Miljenko Jergović

Miljenko Jergović

Mi nismo ništa, bit ćemo sve

21. 10. 2019. u 09:17:00

Shares:33

Uz zvuke “Internacionale” u grob se silazilo od sredine sedamdesetih, kada su jedan za drugim umirali vođe socijalističke revolucije u Jugoslaviji. U kovčezima koji su bili prekriveni crvenom komunističkom zastavom ili jugoslavenskom trobojnicom sa zvijezdom u sredini, čija su se dva kraja, poput ruku raspetog Krista, pravilno lomila po rubovima furnira toga posljednjeg namještaja, odlazili su, u pompoznom orkestralnom aranžmanu, uz grmljavinu timpana, stvarajući u nama dojam o veličanstvenom ispraćaju, pa smo u svojoj nezreloj mašti na čas čeznuli za vlastitom smrću, u istom ovakvom aranžmanu i uz istu “Internacionalnu”.

Da smo bili pametniji od svojih roditelja, da smo mogli tad biti zreliji i odrasliji, ili da smo imali osjećaj za oluju, mogli smo već tada dio svog života ugraditi u njihove smrti, i mogli smo znati da s njima umiremo i mi, ili da, pravilnije rečeno, upravo nestaje vremena u kojem smo živjeli, njihovog vremena, u kojemu smo mi bili samo podstanari, i da dolazi naše vrijeme, vrijeme ratova, nacionalizma i šovinizma, zemlje kao ravne ploče, u kojemu čovjek više neće biti posljedica evolucijskog procesa, nego će biti od Boga stvoren, kao što će i žena biti drugorazredno Božje djelo, koje se ne treba naokolo pokazivati. U tom našem vremenu ne samo da neće biti “Internacionale”, nego neće biti ičega što ne bi bilo nacionalno i lokalno, a jedina naša veza sa svijetom bit će u religijskom vjerovanju, koje nas, diljem planeta, veže uz ostale pravovjernike, a razdvaja nas od naših krivovjernih, Bogu nemilih, znanaca i komšija.

Dvije su melodije obilježile sprovod Josipa Broza Tita. Prva je pratila dovoženje kovčega do kuće cvijeća i davala ritam beskrajnoj povorci ožalošćenih, koja se, u pravilnom rasporedu pružala niz široke beogradske bulevare, i bila je, također, često čuvena: “Posmrtni marš proletera”, poznatiji kao “Lenjinov marš”. Druga je, naravno, “Internacionala”.


“Lenjinov marš” je kao žalobna sovjetska pogrebna pjesma u Jugoslaviju stigao već 1947, kada su Ivo Tijardović i Nikola Hercigonja prijevod “Lenjinovog marša” aranžirali za zbor. A kako zborove nije naročito praktično voditi po sahranama i komemoracijama, vokalna je verzija uskoro pala u zaborav i nastao je niz instrumentalnih verzija, za manje i veće sastave, od grobljanskog i vatrogasnog bleh-orkestra, do filharmonije, koji su, s obzirom na prigodu i na rang pokojnika, izvodili “Posmrtni marš proletera”, učinivši ga jednom od najznamenitijih i najprisutnijih melodija jugoslavenskog socijalizma. Bivalo je i drugih posmrtnih marševa, s Titovog bi se sprovoda mogli sjetiti još barem tri, ali samo se na “Lenjinov marš” smrt odazivala.

Kada se odnekud, iz grla nekog do tada skrivenog zbora, začula “Internacionala,” “Ustajte prezreni na svijetu, vi sužnji koje mori glad”, s montažnih se tribina, priređenih za ožalošćene i njihove goste, na noge podigla svjetska politička i vladarska elita, predsjednici i premijeri svih velikih i malih zapadnoeuropskih zemalja, kraljice, kraljevi i prinčevi, vođe revolucionarnih pokreta, azijski, afrički i latinoamerički borci za slobodu, koji nikad sa sebe ne skidaju uniforme, osim navečer, kad valja obući pidžamu, sivi i bljedoliki istočnoeuropski partijski sekretari, karizmatični lideri i diktatori, ljudožderi iz centralnoafričkih prašuma, nježni marksisti i antikomunisti, monarhisti, republikanci, svi oni, i još mnoštvo drugih i drukčijih, odajući počast pokojniku ustalo je na himnu svjetskog proletarijata, pjesmu kojom su drugima radili o glavi ili pjesmu kojom su drugi radili o njihovoj glavi. I to je, zapravo, bio povijesni vrhunac “Internacionale”. Sve ono što će se dalje zbivati s ovom pjesmom, kod nas i u svijetu, predstavljat će razdoblje opadanja, fade out, put u tišinu i u zaborav, među pjesme koje se više ne pjevaju. Svakako, više se neće namjestiti prilika da i jedni i drugi ustaju na “Internacionalu”.

