Miljenko Jergović

Miljenko Jergović

Obitelj Logor, topli džemper zdravlja

02. 07. 2018. u 15:32:00

Shares:38

Među parcelama nema jasne granice. Samo će u jednom trenutku, dok paziš kako koračaš, da se ne sapleteš i ne razbiješ čelo o mramornu ivicu nečijeg počivališta, križevi zamijeniti šestokrake zvijezde.

Od tog mjesta, od nevidljive crte na kojoj nema graničara, započinje katolički svijet. Dok su gore hodili, bili su izmiješani, a sada su razdvojeni i jasno razvrstani prema svojim etničkim i vjerskim pripadnostima, te pomalo i po sudbinama. Jedno je bilo biti Jevrejin, drugo je bilo biti u Sarajevu katolik.

Nikad to nije bilo, niti će ikada biti isto, osim ono jednom, u ljeto 1992, kada su u jevrejskim konvojima, pod znakom šestokrake zvijezde, iz Sarajeva izlazili i jedni, i drugi, i treći, i četvrti. Mimo tog vremena, jedinog u poznatoj povijesti grada, kada su Jevreji u Sarajevu bili povlašteni, tekla je povijest, ona europska, ali na način bosanski i sarajevski, u kojoj je u načelu bolje i sigurnije bilo biti katolik nego Jevrejin. Mimo tog i svakog drugog načela tekli su i razvijali se pojedinačni ljudski životi, tako da ovdje, na Barama, dosegnu svoj konačni zaključak i pravorijek jesu li bili sretni ili nesretni, jesu li bili gornji ili su bili donji, jesu li sudbinom ostali unutar kolektivno zadatog načela ili su iznevjerili to načelo.

Tako gledano, između jevrejske i katoličke grobljanske strane na Barama razlike nema. Barem je nema u onome i oko onoga što o ovim jučerašnjim ljudima zna onaj tko ih  danas obilazi. Osim što kod sarajevskih katolika nema petokrakih zvijezda. Nikakvih zvijezda u njih nema. Samo križevi.

Nailazim na grob koji sam poznavao. Samo što je nekad na uspravnoj crnoj ploči bilo upisano jedno ime manje. Sad vidim da je tu još 2013. legla naša komšinica Milenka. Pet godina bio sam bez znanja o njenoj smrti. Zadnji put vidio sam je vidio kad nam je došla na žalost. Bilo je popodne nakon Javorkinog sprovoda. Plakala je, stara krupna žena, i u ruci nosila sok, domaći sirup za razmućivanje, koji nam je i dan danas u špajzi. Bilo je to početkom prosinca 2012, i stizala je godina kad je, po onom što piše na nadgrobniku, više neće biti. Ubrzo je otišla, a mi smo onaj sok u gepek stavljali tako da stoji usporavno. Pazili smo na njega kao na neku dragocjenost, kao da ćemo ga doista razmutiti i popiti.

Njezina slova jasnija su i svjetlija od slova prethodnih dvoje pokojnika. Rođena 1926, umrla osamdeset i sedam godina kasnije. Legla je na katoličkoj parceli, iako je bila pravoslavna. Milenka Logor, rođena Nadaždin, bila je tamo od Stoca i imala je utjecajnu, dobrostojeću braću, čija sam imena nekim slučajem zapamtio: Gojko, Milan. Bila je vrlo znatiželjna i prostodušna žena - Nonu je nerviralo i jedno i drugo - a što je, bit će, najvažnije, u njoj nije bilo zla. Živjela je u neprestanom, entuzijastičnom nastojanju da o komšiluku sazna sve. Neki bi rekli da je Milenka bila raskopuša, da je u tuđe poslove gurala nos, ali takvi bi griješili dušu. Ona je samo prostor vlastite intime i privatnosti doživljavala malo drukčije, pa ga je širila na prve, druge i treće susjede, i na cijelo naše zajedničko brdo. Teta Milenka bila je gospodarica Sepetarevca, čuvarica sjećanja sa kojom je minuo i svijet čije pabirke i ostatke sakupljam naokolo po svijetu, a da ni sam ne znam zašto.

