, koja se u godinama s kraja Velikog rata pjevala u nekoliko različitih, ali jednako sudbonosnih i međusobno suprotstavljenih verzija, iz čega će se zatim, u međuratno doba, a pogotovu nakon Drugoga svjetskog rata, tokom šezdesetih i sedamdesetih, na Zapadu, među lijevom inteligencijom i omladinom, pjesma steći svoje nove, varijetetske i underground verzije, jednako snažnog ideološkog naboja.
Ansambl Aleksandrov izvodeći “По долинам и по взгорьям” ustraje u već stogodišnjoj najprije sovjetskoj, a potom ruskoj kulturno-prosvjetnoj i ekonomsko-propagandnoj misiji da pjesmu vrati njezinom izvoru. Ili da je vrati u ono stanje koje je idejno poželjno i nacionalno prihvatljivo.

Započela je u vrijeme građanskog rata, kao “Marš Sibirske pukovnije”, da bi se zatim, kroz duše i glasove boljševika, ili kroz naum boljševičkih komesara, razvila u njegovu partizansku himnu, što će biti i ozvaničeno godine 1929, kada “По долинам и по взгорьям” odlukom sovjetskih vlasti postaje međunarodna partizanska i pjesma svih komunističkih dobrovoljaca u predstojećim nam bitkama i ratovima za slobodu proletarijata.

Ali do tada će još vremena proteći. Po melodiji “Marša Sibirske pukovnije” ukrajinski će borci za slobodu i nezavisnost napisati svoju pjesmu, u kojoj će vjetar vihoriti crno-crvenim zastavama slobode, po planinama i po dolinama, niz kišu, niz vjetar i oluju, dokle god je Ukrajine i ukrajinskih partizana. Ti su se fanatično borili i protiv bijelih, carističkih, i protiv crvenih, komunističkih vojski, podijeljeni unutar sebe što zapravo podrazumijeva borba za ukrajinsku slobodu i nezavisnost. Jedni su, naime, vjerovali da se bore za ukrajinsku državu, dok su drugi vjerovali da se bore protiv svake države i svake državnosti. Bili su, uglavnom, složni oko toga da se bore za svijet bez državljanstva, u kojemu će svaki čovjek biti slobodan od lojalnosti državnom poretku, od pasoša i od ograničenja koja pasoš podrazumijeva. Oružja su se dokopali preko njemačkih i austrougarskih vojski, kada su njihove vrhovne komande potpisale kapitulaciju, imali su svoju konjicu, artiljeriju i pješadiju, i znalo ih je biti preko sto tisuća, dobro naoružanih, fanatiziranih i očaranih vizijama svijetle budućnosti. Nazivali su se Crnom armijom, jer crno je boja anarhizma, ali im njihovi ni crveni ni bijeli neprijatelji nisu priznavali pravo da se nazivaju vojskom, nego bi ih opisivali kao anarhističke i mahnovske snage. Na njihovim crnim zastavama dvije su osnovne parole: Sloboda ili smrt, i Zemlja seljacima, tvornice radnicima. Prva će u povijesti ostati upamćena kao parola raznih, ideološki heterogenih očajnika, a drugu će, čim za to dođe vrijeme, prisvojiti komunisti, i držati je svojom sve do kraja povijesti.

Vođa ove fantastične Crne armije, koja više djeluje kao literarna konstrukcija nekoga istočnoeuropskog Roberta Bolaña, ili Jurija Andruhoviča, ili ranog Basare, nego kao činjenica jedne sređene i uredne, vrlo krvave, nepravdom prenapučene povijesti, u kojoj se sav poznati kosmos dijeli na komuniste i fašiste, bio je Nestor Mahno. Rođen u Guljajpolju, gradiću na krajnjem jugoistoku Ukrajine, kao najmlađi od petero braće u obitelji siromašnoga seljaka bezzemljaša. Otac umire kada je Nestoru deset mjeseci, nakon čega sve ostaje na majci, i Mahnovi tonu u totalnu bijedu. U sedmoj godini počinje raditi kao pastir kod boljestojećih seljaka, a s navršenih osam kreće u školu, koju će napustiti prije dvanaeste. Kao nadničar radi na plemenitaškim farmama i na posjedima njemačkih kolonista. Tu stječe prva prava socijalna iskustva i rudimentarno društveno obrazovanje. Sedamnaest mu je kada se kao nekvalificirani radnik zapošljava u lokalnoj ljevaonici željeza. Godinu kasnije stječe svoju prvu profesionalnu kvalifikaciju i postaje ljevaoničar. Uto se počinje baviti politikom. Učlanjuje se u anarhističku grupu, što su je, odmah nakon događaja iz revolucije 1905, organizirali lokalni seljaci. U Guljajpolju tad nije bilo pobune ni nereda, ali su vlasti iz preventivnih razloga poslale konjicu, da spriječi svako okupljanje, te su, praktično bez ikakvih razloga, bičevani i kundačeni ljudi po ulici. I tako je pod bičevima i kundacima oživjela lokalna guljajpoljska politika, a prostodušnom se i jednostavnom svijetu od svega što je bilo ponuđeno najviše svidio anarhizam.

