Miljenko Jergović

Miljenko Jergović

Moj prvi prajd

08. 04. 2019. u 10:20:00

Shares:0

Nisam gledao utakmicu za treće mjesto na Svjetskom prvenstvu u Koreji i Japanu, odigranu u rano popodne, u subotu 29. lipnja 2002. Stvar je tim neobičnija, jer sam tih godina zdušno navijao za Tursku, što će me kasnije proći zbog nekih koji nisu Turci. Tako nisam vidio gol Hakana Sukura, koji je postigao u jedanaestoj sekundi utakmice, službeno najbrži gol u povijesti svjetskih prvenstava, a onda ni sljedeća dva što ih je za Tursku zabio do tada rezervni igrač Ilhan Mansiz. Na kraju, Turska je pobijedila Koreju 3:2, i to je možda jedina utakmica finalne završnice svjetskih prvenstava od Njemačke 1974. do Rusije 2018 koju nisam gledao u direktnom prijenosu.

A nisam je gledao jer sam morao na prajd. Naime, baš tog dana, u jedanaest prije podne, odigravala se prva Parada ponosa u povijesti Zagreba i Hrvatske, pa mi se učinilo da bi to moglo biti važnije ne samo od utakmice za treće mjesto, nego i od Svjetskog prvenstva u Koreji i Japanu, i od nogometa uopće.

I tako sam se tog dana našao na Zrinjevcu. Dopješačio sam od kolodvora, mimoišao se s policijom, koja me mrko zagledala, procjenjujući kojoj vrsti i skupini pripadam, da bih se uskoro našao usred nečega sa čime nisam imao nikakvo prethodno iskustvo. Dvije minute ranije, ili stotinjak koraka ranije, bio sam slobodan čovjek, koji se bez prevelike brige kreće svijetom, korača ulicama naviknutim na njegove korake, i niti on kome, niti tko njemu smjera veliko zlo. Istina, znalo me je prepoznati i identificirati, pa mi dobaciti ovo ili ono, znalo me je i pljunuti, ali pljunuto se lice otare, omiriše se kiselina tuđih usta, pa se bodro nastavlja dalje, sve uz saznanje da sam lično ja takvu reakciju izazvao i da mi, na kraju svih krajeva, i nije jako mrsko što je tako. Ali sad se zbilo nešto drugo, sad sam, nesvjestan što činim, prekoračio neku nevidljivu granicu koja čovjeka dijeli od hajvana. Deset koraka prije imao sam svoje dostojanstvo, građanski status i ljudsko obličje, koje mi je jamčilo međusobno prepoznavanje s drugim pripadnicima vrste, i odjednom sam onda ostao bez svega toga. Svud okolo su, iza prilično pasivnih policajaca, koji su pomalo podsjećali na redare u jevrejskom getu, urlali i nadirali ćelavi i nešto manje ćelavi mladi ljudi, srednjoškolci, rmpalije u spitfajer jaknama i s martensicama na nogama, ali i neki stariji, među njima i nekolicina zajapurenih umirovljenika i umirovljenica. Bili su bijesni što nas vide, a ja sam, vjerojatno kao i drugi, najprije bio iznenađen mjerom njihova bijesa. Jer nikada ranije nisam bio u prilici da isprobam bijes ljudi koji o meni, tačnije bi bilo reći - o nama, ne znaju baš ništa. Za razliku od svih onih lijepih i šarenih amsterdamskih, rimskih ili bečkih parada ponosa, nije tu bilo zašarenjenog, napirlitanog, maškaranog svijeta. Osim nekoliko klinaca i klinki, pripadnika zagrebačkog subkulturnog undergrounda, svi mi smo izgledali obično i vrlo svakodnevno, bili smo ona siva, heteronormativno uniformirana građanska većina, i bilo je naprosto nevjerojatno da izazovemo takav gnjev.

