Kralj čarapa

Građa za rekonstrukciju 1937. u Sarajevu (peti dio)

U Ulici prestolonasljednika Petra, na broju 19 dućan je nad čijim izlogom ovako piše: "Pomodna radnja 'Kralj čarapa'" Natpis je latinični, lijepo oblikovanim pisanim slovima. 

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Većina firmi u gradu ispisana je crnom bojom, ali Ezra L. Kajon, kralj čarapa, od firmopisca je tražio crvena slova. Sad stoji s druge strane ulice, i gleda što je učinjeno. Čini mu se da ploča stoji malo nahero. Ili da je slovo č u riječi čarapa ukrivo napisano. Druga su slova nagnuta udesno, a č se naginje nekako ulijevo. Ili se to gazdi Kajonu čini.

U Sarajevu nema profesionalnog firmopisca, pa se tim poslom bavi moler (soboslikar i ličilac) Rudolf Baltazar, mrzovoljni stari Austrijanac, koji u slavu cara Franje Josipa ni 1937. nije ošišao svoje lavlji raskošne bakenbarde. Baltazarovi sinovi kreče i moluju po Sarajevu, uglavnom po boljestojećim kućama, a on se još samo bavi firmopisanjem. Nije to u Sarajevu neki naročit posao, prođe i mjesec da ga nitko ne nazove - uveo je i telefon (broj 36-37) samo radi firmopisanja, jer tko bi moleraj naručivao telefonom, ali svejedno ga ne napušta volja. Dođe u kancelariju, sjedne za veliki crni pisaći stroj, raskrili novine, čita i čeka da telefon zazvoni.   

Njemu dobro, a sinovi mirni. Znaju gdje je stari i što radi, ne strahuju da bi ga mogao pregaziti auto ili da bi, zainati li se tako star da moluje, mogao pasti s merdevina i slomiti vrat. Osamdesetu je preklani navršio, slabo čuje i sve mu se češće događa da zaboravi gdje je pošao, pa ga nalaze kako luta po gradu.

Natpis "Pomodna radnja 'Kralj čarapa'" Rudolf Baltazar izradio je na sivo prebojenom limenom pravokutniku, koji se prostirao svom širinom izloga. A izlog Kajonovog dućana bio je velik. Nije 1937. bilo veće staklene površine u Sarajevu, dovožena je iz Zagreba vlakom, tako što je u polupraznom teretnom vagonu ležala na balama pamuka. Ezra Kajon vozio se u istom vagonu sa svojim staklom, prestravljen što se našao tako zaključan u teretnom vagonu. Kao stoka! govorio je u svojoj priči, kao stoka! ponavljao je, ponosan na svoj izlog, najveći u Sarajevu, i izmijenjen otkrićem kako je biti čovjek u zaključanom teretnom vagonu.

A sad mu se čini kako bi, možda, bilo pametnije da je iz Zagreba donio i ploču s firmom. U Zagrebu je puno firmopisaca, svaki je bolji od priučenog sarajevskog molera Rudolfa Baltazara. Ali nije o tome na vrijeme mislio, pa se sad ždere, dok tako stoji ispred dućana u Ulici prestolonasljednika Petra 19, i mjerka je li slovo č nahero ispisano.

Otac sarajevskog čaraparstva pokojni je Abraham Levi Sadić. On je donio u grad prve europske čarape: muške dokoljenke i ženske svilene čarape na haltere. Bilo je to devedesetih godina, u vrijeme dok je Austrija još uspostavljala svoju upravu, dok se svud naokolo zidalo, krečilo, farbalo i kaldrmisalo, Avram je putovao u Beč, govorilo se da mu guzica puta vidi, ali ne, on je htio u Sarajevo prenijeti mirise i običaje Europe, pa se onda govorilo lako je Avramu, kad je u Avramovog babe masla, a ko masla ima njime i guzicu maže, da bi, kada se Avram iz Beča vratio sa čarapama kao najvećim civilizacijskim dostignućem butum Sarajevo govorilo da je Abraham Levi, nesretnik, skrenuo pameću. Isto se čulo i među Jevrejima, i među onima koji nisu Jevreji, nitko u gradu, osim njega, nije shvaćao koji je smisao čarapa.

Obojke i priglavke

Gradski je svijet odvajkada znao za obojke i priglavke. Priglavci su bili dobri za zimu, vuneni, pleteni od oštre i bockave ovčje vune, zgrijali bi nogu i po najvećoj zimi. A obojci su bili dio svake gradske kao i seoske nošnje. Da ne nazuvaš kundure na bosu nogu, omotaš je obojkom, ali tako da ne nažulja i ne klizne. Kasnije, kad obojaka više ne bude, a nestane i šuferica, koje su bile dio austrijske vojne uniforme, ostat će samo poslovica čiji je smisao svima jasan, taman i ne razumio sadržaj: kom obojci, kom opanci!