Ubrzo Mahna prvi put uhićuju, i to pod vrlo ozbiljnom optužbom za ubojstvo. Puštaju ga zbog nedostatka dokaza, ali već su sama optužba i kontekst u koji je njome na mah bio doveden zauvijek izmijenili sve njegove životne perspektive. Ili će stradati kao razbojnik, ili će završiti kao revolucionar. A u revoluciji, to se već onda znalo, a to ćemo još mnogo bolje znati mi koji na naš vijek budemo gledali s njegova kraja, sve postaje moguće, pa i to da se čovjek s dna društvene ljestvice katapultira prema njezinu vrhu i prema velikoj ulozi u povijesti.

Devetnaest mu je kada ga 1908. uhićuju zbog prokazivanja policijskog uhode, koji se infiltrirao u anarhističku grupu. Zajedno s još trinaestoricom drugova dvije će ga godine kasnije osuditi na smrt vješanjem. Pomilovan je zbog mladosti, ali i zato što se za njega zdušno zalagala njegova sirota majka - to je u ono vrijeme moglo dirnuti državu i njezine predstavnike, te mu je kazna preinačela u doživotnu robiju. Našao se na izdržavanju u slavnome i zloglasnom moskovskom zatvoru Butirka, spreman da na svaki način prkosi zatvorskom i kaznioničkom mehanizmu. Često je zbog svoga prkosa bio u lancima i u samici.

Kao i toliki drugi neškolovani revolucionari u povijesti, Nestor Mahno jedinu pravu školu nalazio je u životnoj praksi. Bio je anarhist-empirist, i u tome je bio krajnje beskompromisan i dosljedan. Tako je, robijajući u Butirki, došao do zaključka kako zatvori, kao ni bilo kakva kaznena politika u ime države, ne samo da nemaju ama baš nikakvog smisla, nego su u suprotnosti s idealom pravde i pravednosti. U budućnosti, tamo gdje umaršira Mahnova vojska, zatvori će biti raspušteni i sravnjeni sa zemljom, a svi zatvorenici će, bez obzira na zločine zbog kojih su osuđeni, biti pušteni na slobodu. Nestor Mahno zaključio je da zajednici prijeti neusporedivo manja opasnost od kriminalaca koji su na slobodi, nego od sustava koji uzima sebi za pravo da sudi i određuje tko jest, a tko nije kriminalac.

U zatvoru Mahno je upoznao Petra Aršinova, metalskog radnika i bivšeg boljševika, koji je 1907. pred prijetnjom izvršenja smrtne kazne pobjegao na Zapad, gdje je, između ostalog, stekao poznanstva i upoznao se s najvažnijom revolucionarnom, teorijskom i književnom literaturom, što ga je onda nagnalo i da se vrati u Rusiju, s namjerom da podiže revoluciju. Aršinov je postao Mahnov učitelj, iz njegove se priče on učio revoluciji i anarhizmu. Bio je to susret dvojice suštinski različitih ljudi, koji su, međutim, jedan drugog nadopunjavali. Aršinov je bio radoznali pustolov, u potrazi za konačnim životnim istinama i revolucionarnim formama. Mahno je bio nečuveno srčan, emocionalan i intuitivan čovjek, karizmatične i sveokupljajuće prirode. Susret njih dvojice doveo je do najrudimentarnijeg spoja teorije i prakse.

Zajedno su robijali skoro devet godina, da bi se 2. ožujka 1917. iznenada našli na slobodi, u sklopu opće amnestije svih političkih zatvorenika, koja je bila rezultat Februarske revolucije. Tri sljedeća mjeseca Mahno se, zajedno s Aršinovim, vrzma po Moskvi, druži se s anarhistima, gluvari i osluškuje potmuli tutanj predstojećih revolucija, da bi se zatim rastali, a on se vratio kući u Guljajpolj.