Od njih s druge strane - izuzmemo li ćelave skinhedske nakaze - razlikovali smo se samo po tome što smo se, je l’te, posve neoprezno deklarirali kao pederi i lezbijke (nitko, koliko sam mogao vidjeti, nije bio transrodan). Do tog trenutka, tojest do onih fatalnih stotinjak koraka ranije, nisam imao pojma što to zapravo znači biti peder. I u biti sam jedva čekao da sve ovo prođe i da to prestanem biti. Ni najmanja mi nije bila utjeha to što sam bio okružen istomišljenicima, sve nekim dragim ljudima, onom stvarnom zagrebačkom gospodom, koja je vazda znala založiti glavu za pravo onoga nevidljivog drugog. Srce mi se uzlupalo, osjećao sam se onako kako bi se 1933, učinilo mi se, osjećao njemački Jevrejin, koji stotinjak koraka ranije nije ni znao da je Jevrejin, a onda se najednom našao okružen novim svijetom i poretkom. Razlikovao sam se, a da nisam imao pojma po čemu se razlikujem.

A onda su me prepoznali, i počeli mi dobacivati uvrede koje su se ticale lično mene. Nešto oko mojih nacionalnih i političkih karakteristika. I samo što mi suze nisu grunule na oči. Nikad mi nije bilo milije čuti da sam četnik i Jugoslavenčina, nikad nisam bio tronutiji ljubaznošću onoga marš u Bosnu. Najednom se, naime, sve opet ticalo samo mene, a ne zajednice kojoj sam nenadano uzpripadao. Tada sam, propustivši utakmicu između Turske i Koreje, shvatio nešto što mi nikad ranije nije na um palo i što, siguran sam, nikada ne bih otkrio da se nisam pojavio na prvoj zagrebačkoj Paradi ponosa, a to je da je lakše biti osamljeni, ozloglašeni, rulji izloženi pojedinac, nego biti dio progonjene i prezrene manjine. To mi je saznanje bilo dragocjeno u pisanju Rute Tannenbaum, bez toga knjige ne bi ni bio, a jednom bi ga vrijedilo i šire obrazložiti.

Na tom prvom zagrebačkom prajdu, održanom godinu nakon linča sudionika razbijene i neodržane Parade ponosa u Beogradu, prvom u zemljama bivše Jugoslavije (izuzimajući vazda izuzetnu Sloveniju), sudjelovalo je najviše dvjestotinjak ljudi. Neprijatelja koji su činili prsten oko skupa, fizički ili verbalno agresivnih, bilo je barem toliko, premda se činilo i da ih je mnogo više. Nisam vidio nijednoga svog znanca ili prijatelja deklariranog homoseksualca. Nikoga nije bilo ni od znamenitih i otvorenih zagrebačkih pedera i lezbijki. Izuzmu li se oni divni i junačni dječaci i djevojčice, po godinama srednjoškolci, skojevci novoga doba, moglo bi se reći da su na tom prajdu bili uglavnom samo simpatizeri iz redova neortodoksne heteroseksualne većine. Premda čovjek za sebe nikad ne može biti siguran. Kao što nema skroz pravovjernih heteroseksualaca, tako nema ni stopostotnih homoseksualaca. Izuzeci, ako postoje, a vjerojatno postoje, ljudi su krajnje oskudne imaginacije. I možda su jedini vrijedni žaljenja.

Među tim neobičnim svijetom, s kojim sam se našao u opsadi i kojem sam tog podneva pripadao, bili su, recimo, Đurđa Adlešić, visoka politička dužnosnica, čini mi se potpredsjednica Hrvatskog sabora i članica HSLS-a, i - to neću nikada zaboraviti - ministar unutarnjih poslova Šime Lučin. Bilo je to vrijeme vlade Ivice Račana, treća godina njezina mandata, a Lučin je bio ministar onim policajcima koji su krajnje nevoljko sudionike prajda branili od razjarene rulje. On tu nije mogao ništa, premda je činio sve, pa je tog dana odabrao da mijenja svijet na jedini način koji razumnom čovjeku stoji na raspolaganju. Ako bi rulja da kolje pedere, onda je na čovjeku da bude peder. Ili da se sakrije i šuti. Šime Lučin nije se sakrivao. Viđao sam ga tih godina u Motovunu, na ljetnom filmskom festivalu, na koji smo obojica u neka doba prestali odlaziti. Tempi passati.

