Miljenko Jergović

Miljenko Jergović

Petar je triput zatajio Krista, a ja sam triput vidio Tita

02. 12. 2019. u 14:41:00

Shares:0

Ovako je prema Matejevom evanđelju to bilo: “'Zaista ti kažem’, reče mu Isus, 'još ove noći, prije nego što pijetao zakukuriče, triput ćeš me se odreći.’” Petar se na to začudio, Mesija ga je ojadio i osramotio pred drugima, morao je pomisliti i to da je nepravedan prema njemu, da ga vrijeđa. “'Neću!' odvrati Petar. 'Makar morao s tobom i umrijeti, neću te se odreći!’”, odgovorio mu je, ipak, dovoljno ponizno. I vjerojatno je bio potpuno uvjeren u ono što govori. Govorio je istinu, jer da je upravo tog trenutka naišao netko sa strane, recimo kakav rimski centurion, ili netko od one svjetine koja će uskoro stići s toljagama u rukama, da provodi naredbe pravovjernih svećenika što su se zgrozili nad Kristom, i da je ščepao Petra za vrat i pitao ga što ti tu radiš, Petar bi umro, ali se Krista ne bi odrekao. Takvim se, naime, u tom trenutku činio duh vremena.

Ali neće trebati dugo da se premetnu epohe i da jedno vrijeme bude zamijenjeno drugim. Najprije će Isus povesti Petra i još dvojicu učenika u getsemanski maslinik, da budu uz njega i da bdiju dok se on bude molio Bogu. Isus se molio, ako je to moguće, da ga zaobiđe ova čaša žuči, ne zaboravivši napomenuti neka, ipak, bude po Božjoj, a nikako po njegovoj, ljudskoj volji. Za to vrijeme Petar i ona dvojica pozaspaše. Mesija ih probudi, prigovori im da ni čestita sahata nisu mogli probdjeti sa njim, i reče im tad još nešto veoma važno, da duh je, možda, i spreman, ali da je tijelo slabo. I opet, i opet, Bogu se obrati s istom onom molitvom. Triput se, dakle, pomolio u masliniku.

Zatim se, zajedno s trojicom pratitelja, vratio učenicima, i navijestio im da je kucnuo čas, jer da je izdajnik već tu. Uto slijedi epizoda s Judom, i trenutak u kojem Isusa svi njegovi učenici napuštaju. Ostao je sam pred zakonima mase i njezinoga vjerskog poglavara. Dok su ga vodili velikom svećeniku Kajfi, koji će odlučivati o njegovoj sudbini i koji će ga kao krivovjernika predati rimskom sudu, Petar ga je poizdalje pratio. Isus je ušao kod Kajfe, a Petar je ostao u dvorištu, pokraj vatre, s onom svjetinom koja je, poštujući sve tri vlasti, zakonodavnu, izvršnu i sudbenu, kao i onu nebesku, što nad njima bdije, privodila Krista na (još uvijek samo) informativni razgovor.

I tu se, na dvorištu, ispred - zamišljam tako - prizemnice od nepečene cigle ili od kamena, pred Petrovim očima i u njegovu srcu premetnula epoha, a s njome i duh vremena. Ono što je do maloprije bilo normalno, sad je postalo nenormalno, ono što je do maloprije bilo dobro, sad je postalo zlo. Ljudi se lako i spremno navikavaju na revolucionarne promjene, bez obzira na to je li revolucija crna ili crvena, bijela ili zelena, mnogo lakše nego na postupne, razložne, razumne i etički dosljedne promjene kakve za mirnih vremena ponekad i ponegdje donese povijesni napredak. Petar je bio žrtva jedne kontrarevolucije. Ako ćemo je obilježavati bojom, neka joj boja bude crna.

“Dok je Petar sjedio vani u dvorištu, priđe mu neka sluškinja i reče: 'I ti si bio s Isusom Galilejcem.’” “Ne znam o čemu govoriš”, odgovori joj on. I zbilja, možda u tom trenutku nije znao o čemu ona govori, premda je morao znati o kome govori. Uznemirio se, pa je izašao izvan dvorišta, kad li ga tamo dočeka druga sluškinja. “Ovaj je bio s Isusom Nazarećaninom!”, upre prstom u Petra, tako da okupljeni dobro vide. “Ne poznajem tog čovjeka!”, zbunjeno će Petar. A onda priskočiše i neki drugi: “Pa ti si doista jedan od njih! Odaje te galilejski naglasak.” “Ja ne poznajem tog čovjeka!”, ponovi on, i tog trenutka čuše se pijetlovi.

Meni je već godinama naročito blizak ovaj detalj, kojem ranije nisam pridavao pažnju, možda ga nisam ni primjećivao: “Odaje te galilejski naglasak.” Zbilja, Palestina tog doba bila je nalik Jugoslaviji. Mnoge će tako odati naglasak, i mnogi će nastradati gore nego Petar, jer ih je svjetina prepoznala po naglasku.

Petar je gorko zaplakao kada je shvatio što je učinio. Bio je izigran duhom vremena, pa je tako lako pristao na to da pitanja odanosti, časti i vjere ovise o hiru epohe i o revolucionarnom ili kontrarevolucionarnom prevratu. Petar je izdao Mesiju, jer je najednom došlo takvo vrijeme da Mesije nema, ili da on, Petar, s Mesijom nema veze.