Nakon što ga tolike godine nije bilo, pojavio se kao Mesija. Ili kao čudna prikaza, što treperi između zaborava i narodne legende, upravo one i onakve kakvu je njegov radničko-seljački narod poželio za sebe, te ju je mimo njegove volje i stvorio. U stvarnosti, pak, Nestor Mahno bio je sad čovjek s iskustvom, prekaljeni robijaš, skoro tridesetogodišnjak, netko s jasnim pogledom na svijet. I s vrlo ozbiljnom namjerom da svoja teška i mračna iskustva s državom primijeni u revolucionarnoj borbi. Bio je za ukidanje svega onog što je smatrao empirijski provjerenim zlom, a tako je neka država trebala dalje postojati, bila bi to, iz njegova iskustva, samo država koja će biti protiv države.

Po Guljajpolju i okolini Mahno osniva seljačke sindikate, upravlja štrajkom drvodjelaca i metalskih radnika, navodi seljake bezemljaše da vlasnicima zemlje prestaju plaćati rentu, i vrlo brzo stječe takvu moć da do kraja ljeta 1917. uspijeva osnovati vijeća radničkih i seljačkih deputata, koja ponegdje predstavljaju i jedinu efektivnu vlast. Prvi korak u revoluciju bio je kada je okupio sve veleposjednike i vlasnike zemlje, i oteo im dokumente o vlasništvu, da bi zatim proveo egalitarističku podjelu sve tako stečene zemlje, tako da svi, uključujući i upravo razvlašćene posjednike, dobiju jednako. Za razliku od boljševika, kulake nije ubijao, niti ih je smatrao arhe-neprijateljima. Na pojedinim je velikim imanjima, koja je bilo besmisleno dijeliti, stvorio komune, na koje će u budućnosti podsjećati kibuci u Izraelu, smatrajući ih idealnom zajednicom anarhističkog društva.

Nestor Mahno vrlo razborito koristi okolnosti građanskog rata, marš generala Kornilova na Petrograd, organizacionu i vojnu slabost boljševika, borbe između bijelih i crvenih, i uspjeva da u nekoliko mjeseci stvori neku vrstu anarhističkog državnog provizorija. Međutim, nakon što su boljševici 3. ožujka 1918. potpisali sporazum o miru u Brest-Litovsku, čime je Rusija izašla iz Velikog rata, ali se u korist Njemačke i Austro-Ugarske odrekla velikih teritorija, čitave Poljske, Litve, Latvije, Estonije, Finske i Ukrajine, njemačke i austrougarske vojne snage kreću u zauzimanje Ukrajine i baltičkih zemalja, i u samo tri mjeseca uspijevaju okupirati cijelu Ukrajinu. Mahno tek tad stvara onu svoju fantastičnu Crnu armiju, i iz realizacije anarhističke Arkadije prelazi u realizaciju onoga što je skoro pa nezamislivo - vojska ustrojena prema anarhističkim principima. Nakon bijega iz okupiranog Guljajpolja okupio je oko 1700 ljudi pod oružjem, i započeo svoj partizanski rat. Pozvao je ukrajinske seljake na ustanak protiv njemačkih i austrougarskih okupatora, i ratovao onako kako će ratovati svi budući partizani: preko vrlo malih i mobilnih jedinica, koje su lako prodirale u neprijateljsku pozadinu i tamo stvarale nered. Strateški je izbjegavao frontovsku borbu, kao i sve druge elemente tradicionalnog ili konvencionalnog ratovanja čiji bi učinci bili na strani jačeg i organiziranijeg neprijatelja. Nestoru Mahnu je, u tih nekoliko mjeseci koliko je trajao njegov rat sa Centralnim silama, uspjelo da neprijatelja konfrontira s ukrajinskim narodom i da poništi razliku između vojnika i civila. To ga je učinilo vrlo opasnim.