Bio je tu i Petar Luković. Bit će da ga je tih dana nanio put iz Beograda, pa je došao. Vjerojatno je bilo još poznatih ljudi, ali u međuvremenu sam ih zaboravio.

Tog dana povrijeđena su 32 sudionika Parade ponosa, a privedeno je 27 napadača na njih. Nijedan nikad nije procesuiran ni osuđen, niti su objavljena njihova imena. Država štiti svoje huligane.

Ali danas, kada se sedamnaest godina kasnije sjećam tog ljetnog podneva, čini mi se da je to jedna od rijetkih stvari u kojoj sam sudjelovao a da je završila pobjedom. I jedna od rijetkih odluka u koju nikad nisam posumnjao. A zapravo je sasvim malo nedostajalo, pa da zbog ljubavi prema nogometu i prema Turskoj ostanem kod kuće. Razmišljao sam da moje prisustvo tu ne znači ništa, da će ionako biti ljudi, pametnijih, ljepših i reprezentativnijih. Činilo mi se da je u tolikome mnoštvu jedan k’o nijedan, svjetsko je prvenstvo jednom u četiri godine, a Turska u utakmici za treće mjesto možda jednom u životu… Tako sam mogao propustiti jedno važno životno iskustvo. Te možda i najvažnije kolektivno iskustvo uopće. Nijednom kolektivu nisam supstancijalnije pripadao nego tom kolektivu pedera i lezbijki na Zrinjevcu 29. lipnja 2002.

Sljedećih godina je, sve do danas, redovno održavan zagrebački prajd. I dalje je znalo biti napada na sudionike povorke. Obično bi iz haustora iskočio kakav Bjesomar, zamahnuo šakom ili batinom, pa pobjegao koliko ga noge nose. Jednom se pojavio jedan s pripremljenim molotovljevim koktelima. Često bi sitne šumske nakaze, te poneka bogomoljka i bogomoljac ljudima svašta dobacivali, ali u suštini stvar je išla dalje svojim tokom. Prajd je rastao, razvijao se i okrupnjavao, te je malo-pomalo uz aktivističke poprimao zabavne i šminkerske elemente. Ljudi su počeli dovoditi djecu, okupljale bi se i gradom marširale čitave obitelji. Jedne je godine moja prijateljica Kathi došla iz Triblja s mužem i petoricom sinova. Biva, djeca da se uče. Osim toga, te se godine usred opće konzervatizacije društva i desnih histerija učinilo da bi stečevine revolucije duginih boja mogle biti ugrožene. Strah je srećom bio bezrazložan. Na dvanaestoj Paradi ponosa, godine 2013, koja je protekla bez ijednog izgreda, okupilo se, prema izvještajima dnevnih novina, više od deset tisuća ljudi…

Sve to sam gledao sa strane. Na prajd nikad više nisam otišao. Prvih sam se godina skanjivao, ali uvijek bi me nešto omelo, a kasnije nisam ni htio ići. Naprosto nisam toliko društven. Mislio sam da je bilo važno doći prvi put, a da za sve druge puta imam opravdanje. Nisam ja čovjek od parada, a nisam ni od ponosa. Ali svejedno mi je svaki put na dan Parade ponosa drago što živim u Zagrebu. Već dobrih pola života njorgam na njegov račun, iznosim razne prigovore i primjedbe, pišem knjige o njegovom nevaljalstvu, ali je red da mu priznam da se izborio, red je kažem da je Zagreb ipak pederski grad. S nježnošću i milinom to kažem.