Pjesma “Triput sam video Tita” objavljena je oko godišnjice Brozove smrti, na singlu u izdanju PGP RTB, i posljednji je rad potpisan imenom grupe Rani mraz. Đorđe Balašević u to je vrijeme bio u vojsci - što se vidi i po crno-bijeloj slici na omotu, gdje je bez brade, u uniformi, istina bez kape na glavi, s gitarom u rukama, pjeva uz Titovu bistu na pozornici. Pjesma je najprije danima emitirana preko svih radio stanica u zemlji, a tek zatim se singl pojavio u prodaji. S obje strane bila je ista pjesma: ako me sjećanje ne vara, na B strani kao instrumental.

O ovoj pjesmi Balašević ne voli govoriti.

Kao ni o onoj drugoj, nekoliko godina starijoj i mnogo raširenijoj i pjevanijoj. Obje u njegovom slučaju pripadaju prethodnoj epohi i nekom drugom duhu vremena, s kojim on kasnije ne uspijeva uspostaviti vezu. Sve bi, čini se, bio spreman učiniti, samo da nekako tu, kao i onu prethodnu pjesmu, izbriše iz svoje diskografije i bibliografije. I mnogo toga je kasnije učinio, uglavnom časnog i čestitog, da se nekako emancipira od tih i takvih pjesama. Ponekad se može učiniti da je Balaševićev angažman u devedesetima, kada je mnogo toga žrtvovao, i osobni mir, i društveni komfor, i mir svojih bližnjih, da bi se sebi i svijetu predstavio kao neki malo drukčiji čovjek i pjevač.

Premda je njegov muzički i pjesnički stil blizak i prijemčiv najširim narodnim masama, premda su emocije koje odašilja jednako bliske adolescentkinjama i njihovim bakama, i premda je Balašević općejugoslavenski narodski pjevač, izumitelj cijeloga jednog jugoslavenskog folklora, istodobno on je najsmjeliji i najhrabriji estradni otpadnik iz devedesetih, pravednik svih naših naroda i narodnosti. Jer lako je bilo kao panker i alternativac pjevati, govoriti i grmiti protiv nacionalizma. Ni vlast, ni rulja, ni Kajfa, ni Pilat, ne vode računa o pankerima i alternativcima, o ludama i neutjecajnim lažnim mesijama, kakvih je po Palestini bilo na stotine, i nijedan nije ni suđen, ni razapet, premda su baš svi bili krivovjernici.

Naravno, nećemo Balaševića uspoređivati s Isusom ili s Petrom, ali socijalni mehanizmi u Palestini prije dvije tisuće godina nisu se značajno razlikovali od socijalnih mehanizama u raspadnutoj Jugoslaviji devedesetih.

Pjesma “Triput sam video Tita” vrhunac je pjesničkog i estradnog udvorišta u socijalističkog Jugoslaviji, ali i svojevrsni psihosocijalni vrhunac kulta maršala Tita. Takva je pjesma, čini mi se, mogla biti napisana samo za odsluženja vojnog roka. U civilstvu se tako ne piše. Nakon nje uslijedio je polagani, a zatim i strmi pad Titova kulta, uslijedilo je iščeznuće jedne legende i jednoga religijskog vjerovanja.

Bog nije pusta imenica, Bog je u nizanju epiteta.

O tome govori referen Balaševićeve pjesme: “ja sam video Tita Maršala, legendu tu, slobodotvorca, čoveka tog, druga i borca, tada sam ja video Tita prvi put.” 

Da je trebalo dalje nabrajati, nakon legende, slobodotvorca, čovjeka, druga i borca, uz Tita je moglo stati i još devedeset i devet epiteta, a da nijedan pjesniku i njegovu narodu ne bude suvišan ili pretjeran. I da se niti nad jednim pjesnik ne zapita u što ga to njegova pjesma vodi. Jer se ni vjernik nikad ne pita u što ga to njegova vjera vodi.

Pjesma “Triput sam video Tita” ima formu novog evanđelja. U njoj mesija je živ, mrtav i uskrsnuo.

Kada se prvi put objavio pjesniku, tada dječaku, vozio se u crnom mercedesu kroz “nasmejan svet i svečan i sretan grad”. Drugi put, pred njega stao “malen s gitarom”, a pred njim se našlo njegovo sve, pa evo još Titovih epiteta: “moje detinjstvo, sloboda, mir, bratstvo, jedinstvo, predamnom on, nasmejan, večan”. Treći put nastupa čudo vjere. “Svud tišina i nema bol”, “i svaki čovek i svaki dom je žalio dušom svom”, i onda se najednom, kako u komunizmu nikad ranije nije, a kako se u kršćanskom vjerovanju stalno zbiva, tuga se kao u nekom ludilu premeće u radost: “Al ja sam video visoke peći, fabrike dim, široke njive, gradove što slobodni žive, decu i mir i jato ptica. I opet sam video Tita Maršala, legendu tu, slobodotvorca, čoveka tog, druga i borca, opet sam svud video Tita.”

Balaševićeva pjesma odisala je radošću titoističkog uskrsa, koji, kao i onaj drugi uskrs, ne predstavlja samo božanski preobražaj dragog čovjeka i mesije, nego i preobražaj cijele njegove zajednice. Nastupa vrijeme vječnosti, bezvremenosti i postvremenosti, i vrijeme neporecive i konačne istine.

O tome govori Balaševićeva pjesma.

Šokantno je kratko trajala vječnost. Toliko kratko da o pjesmi nismo stigli ni promisliti. Ni o tome u kom je trenutku i zašto Petar zatajio Krista. Kada bismo to saznali, shvatili bismo, možda, mehanizme vjerovanja u nepromjenivost duha vremena. To nas je vjerovanje, naime, koštalo da više ne prepoznajemo sebe u prethodnoj epohi i da kao kokoši, a ne kao ljudi, glavinjamo između revolucija.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.