U lipnju 1918. nakratko odlazi u Moskvu, tamo sreće Aršinova i druge ruske anarhističke vođe. Zaprepašten je stanjem revolucije: nailazi na uplašene ljude, koji su paralizirani pred prvim naznakama boljševičkog terora. Moskva je, govorit će kasnije, bila prijestolnica papirnate revolucije, golema štamparija koja izbacuje rezolucije, zakone i proglase, i koja crvenim slovima po bijelom papiru ispisuje sve novije i novije parole, sakrivajući to da se jedna od političkih partija koje su sudjelovale u oružanoj revoluciji, boljševička partija, poslužila silom i prevarom, svojevrsnom masovnom hipnozom, kojom je sebe kao partiju uzdigla u poziciju vladajuće klase. Nestor Mahno je u lipnju 1918. svjedočio rađanju iste one “nove klase”, o kojoj će 1954. progovoriti Milovan Đilas. Premda su se Mahnova i Đilasova ideološka perspektiva stubokom razlikovale, njihovi zaključci bili su fantastično slični. Možda ta sličnost nije od politološkog ili historiografskog značaja - premda ne znam zašto ne bi bila - ali jest od književnog, fikcionalnog i proznopjesničkog, gdje se priča slobodno i nesputano kreće između Guljajpolja i Palmotićeve ulice u Beogradu, i svaki čas može skrenuti u potpunu fikciju i fantaziju, nošenu melodijom, tekstom i simbolikom jedne još uvijek nedovršene pjesme.

U Moskvi, Nestor Mahno je, u maniru mudroga i iskusnog seljaka, koji nipošto ne precjenjuje svoja znanja, otišao i do Petra Kropotkina, mitskoga anarhističkog teoretičara i učitelja, da ga upita što mu je činiti u Ukrajini.

Odlazeći u Kremlj da kao siromašni gost i revolucionar iz (još uvijek) ukrajinskog inozemstva ishodi besplatan smještaj i hranu u Moskvi, Mahno se gotovo slučajno susreo i s Lenjinom. S vođom revolucije razgovara na ravnoj nozi, kao seljak sa seljakom. Njegovi zdravorazumski i dosljedno anarhistički argumenti šokirali su Lenjina, koji kasnije govori kako anarhisti nikada neće uspostaviti kontakt sa stvarnošću. Na neki način, bio je u pravu: stvarnost je ono oko čega će se boljševici, a onda i komunisti širom Europe, razići s aharhistima. To ne bi bio toliki problem da se kasnije, upravo oko definiranja stvarnosti, nisu razišli i sa svim drugim. Ali tada će već biti mrtvi i Lenjin i Mahno.

Boljševici su pomogli Nestoru Mahnu da se vrati u Ukrajinu. Tada je to za njih bila izgubljena zemlja i nipošto im nije smetalo djelovanje jednoga takvog čudaka. Sljedeće tri godine, sve do konačnog i potpunog poraza, Mahno je ratovao, sada već odlično naoružan, pošto se Crna armija dokopala značajnog dijela njemačkog i austrougarskog oružja, stvorivši živu legendu o Mahnovščini, o crnoj vojsci i Mahnovoj Ukrajini, koja je za himnu imala pjesmu po melodiji “Marša sibirske pukovnije”.

Sljedećih sto godina Sovjeti će pjevati “По долинам и по взгорьям”, ne bi li njome nadglasali i porazili Mahnovščinu, čiji pjev je bio prodorniji i tačniji. Naprosto zato što su za Nestorom Mahnom pjevali oni koji su svojoj pjesmi dali fantazijski, a ne samo pjesmarski kontekst. I onda su ih, dosljedno dramaturgiji romana o pjesmi, u Lisinskom studenoga 2017. dočekale suze onih koji su pod tom pjesmom na jednak način poraženi kao i anarhistička seljačka vojska Nestora Mahna. Samo što njima pjesma nije oduzeta tako što će je neprijatelj prepjevati, nego tako što više nikada, osim kad u prijestolni hrvatski grad naiđe moćna Crvena armija, ili makar njezin zbor, neće biti otpjevana. Pa nije ni te večeri, jer je to bio ruski, a ne naš tekst.
Crna armija Nestora Mahna iz dvije je vrste razloga doživjela svoj poraz i nestanak iz povijesti. Prvi se razlozi tiču logistike ratovanja: iako su imali oružje, iako su stekli masovnost i ugled među narodom, partizani Mahnovščine, kao ni svaki drugi partizani, nisu imali kontakta sa sredstvima za proizvodnju, izvorima energije i kapitalom. Nisu, dakle, imali ono za što bi im bila potrebna država. Drugi se razlozi tiču prilika u svijetu: boljševici i komunisti možda su se Europi kapitalizma i parlamentarnih demokracija činili groznim, kao što će grozni biti i za fašiste koji samo što nisu stupili na povijesnu scenu, ali oni su, ipak, u Rusiji bili vlast. A osim što su bili vlast, nisu dovodili u pitanje sam koncept provođenja vlasti. Anarhisti su u tom smislu bili bitno neprihvatljiviji od boljševika. U Ukrajini ili bilo gdje na svijetu.