U međuvremenu se položaj seksualnih i rodnih manjina u Hrvatskoj stubokom promijenio. Od pederastije kao djela kažnjivog u većem dijelu jugoslavenske socijalističke povijesti, preko tihe zakonske obespravljenosti u nezavisnoj Hrvatskoj, došlo se do ozakonjenja istospolnih zajednica i postupne, premda nipošto dovršene normalizacije heteroseksualne većine i njezinog prihvaćanja drukčijih seksualnih opredjeljenja, rodnih identiteta i stilova života. Da se stvar bespovratno normalizira moglo se vidjeti kada su se među javno deklariranim homoseksualcima pojavili prvi desničari, što bi u hrvatskim prilikama za veliki broj slučajeva slučajeva značilo i - fašisti. Naravno, takvi homoseksualci nisu ništa simpatičniji od istih takvih heteroseksualaca, ali oni su zoran pokazatelj da se u ovih dvadesetak godina nešto promijenilo i da se zajednica u civilizacijskom smislu pomaknula za nekoliko stoljeća unaprijed. Netko bi, možda, sad mogao reći da bi bilo bolje kad ne bi bilo fašista, umjesto što ima pederskih parada. Taj bi, zacijelo, bio u pravu kada bi to bilo moguće. Naime, tamo gdje nisu moguće pederske parade, tamo nije problem samo u fašizmu koji je na vlasti, nego je problem u fašizmu koji je u običnim, miroljubivim, pitomim i bogobojaznim ljudima, pripadnicima uredne građanske i nacionalne većine. U takvom, pak, društvu fašizam na vlasti nije ni potreban, jer su građani sami u stanju da se izbore protiv svake manjine, nacionalne, ateističke, pederske.

Pitanje seksualne i rodne manjine nije marginalno, a nije baš tako ni partikularno. Gledaj kako je pederima i lezbijkama unutar neke zajednice, kako im je u njezinim zakonima i običajima, kako im je na ulici, u klubovima i kafanama, te što o njima govore, ako govore, vjerski vođe i duhovni pastiri, pa ćeš vrlo precizno detektirati kako je unutar te zajednice i svakoj drugoj manjini, nacionalnoj, vjerskoj i rasnoj, te ima li tu uopće manjina koje bi se usuđivale manifestirati svoje manjinstvo. Istina, u današnjem svijetu koji je poprilično naopak i na današnjem zapadu postoje društva i države u kojima su seksualne i rodne manjine, dakle uz homoseksualce i transrodne i interrodne osobe, savršeno integrirane, poštovane i zaštićene od svakoga većinskog divljaštva, a da u tim društvima i državama svejedno tinja neprijateljstvo i postoji neravnopravnost pojedinih etničkih, vjerskih ili socijalnih manjina. Ali na cijelom svijetu, na butum dunjaluku, ne postoji nijedna, ali baš nijedna zemlja u kojoj se diskriminira i progoni homoseksualce, a da etničke, vjerske i društvene manjine žive u ravnopravnosti i rahatluku. Na kraju dvadesetog i početkom dvadeset i prvog stoljeća toga naprosto nigdje nema.

Uobičajeni refleks najširega sloja ljudi koji se u Zagrebu 2002. grozio ideje prajda bio je ovaj: nemam ja ništa protiv njih, ali neka to rade u svojim kućama i stanovima, uostalom ni ja ne paradiram. Kasnije će se, poput odjeka, isti taj stav širiti regijom, kao što se u sada već prilično dalekoj prošlosti širio danas civiliziranim zemljama Zapada. Stvar bi imala smisla jedino da su organizatori prajda priprijetili konzervativnoj javnosti da će se na javnom mjestu odati kolektivnom ili barem pojedinačkom bludu, ili da će barem nasred trga ili parka prikazivati pornografske filmove gay i lesbo tematike. Ali kako nikome od njih takvo što nikad nije na um palo, čak ni u San Franciscu, u Amsterdamu ili u Berlinu, jer je jednako budalasto i besmisleno kako i da se heteroseksualna čeljad preda bludu na gradskome trgu ili u parku, tako i zazor od izlaska homoseksualaca iz njihovih kuća i stanova, te njihova šetnja gradom, nema naročitog smisla. Osim ukoliko čovjek nije principjelni protivnik manjina, pa bi da započne s pederima, ili ukoliko nema nekih nerazriješenih računa sa samim sobom. Pomalo se osjećaš kao govno skrivajući ono nešto u sebi sa čime se drugi ljudi tako slobodno i vedro nose.

