Miljenko Jergović

Miljenko Jergović

Noći običnih ljudi

20. 05. 2019. u 12:59:00

Shares:0

Knjigu “100&1 noć” priredili su Zdravko Grebo i Semezdin Mehmedinović, a objavio Zid, ratne 1993. godine. Sabrane priče, pjesme, zapisi, eseji, tekstovi o opsadi sarajevskih pisaca, novinara, intelektualaca, činovnika, penzionera, djece, ratnika, običnih ljudi, kojima je jedno bilo zajedničko: neko su vrijeme proveli u opsađenom gradu. I svoje su doživljaje zapisali dok su još bili u Sarajevu.

Neki su tu proveli cijeli rat, pa su tek onda otišli, drugi nikad nisu otišli, trećih je nestalo, poginuli su ili umrli svojom smrću, ili nam njihova imena ništa više ne govore, ali u to su vrijeme, od ljeta 1992. do proljeća 1993, uglavnom predstavljali neki poznat svijet ili, kako se govorilo, gradsku raju, one s kojima smo, ako smo bili tada u Sarajevu, skupa preživljavali rat. Među autorima je i više stranih novinara, čudaka, humanitaraca i uhoda koji su također u to vrijeme, kraće ili duže vrijeme, živjeli u gradu i koji su, u skladu s lutrijom artiljerijske i snajperske vatre, ginuli kao i svi drugi. Tako je tu i jedan američki vatrogasac, koji je kao dobrovoljac došao gasiti grad i dopremati pomoć. Zvao se John Jordan. Na televiziji je vidio slike iz Sarajeva, pa je odlučio otići. Dvadeset i sedam godina kasnije, proljeća 2019, teško je zamisliti nekoga ovdašnjeg tko bi iz čista mira išao na drugi kraj svijeta da pomaže ljudima koji stradaju, i još pritom da s njima ne dijeli vjeru i naciju, i nije naumio baviti se kriminalom, terorizmom ni klanjem u ime Gospodnje.

Među stotinu i jednim tekstom u knjizi više je antologijskih ili paradigmatskih. Recimo, mikroesej Sulejmana Grozdanića, orijentalista i profesora Filozofskog fakulteta, o tome kako izabire knjige iz kućne biblioteke na čijem će se plamenu grijati za hladnih jesenjih i zimskih dana. Ovaj motiv postat će jedno od općih mjesta sarajevskog opsadnog narativa. Mnogi će se njime poslužiti: oni koji su se stvarno grijali na knjigama, oni koji će naknadno preživljavati i na vlastite živote aplicirati opsadu grada, kao i oni koji će na sve ovo gledati sa strane, pa će im se grijanje uz knjige učiniti naročito upečatljivom slikom ljudskoga stradanja. Stotinu puta potrošen motiv se ponavljanjem troši, pa mu se poslije samo majstori i naivci mogu vraćati. Čitatelju ostaje da pokuša doprijeti do njegova prauzora i do prvog pripovjedača koji je priču ispričao, pa da provjeri kakva je priča bila prije nego što je u ponavljanjima prestala biti pričom. I tako je onda nađe u Grozdanićevom mikroeseju, naslovljenom “Knjige, pepeo” i posvećenom Danilu Kišu.

Sljedeći motiv je rasprijateljavanje. U osnovi, riječ je o nečemu specifično sarajevskom, što će u ratu biti podignuto na razinu intimne drame i identitetskog obilježja. Motiv prijatelja koji te je iznevjerio, pretvorio se u drugu osobu, u tvoga zlostavljača i ubojicu javio se u travnju 1992, ustvari čim je počeo rat. Uskoro će svaki građanin imati barem jednoga takvog, na kojeg će se žaliti, kojega će ogovarati i na čijim će se naopakostima i opačinama zrcaliti vlastitu ispravnost i pravedništvo. Ova će se navada produžiti i nakon što ratu dođe kraj. Osjećaj moralne superiornosti, stečen tokom tri i pol godine opsade, postat će obilježje lokalnog mentaliteta. A kako Sarajevo nije samo tamo gdje zemljopisno jest, nego je posvuda gdje su oni koji se na taj grad svojim životima i sudbinama referiraju, tako će, premda manje izraženo, motiv rasprijateljavanja zaživjeti i među onima koji su otišli. Priča bivšeg rukometaša i dugogodišnjeg novinara Memnuna Idžakovića “Ubit ću te smijehom, Žorž” rani je primjer rasprijateljavanja. Prvotno objavljena kao autorska kolumna u Oslobođenju, u Grebinoj i Mehmedinovićevoj knjizi naći će se skoro godinu dana kasnije. Ovo je jedan od onih tekstova koji su ušli u urbanu legendu.

Fragmenti iz dnevnika mog fakultetskog profesora sociologije Rudija Stojaka: “21. travnja 1993. Na povratku sa Filozofskog fakulteta (Marindvor) svratio sam sa kolegom S. G. na pivo u neki bife. Jedna mala boca pive stoji 60.000 BH din ili 3 DM. Platili smo svaki po pola boce! Za našu plaću možemo kupiti dvije boce piva! Kad ćemo početi raditi kao ljudi, pitamo se.”