Nestor Mahno otišao je u progonstvo. Živio je u Francuskoj, uglavnom u Parizu, radio je kao fizički radnik, a u slobodno je vrijeme pisao i zajedno sa svojim drugom i prvim učiteljem Petrom Aršinovim uređivao anarhistički časopis Dielo Truda. Učio je esperanto, često ponavljao rečenicu: anarkio estas la patrino de ordo. Ili: anarhija je majka svakog poretka! Francuski mu je slabo išao, kao i pokušaj da se uklapa u novo društvo. Opet je, kao i na svojim počecima, bio nepodnošljivo siromašan. Žena Galina, koja mu ostaje do kraja vjerna, radi kao pralja i čistačica u djevojačkom domu. On u neka doba ponovo nalazi posao u ljevaonici, ali nema više one snage koju je imao nekad, pa se zapošljava kao tokar u Renaultu, ali ne uspijeva pratiti ritam proizvodne trake. Na kraju u kućnoj radinosti izrađuje cipele od slame. Sirotinja za sirotinju.

U neka doba napušta ga i Aršinov. Vraća se u Moskvu, Staljin ga amnestira, navodno po intervenciji zajedničkog im prijatelja iz zatvora Serga Ordžonikidzea. U zamjenu za kratkotrajnu slobodu, Aršinov se odriče anarhizma i piše pamflet protiv Mahna. Biva smaknut 1937.

Ali Mahno to više neće doživjeti. Umro je 6. srpnja 1934. od tuberkuloze. Kremiran je, a urna mu je položena na groblju Père-Lachaise. Na sprovod su došli svi najugledniji anarhisti Pariza i Francuske. I došli su Mahnovi susjedi. Čudili su se, jer nisu imali pojma tko je taj čovjek zapravo. Nije još bio navršio ni četrdeset i šestu. Jedva da je bio tridesetogodišnjak kada je stekao nadimak po kojem su ga njegovi suborci u Ukrajini znali: Батько. Otac, Stari…

To nije bio kraj patnjama. Mahnova žena Galina Kuzmenko, zajedno s kćeri Olenom, živi tiho i anonimno sve do rata. Olena, koju je otac iz predostrožnosti registirao s prezimenom Mihnenko, po okupaciji 1941. nalazi posao u Simensovoj tvornici u Berlinu. Tamo dočekuju 1945, i oslobođenje, kojemu se svi raduju. Galina tad čini veliku grešku: pri rutinskom razgovoru sa sovjetskim oficirom priznaje da je iz Sovjetskog Saveza, udovica je Nestora Mahna, i željela bi se vratiti u domovinu. Uhićuju ih, odvode u Kijev i sude na sedam i pet godina prislinog rada u logoru. Na slobodi su tek 1954, ali obje su čudom žive. Olena uspijeva završiti srednju školu i fakultet, ali je neprestano pod stigmom narodnog neprijatelja. Majka umire 1976, nakon čega kćerka doživi moždani udar i gubi moć govora. S okolinom se dopisuje uz pomoć olovke i papira. Umire 1992. godine, nekako baš u vrijeme kada himnu njezina oca u Jugoslaviji zagluši rat. Kako nije imala nasljednika, time se priča završava. Posljednjim taktom pjesme i posljednjim kadrom bolničkoga zida, obojenog do pola masnom bojom, tako da se krv, gnoj i suze lako brišu.

Početak je osamdesetih, noć je, 27. dana u mjesecu srpnju, gledana iz zraka Bosna i Hercegovina je božićno drvce, sa stotinama plamičaka. Onaj tko je s visina gleda, iz putničkog aviona koji nisko prelijeće Jugoslaviju, možda upita stjuardesu, ali ona sigurno neće znati što je to. Neki paganski, predkršćanski običaj paljenja krijesova oko dana kada se nadvoje polovi ljeto? Mislit će još malo o tome, pa će zaboraviti, da se nikad više ne sjeti.

Dan je ustanka, i narod u organiziranom socijalističkom spontanitetu po proplancima pali vatre. Oko njih sjedi, jede, pije i veseli se. I uz harmoniku pjeva “Po šumama i gorama”. Ne znaju cijelu pjesmu, i ne treba im, jer je pjevaju do njenoga dramaturškog vrhunca: Neka znade dušman kleti da će ovdje slomit’ vrat, prije ćemo mi umrijeti nego svoje zemlje dat’. Ta dušmanska vratolomija i toliko puta ponovljeno umiranje za svoju zemlju obilježavaju i sjećanje na pjesmu.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.