Ispod Milenke u grobu, iznad njezina imena na ploči, su Štefica, rođena 1900, umrla 1969., i Dragutin, rođen 1934, umro 1976. Drago je bio njezin osam godina mlađi muž, a Štefica joj je bila svekrva. Umrla je one godine kad smo se mi doseljavali na Sepetarevac. Milenka je već bila rodila Zdravka, kasnije mog dobrog druga, s kojim sam do desete-dvanaeste godine skoro svakodnevno provodio vrijeme, nakon čega smo se nekako razdvojili, okolnosti su nas odvele na različite strane, a ja baš nikad nisam umio čuvati žive kontakte. Mislim da se nismo vidjeli od početka rata, a teško da smo u posljednjih četrdeset godina razmijelili više od desetak riječi. I premda je tako, Zdravko mi je u nekom imaginarnom svijetu, koji i ne mora imati veze s onim stvarnim, dobar drug, netko moj, pa mi je nekako blizak i ovaj njegov grob.

Na sredini ploče, iznad imena, velikim štampanim slovima piše Obitelj Logor. Zdesna je križ, a slijeva, u ovalnoj keramičkoj formi Dragina fotografija. Primičem se da ga što bolje vidim: mlađi muškarac, visokog čela, u kaputu, s bijelom košuljom i kravatom debelog čvora, gleda negdje postrance, onako kako se to sviđalo fotografima u njegovoj eri. Ispod kaputa izviruje džemper na kopčanje. Taj džemper ne samo da podsjeća na Milenku, nego je to ona, njezina narav i psihologija.

Drago je bio trošnog tijela, bolešljiv čovjek, kao iz neke Andrićeve priče o depriviranim gradskim katolicima, željezničarskoj i činovničkoj sirotinji iz memljivih sarajevskih mahala, a Milenka je činila sve što je znala da ga nekako održi, ojača i ozdravi. Plela mu je džempere na kopčanje, otkad sam je znao vazda je nešto plela, ili bi plela, ili bi parala, namotavajući vunu u klupko od kojeg će nastajati novo pletivo, uvjerena da je zdravlje u utopljavanju i da se svaka bolest začela jer je nekada nekome bilo zima ili ga je uhvatio propuh. Većina zlih i loših stvari na svijetu nastale su od zime i propuha, i zato je iz najdubljeg ljudskog uvjerenja i iz ljubavi plela Dragi sve te džempere, koje će nakon Dragine smrti s jednakim uvjerenjem plesti Zdravku.

U Milenkinom je svijetu, i u njezinoj epohi koja se, kao i svijet, prostirala tamo između Hercegovine i Sepetarevca, ničim, nijednom smrću, nije mogla biti demantirana istina da je zdravlje u toplini džempera, a bolest je u hladnoći, u tuđini i u propuhu. Promaji ili promahi, kako se to govorilo u njenim krajevima. Ubi promaja! - govorila je, mršteći se unezgođeno. Kasnije su, istina, došla vremena u kojima će se hvaliti zima, a liječnici će, i razni drugi stručnjaci, dokazivati kako je zdravlje bliže hladnoći i ledu.

Bliže hladnoj zimi na kojoj će čovjek svatkog trenutka biti svjestan svoga tijela. S promjenom epohe mijenja se i pogled na svijet, a s pogledom na svijet i ideal zdravlja. Ono što je nekad škodilo u međuvremenu je postalo ljekovito. Nitko više ispod kaputa ne nosi ručno pletene džempere na kopčanje. Nitko nikome više ništa ne plete. Što će pomisliti onaj koji me sad vidi dok zavirujem u Draginu sliku, nosom skoro dodirujući mramornu ploču? Živi na groblju ili su ludi, ili su došli zapaliti svijeću.


Ona je bila od čvrste građe, od dobre japije hercegovačke, on je bio slab, gradski, sarajevski, činovnički. Priča česta u onim našim svjetovima. Držala ga je dok je mogla, pa ga je morala pustiti. Tad je, čini mi se, s njima još bila živa i njena mater, Zdravkova baba, mislim da se zvala Mara, a možda i nije, ali je kao Maru pamtim, staru, skoro srednjevjekovnu ženu sa krša, koju je neka nevoljna sudbina nanijela na sarajevski asfalt. Gdje je ona pokopana, ne znam.

Život kuće koja je nosila adresu Abdićeva 2, iako je sva bila okrenuta prema Sepetarevcu, odvijao se na dvorištu, koje je s tri strane bilo ograđeno, dok je četvrta ostala otvorena prema ulici.

