Original Russian Vodka

Ali dok gledam ovu sliku, uhvati me jeza što sam živ. Ne što sam živ sada, nego što sam živ na slici, što se životu nadam i što sam, na kraju krajeva, preživio.

Između ove slike i mogućnosti da ostanem živ širok je kanjon, sutjeska rijeke Colorado, sutjeska te mladosti sa slike.

Rat je, našao sam se u kancelariji neke od bivših društveno-političkih organizacija. Tu je Strašni sa svojim aparatom. I ništa nije namješteno. Nije bilo vremena ni mašte da se išta namješta.

Slučajno je pet do dvanaest na zidnome satu.

Slučajno je na stolu sanduk u kojem se transportirala sovjetska vodka.

Samo Titova slika nije slučajno na zidu.

Još uvijek smo živjeli u svijetu u kojem nikoga nije bilo da tu sliku skine. Bio je takav trenutak, nipošto za skidanje Titovih slika, jesen 1992, opsada grada, život bez struje, vode i telefona, ali život u punom smislu riječi. Te su nas slike, kao i brojne druge sitnice – poruke sa zaustavljenih telefonskih sekretarica, listovi lanjskih kalendara, neoprane čaše od prije rata – podsjećale na svijet i stvarnost prije opsade. I činilo nam se da ćemo, zagledamo li se u njih i u sebe, prekoračiti vrijeme i zateći se u svojim prethodnim životima.

Na glavi mi je crna beretka, kupljena nekoliko mjeseci prije rata.
Na meni je kožna jakna koju i danas imam. Obučem je ponekad, ali nisam u stanju da vratim onaj osjećaj.

Nosio sam je svakoga ili skoro svakog ratnog dana. Njezina koža tvrda je i debela, pa sam imao iluziju da je neprobojna.

S tom sam iluzijom živ na ovoj ratnoj slici.