Drugi dio refleksnog stava još je i zanimljiviji: uostalom ni ja ne paradiram! To je ustvari tipična reakcija totalitarnog većinca pri susretu sa svakom idejom o manjinskim pravima. Smisao manjinstva nije u tome da manjinac iza svoja četiri zida i dvaput zaključanih vrata ima pravo ispoljavati svoju drukčijost, nego je smisao u vidljivosti. A da bi oni kojih je manje, ili oni kojih je sasvim malo, bili vidljivi, oni na sebe moraju ukazivati malo veću pažnju, moraju biti glasniji i šareniji, moraju vam mahati s ulica i trgova da biste ih vidjeli. To je osnovni preduvjet njihove slobode. Zašto pederi paradiraju? Uglavnom zato da jednom više ne bi morali paradirati ili da bi se jednoga sretnog dana prajd pretvorio u poučni porodični izlazak, koji je od dragocjenog pedagoškog utjecaja, kao što se to zadnjih godina događalo u Zagrebu, ili da bi se jednoga još mnogo, mnogo sretnijeg dana prajd pretvorio u karneval u Riju i u Pjesmu Eurovizije.
Ali i dalje ostaje pitanje onoga napornog i sveprisutnog građanina, koji se pravednički buni protiv njihove parade, jer on, eto, ne paradira. Ali to naprosto nije tačno!

Svaki njegov izlazak iz kuće je paradiranje, jer njemu na čelu piše da je “normalan”. Usto, domovinu voli k’o rođenu mater, nekoliko je puta, i u više ratova, za nju poginuo, pa kao i svi njemu slični naokolo kroči uzdignuta čela, a na tom čelu piše: ja nisam peder! Ili piše: ja volim pičke! Ili nešto slično. Upravo to da on ne izlazi iz kuće a da ne paradira potvrđuje činjenica da mu toliko smetaju parade ponosa. Njegov je gradski trg, njegovi su svi parkovi. Tu za njih nema mjesta. Kao što ga jednom prije nije bilo ni za Jevreje. Onoga 29. lipnja 2002. na Zrinjevcu, tom najljepšem, arhitektonski savršeno koncipiranom parku, dok sam slušao skinhedse i bolesne građane kako nam dovikuju ono što nije za dječje uši, intenzivno sam mislio i o tome da je odlukom gradskih vlasti zagrebačkim Židovima već 1941. bilo zabranjeno da hode po Zrinjevcu i da sjede po gradskim klupama. Na neki je način taj prajd bio hommage i njihovome tragičnom odsustvu i nestanku u hrvatskoj varijanti Holokausta.

Protivnici prajda oduvijek se i posvuda plaše za zdravlje nacije i za svoju djecu. Na prvo se čovjek može samo nasmijati, jer je svaki razgovor o zdravlju nesumnjiv simptom bolesti nacije, a drugo predstavlja transfer vlastitih strahova, trauma i frustracija s oca na sina, s matere na kćer. Ideja da bi dijete od pogleda na prajd moglo odrasti u pedera ili lezbijku mogla bi proizaći samo iz uvjerenja kako je homoseksualnost bolji i antropološki uvjerljiviji izbor od heteroseksualnosti, pa će onda većina onih koji u djetinjstvu vide pedera jednom to i postati. Ili se, kažem, ti ljudi ne plaše za svoju djecu, nego se plaše za sebe. Strahuju od te u osnovi lako prihvatljive, zbunjujuće i vesele činjenice da nismo baš sto posto ono što jesmo, nego smo mrvičak i ono što nam se trenutno čini da nismo. Sve će biti u redu jednoga dalekog dana kada budemo pomireni i s onim što jesmo i s onim što nismo.

Od prije nekoliko godina u danima prije prajda na Jelačić placu i kod Hrvatskog narodnog kazališta viju se, na službene stijegove izvješene, zastave duginih boja. I baš ih je nekako lijepo vidjeti. Na dan-dva čovjek povjeruje da nije sve izgubljeno i da se Zemlja, staričica naša, ipak u pravom smjeru okreće.

Parada ponosa danas je najjasniji kriterij u određivanju gdje je ta, što je ta Europa. Tamo gdje više nema prajda, tamo prestaje Europa. Nije to loše znati i prema tome se ravnati.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.