Ova se himna u našim krajevima prvi put zapjevala početkom dvadesetog stoljeća, uz sindikalne štrajkove i demonstracije, i odmah se raširila među radništvom, jer je zagovarala svjetskost i međunarodno zajedništvo u vremenu u kojem se proletarijat osjećao zarobljenim u svoje lokalne okvire. “Internacionalu” su kao svoju himnu pjevali komunisti, socijalisti, socijaldemokrati i anarhisti, svi koji su baštinili tradicije Pariške komune. Tako će ostati kroz cijelu povijest pjesme.

Između 1918. i 1943. “Internacionala” je i himna Sovjetskog Saveza. U francuskom originalu i u prijevodu ima šest strofa, ali obično se pjevala samo prva. Ustajte prezreni na svijetu, svi sužnji koje mori glad, to razum grmi u svom gnjevu, kraj u ognju bukti sad, prošlost svu zbrišimo za svagda, ustaj roblje, diži se, sav svijet iz temelja se mijenja, svoj bijedi sutra bit će kraj. I onda refren: To će biti posljednji i odlučni teški boj, Internacionala nek bude ljudski rod. Tako je to, izvorno, zvučalo kod nas, premda je pjesma u verziji u kojoj je pjevana kao himna Saveza komunista Jugoslavije išla malo drukčije. Umjesto stiha “svoj bijedi sutra bit će kraj” pjevalo se “mi nismo ništa, bit ćemo sve”, a umjesto završnog “Internacionala nek bude ljudski rod” išlo je “sa Internacionalom sloboda zemlji svoj”.

Male, skoro neprimjetne razlike, mijenjaju suštinu pjesme i na zanimljiv se način odražavaju na naše živote. Dok je “svoj bijedi sutra bit će kraj” značio kraj siromaštva, jednakost i prava za sve, “mi nismo ništa, bit ćemo sve” znači da će se oni koji su bili na dnu s “Internacionalom” naći na vrhu, dok će, shodno tome, oni koji su bili na vrhu pasti na dno. Jer ako mi nismo ništa, ili tačnije, ako mi jesmo ništa, a bit ćemo sve, onda već prema osnovnim fizikalnim zakonitostima oni koji su sve, ti bit će ništa. Ne mogu svi biti sve, jer to onda znači da su svi ništa. A ako su svi istovremeno i sve i ništa, tada iskaz nema smisla. Bit će da je cilj komunista pri prepravljanju “Internacionale” ipak bio da za nečiji račun od ništa postanu sve. I onda je tako i bilo.

Promjena finala pjesme jednako je fatalna. “Internacionala nek bude ljudski rod” znači da pjesma, i onaj koji pjesmu pjeva, priziva na zajednicu svih ljudi na zemlji. To je, dakle, osnova naše vjere, koja se, barem u ovome stihu, baš i ne razlikuje od kršćanstva i kršćanskog univerzalizma. “Sa Internacionalom sloboda zemlji svoj” znači nešto drugo, i zapravo suprotno: to da će s pjesmom, dakle s ideologijom Saveza komunista Jugoslavije, nastupiti sloboda zemlji svoj. Pritom, kako je, ipak, riječ o lokalnoj stranci s, istina je, internacionalističkim stremljenjima, zemlja nije planet Zemlja, nego je zemlja Jugoslavija. I nema tu više planetarnog proleterskog rođaštva i rodbinstva, niti stvarnog internacionalizma, nego se sve svodi na lokalnu vladavinu i diktaturu lokalnog proletarijata.

Iz ova dva stiha u himni Saveza komunista Jugoslavije razvit će se i postjugoslavenska, postkomunistička epoha. Nakon što je Partiji uspio opasan socijalni eksperiment koji je dopustio da oni koji su bili ništa postanu sve, u sljedećoj je fazi, s padom komunizma i promjenom internacionalističke u nacionalističku paradigmu, to je partijsko sve samo upotrijebilo svoja znanja iz vremena kad je bilo ništa i nastupio je ništarijski preporod. Premda se “Internacionala” odavno više ne pjeva na kongresima i pogrebima, barem jedan stih iz te pjesme stoji kao uklesan u temelje novoga doba.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.