Priglavak služi da ogrije, obojak služi da ne nažulja, ali čemu služe svilene čarape, pitali su se ljudi u ta davna vremena, sve sažalijevajući Abrahama Levija, zvanog Avram, koji je, zaluđen čarapama, odlučio sagraditi tvornicu. Bit će da ga je sažaljevao i otac Ezre Kajona, Leon, a žalio bi ga i on, ali bio je dijete, pa nije žalio nikoga.

Avram Levi, koji će promijeniti prezime u Sadić, da bi bio bliži kršćanskom svijetu među kojim ima najviše mušterija, a i zato što do svoga jevrejstva previše ne drži, otvorio je 1896. tvornicu i  nadjenuo joj ime Ključ. Zaposlio je žene, uglavnom Jevrejke, a poslije su dolazile i druge, koje su nasitno, preko drvenih modela, plele čarape, od konca i od tanke vune, uglavnom muške, jer su se ženske u početku slabo prodavale. Bolje stojeće kuferaške žene naručivale su svilene čarape iz Beča i Zagreba, i nisu im trebale Avramova pletiva i jeftine imitacije, a domaće su još uvijek izbjegavale čarape kao sramotnu i pomalo opasnu novotariju. Tako ostaje sve do 1908, kada Abraham Levi Sadić gradi novu tvornicu, s najsuvremenijim strojevima, koji su željeznicom dopremani iz Berlina. Tada, u vrijeme Aneksije, započinje masovna proizvodnja u Tvornici čarapa Ključ, koje Levi zatim izvozi i prodaje u Zagrebu, Ljubljani, Trstu, Beogradu, šireći svoje čaraparsko carstvo posvuda južno od Beča. U to će i sarajevske žene prihvatiti novotariju, te će iz grada i iz naše povijesti potiho nestati obojaka i priglavaka. Prvi su iščezli zauvijek, a drugi će se uskoro opet pojaviti u dućanima suvenira na Baščaršiji.

Ako je Abraham Levi Sadić bio otac, Ezra L. Kajon želio je bio kralj čarapa. Imao je svoju malu memljivu radionicu, i svoj veliki raskošni dućan. Nabavljao je i prodavao čarape slavnih europskih firmi, samo kod njega mogle su se kupiti damske svilene čarape - za koje se govorilo da ih kupuju samo bolje sarajevske kurve - kakve Ključ nikada nije ni pokušavao proizvesti. Ali Ezrin će veliki san ostati neostvaren: da njegova mala radionica naraste u tvornicu, veću, ljepšu i moderniju od Levijeve.

Dok tako stoji, mrgodi se i krivi glavu dok gleda u nahero ispisano slovo č, Ezra L. Kajon niti ne sluti kakva dolaze vremena. Za razliku od pokojnog Avrama on nije vizionar. (Možda je Avram na vrijeme i umro zato što je bio vizionar) Godina je 1937, a sljedeće, 1938. američki kemičar Wallace Hume Carothers proslavit će se otkrićem najlona. Istina, slava ga neće zateći živog. 

Nylon je svila budućnosti

Wallace je od rane mladosti bolovao od depresije. Bilo je proljeće 1937, umrla mu je sestra, i njegov život više nije imao smisla. Dvije godine ranije, 28. veljače 1935 je, uz pomoć Gerarda Bercheta, proizveo pola unce polimera iz heksametilendiamina i adipinske kiseline, stvorivši tako poliamid 6-6, tvar koja će biti poznata kao najlon. Ali on, zapravo, i nije znao čemu bi taj najlon mogao poslužiti. Bio je izmučen dugim boravcima po sanatorijima, smisla nije našao ni u braku s Helen Sweetman. U srijedu 28. travnja, naručio je da mu u sobu jednoga hotela u Philadelphiji donesu limunadu. U nju je usuo prah kalijevog cijanida, i ispio do dna. Dobar kemičar znao je da će limunova kiselina ubrzati djelovanje cijankalija.

Prvo tvornički izrađeno najlonsko vlakno nastaje u jesen 1938, a 27. listopada iste godine skinuli su veo tajne s izuma, i cijeli je svijet saznao za najlon. Nakon Svjetske izložbe, koja je održana sljedeće godine u New Yorku, objavljen je početak proizvodnje ženskih najlon čarapa, koje su, kako je rečeno na izložbi, čvršće, kvalitetnije i ugodnije od svilenih. 

Sedam mjeseci prije njemačkog napada na Jugoslaviju, u rujnu 1940, Ezra L. Kajon, sarajevski kralj čarapa, u svom je dućanu ponudio "damske nylon čarape", uz reklamne oglase: "Nylon je svila budućnosti" i "Put nylona ne vodi u Kinu, put nylona vodi u Pariz". Iako sam nije proizveo najlonske čarape, Kajon je pobijedio svoga najvećeg konkurenta. To je bio trenutak njegove životne sreće.

Ali mi koji ga gledamo iz budućnosti znamo da je sretniji dok nezadovoljan gleda u krivo slovo č, ispisano rukom starog molera Rudolfa Baltazara.