Ono što ljudi koji nisu doživjeli opsadu teško mogu shvatiti, a što ljudi koji su je doživjeli prebrzo zaboravljaju ne samo kao informaciju o vlastitom životu i svjesno sjećanje, nego, što je važnije, i kao emocionalni doživljaj, sadržano je upravo u ovoj profesorovoj malenoj bilješci.

Da, zaista, radilo se za plaću za koju su se mogle kupiti dvije male pive. I ne samo da se za takvu plaću, ipak, radilo, nego je i to bio neki život, kao što je i ovo danas neki život. Čovjek ne pravi razliku, premda mu se uvijek, bez obzira na okolnosti, javlja isto pitanje: “Kad ćemo početi raditi kao ljudi”? To pitanje manje se tiče broja piva i visine plaće, te ratnih ili mirnodopskih okolnosti, a više toga da je sadašnjost u odnosu na prošlost vazda neka muka. Prošlost je samo sjećanje, a sadašnjost boli, grebe, žulja, plaši… U životu plaća je čovjeku mala, bilo da radi za šest njemačkih maraka u ratu ili za hiljadu konvertibilnih maraka u miru.

Ali u novom čitanju, dvadesetak godina nakon što je ova knjiga stajala na polici zatvorena, čekajući da onaj stari čitatelj koješta zaboravi i da na taj način opet postane novi, najveće je otkriće tekst Ivana Štrausa “Arhitektura i barbari”, u kojem se prvi put bavi temom koja će mu postati opsesivna. Nedjelja je, 7. lipnja, dan nakon neuspjele deblokade grada i jednog od onih strašnih granatiranja, kakva su trajno preobražavala lice i dušu Sarajeva. Štraus piše o tome kako se u tri po ponoći, kada je gruhanje konačno prestalo, penje iz podruma u stan, izlazi na balkon i gleda kako gori jedan od ona dva Unisova nebodera. Takvi su prizori potresali ljude, jer su im razbijali predodžbu svijeta iz kojeg su potekli, sliku od koje ovisi čovjekova unutarnja sigurnost i stabilnost. Predodžba grada u kojem živiš i koji svakodnevno gledaš, raspored njegovih tornjeva, fasada, veduta i oblika okvir je tvoje normalnosti, tvoga duševnog zdravlja. Ali u Štrausovom slučaju nije riječ o tome. Dok gleda Unisov toranj, jedan od njih dva, on gleda vlastito djelo u plamenu: “Gledao sam ga s neizmjernom tugom onako bespomoćnog, u plamenu koji izbija kroz prozore, dok su mi kroz misli prolazili dani njegove izgradnje i moj ponos na njih.”

Premda umjetnik, Ivan Štraus u javnim je nastupima i u tekstu koji bi ispisivao bio suzdržan, gotovo hladan čovjek. Sve do ovog. Slijedi finale dnevničkog zapisa: “Ostatak noći proveo sam u podrumu, budan i nemiran, ispružen na leđima na improviziranom ležaju, posmatrajući igru crnih komada paučine i njihove sjenke na ispucanom prljavobijelom stropu, brojeći letve oko sebe i razmake između njih. Slagao sam njihov broj kao i svih prethodnih noći u podrumu. Ipak, sliku tornja koji gori kao baklja nisam mogao potisnuti.”

Ovo je velika, snažna i jedinstvena dramska situacija, kakve gotovo da i nije bilo u povijesti našega doba i u povijesti arhitekture: neimar koji usred grada u dvadesetom stoljeću gleda nestajanje svoga djela. Devet godina kasnije gorjet će njujorški Blizanci, i bit će to apokaliptična posveta onome što se događalo Ivanu Štrausu. Ali naravno da to nitko neće pomisliti i da će do ovog trenutka ta posveta biti neotkrivena…

Poslije rata Štraus će doživjeti pravno i pravosudno zlostavljanje i sramoćenje kada svoju drugu građevinu, zgradu Elektroprivrede, pokuša zaštititi od unakarađivanja i neadekvatne obnove jeftinom staklarijom, koja ni bojom nije odgovarala njegovom projektu. Proces je skandalozno izgubio, njegovo autorsko pravo pred sudom i pred javnošću je ismijano, te je do smrti morao gotovo cijelu svoju penziju davati na otplaćivanje sudskih troškova.

Ali do toga je, od Grebine i Mehmedinovićeve knjige, još trebalo proći vrijeme. Knjiga je bila lijepa, često neočekivano nježna i čista. Ljude koji su knjigu pisali patnja je uglavnom činila boljim. Samo što nakon patnje nije uslijedio novi život, a nije ni smrt, nego je svijet kojemu su životi prekinuti u proljeće 1992. nastavio trajati u limbu. U stanju užasa i nedorečenosti. U šutnji i konačnom razlazu.