U dnu su ga graničile tri lohotne drvene šupe, kojim su, prema nekom tko zna kad ustanovljenom redu, raspolagali stanari Abdićeve 2, držeći unutra starudiju, koja nikada više nikome neće zatrebati. Naše je doba bilo od starudije. Svatko je imao tavan ili podrum, mnogi su imali i tavan i podrum, gdje se skladištilo sve ono što nije za baciti.

A ništa, zapravo, nije bilo za baciti. Sve do kraja svijeta, do rata ili do trenutka kada će jedna za drugom nestati sve te porodice, a Sepetarevac se pretvoriti u pusti brijeg, mjesto raseljenih sjećanja.

S kraja na kraj dvorišta bila su razvučena tri ili četiri štrika. Za svaki se znalo čiji je, i ne daj Bože da netko rublje objesi na tuđi štrik. Jedino su pritke za podupiranje štrikova bile zajedničke. Četiri ili pet dva i pol, tri metra dugih štapova, koji su se pri vrhu račvali, koje je tko zna kad i tko zna tko usjekao u nekoj šumi u okolici Sarajeva. Bez njih bi se moglo dogoditi da se plahte i šliferi s preopterećenih štrikova vuku po prašini.

I onda bi oko tih pritki nastajao mali komšijski rat među stanarima Abdićeve 2. Milenka bi se Noni dolazila žaliti očiju punih suza, i tada bismo koješta doznavali o našim susjedima, njihovim privatnim životima i navikama, a onda i o verbalnim argumentima koji su bili korišteni u ratu oko pritki. Ili oko soha, kako je te štapove zvala Milenka.

Jednom joj je tako gospođa Prpić, koja je dijelila treći, najviši kat, s Milošem i Maricom, Bilbijama, u boju oko posljednje preostale sohe, u vrlo pogrdnom obliku spočitnula njenu nacionalnost. Milenka, dobra i prostodušna kakva je već bila, dotrčala je Noni da joj kaže sve ono što Prpićka nije htjela čuti. Nabrajala joj je, kao pred nekim višim, pravednim sudom, tko joj je sve bio u partizanima. Nona je slušala, čudila se i činila sve da prekrati priču. Ali nije se to s Milenkom dalo. Imala je ona riječi za tri-četiri ljudska života. I znala je koješta što nije trebala znati i što nije bilo pristojno da zna, ali je svejedno bila dobra.


Gospođa Prpić, imenom Marija, rodom je bila iz Vrgorca, iz hrvatskoga partizanskog kraja. Milenka, Srpkinja od Stoca, također od partizanskog roda. Međunacionalni sukob zbio se oko sohe, koju smo mi, gledajući s prozora u njihov svijet, zvali pritkom. Bilo je ljeto 1978.

Kada bi, obično subotom popodne, svi povješali svoje rublje, pa bi se zabijelila sva tri i sva četiri štrika, nejednako raspoređena, tako da plahte, potkošulje, šliferi i gaće ne bi činili tri do četiri paralelne ravne linije, nego bi svaka išla u svom pravcu, tako da su se presijecale u nekoj zamišljenoj tački u bliskom svemiru, dvorište se pretvaralo u blještavo-bijelu geometrijsku apstrakciju, što bi lelujala na lakom ljetnom povjetarcu.

Taj vjetrić u bijelome platnu, koji bi minimalno mijenjao i pomicao sliku, tako da je učini živom, taj vjetrić je bio vrijeme. U rijetkim trenucima kada bi se zrak sasvim umirio i kada ne bi zadrhtali ni potkošulja čika Ekrema, ni kombine gospođe Prpić, vrijeme bi se zaustavilo. Nije moguće reći koliko bi to potrajalo, jer nema mjerila kojim bi se izmjerila količina zaustavljenog vremena. U tim trenucima nitko nije stario, nitko nije umirao. A onda bi opet zapuhalo i čuli bi se glasovi. Milenka, teta Mara, Hanumica…

Zvonki glas dječaka čiji glas nije mutirao i sad ga više nitko ne može prepoznati. Lavež psa, tamo gore od Bjelava. Urlik vremena koje najednom opet prolazi, strašni njegov glas što ga ljudi ne čuju, ali ga svejedno poslije pamte…