Miljenko Jergović

Miljenko Jergović

Konjuh planinom

26. 08. 2019. u 07:58:00

Shares:52

Bili smo na Bejahadu, godišnjem okupljanju jugoslavenskih Jevreja, koje se najprije godinama održavalo na Hvaru, pa je premješteno u Opatiju, godina je, čini mi se, bila 2007. Predvečerje jednog od onih dana s kraja kolovoza, kada su vrhunci ljeta već odavno za nama, ali se svejedno čini da se neće sjeseniti, nego će nekim čudom zavazda ostati ovo međudoba, kada je zemlja osvijetljena najjasnijim svjetlom, što dopire negdje sa strane i tako osvjetljava pozornicu da je svako lice čisto i cijelo, i ništa nam ne bliješti u oči, a večer kada se spušta ne pada s njom mrak, nego boje samo potamne, i svjetlo uđe u se. Sjedimo u baru Hotela Adriatic, sami nas dvojica, jer je ostali svijet još uvijek na plaži, ili je po sobama i sprema se za večernji program. Oskar Danon mi govori o prvome svom susretu sa smrću. Isto je ovakvo kasno ljeto 1941, negdje u Bosni, nisam zapisao, pa sam zaboravio gdje, miran je dan nakon višednevnih uzbuđenja, zasjeda i bježanije, četa ide preko planinskog prevoja, šutke, tako da se čuju samo koraci, u ritmu koji se svako malo rasipa, pa se opet nađe, nehotičnom ritmu, kojeg je svjestan samo on koji ga osluškuje. I svako malo, u tom se hodu začuje stenjanje mladića na nosilima.

Krupan, golem čovjek, skoro div, pogođen u stomak. Za većinu boraca on je prvi ranjenik na njihovome borbenom putu. U početku ga se čuje kako govori: O, mati moja mila, o mati moja mila… Pa se i riječi počinju osipati u o mati moja, pa u moja mila, pa u mila, i na kraju više ne bude riječi, nego samo stenjanje, koje biva sve tiše i tiše, sve dok u jednom trenutku i ono ne utihne. Neko vrijeme se čuju samo koraci. U ritmu, koji se opet rasipa. U ritmu, izvan ritma, u ritmu, izvan ritma. Pa glas jednog od dvojice koji nose nosila, pa glas komandira koji naređuje da se stane.

I onda sahrana. Obred kratak, netko prigodno izgovara Očenaš. Neki vrlo mlad borac, bivši sjemeništarac, koji je htio u fratre, ali je iznenada ostao bez vjere u Boga, ili se zaljubio u mladu curu. On tvrdi da je ostao bez vjere, ali kome god to priča, taj isto komentira: zaljubio se, kaže. E, iako je ostao bez Boga, njemu komandir naređuje da nešto kaže, i on tako kazuje Očenaš. Div je katoličkog imena i prezimena, pa to onda ima neki smisao.

Ali meni dok sve to slušam i gledam, priča mi Oskar Danon, i dok na neki način u tome učestvujem, u pamet dolazi neka posve djetinja misao: pa, majka mu stara, kako je moguće da živ čovjek umre! Jeste, smiješno je, kakav će umrijeti nego živ, i kako bi mogao umrijeti ako je već mrtav, ako je neživ… Vidio sam ja i prije toga mrtvaca, gledao sam po kućama u Sarajevu kako umiru ljudi, bilo je to još vrijeme kada je umiranje bilo društvena stvar, kada bi starac umirao, dolazila bi rodbina, dolazio komšiluk da se oprosti s njim, i znalo je to potrajati i više dana i sedmica, pa se znalo dogoditi da tako čovjek i ne umre, ali ovo je bilo nešto drugo, nešto za mene novo. Golem čovjek, pravi div, kao Veli Jože u Istri, nije dugo bio u četi, i već ga je metak onolikog pronašao. I dok ga nose na onim nosilima, i dok kuka i stenje, sve je to još uvijek normalno. Ali kad prestane, kad ga više nema, to je nešto što ne ide čovjeku u glavu. Zapravo, nije meni tad išlo u glavu. Nevjerojatno je kako mi se to poslije urezalo u pamet i kako sam zapamtio. A stvarno ne znam zašto vam to sad govorim, govorio mi je Oskar Danon, pa sam i ja tu priču zapamtio, i sad je prenosim po sjećanju. Samo što ja, za razliku od njega, znam kako sam je i zašto pamtio.

Pamtio sam je zbog pjesme. I žao mi je što mu to tad nisam spomenuo.

Tekst za pjesmu “Konjuh planinom” napisao je partizan Miloš Popović Đurin, a njegove je stihove po ruskoj kajdi uglazbio Oskar Danon. Miloš je pred očima imao smrt borca Peje Markovića, koji gine u listopadu 1941, i koji će kasnije biti proglašen za narodnog heroja. Hrabar je bio Pejo Marković, ali nije sasvim izvjesno je li herojem postao slijedom junačkog djela, ili na osnovu pjesme. Što god da jest, dobro je i ispravno, jer svaka je smrt jedinstvena, a slične pjesme nema među svim pjesmama koje se više ne pjevaju. Teško će se naći takve i među onima koje se pjevaju.

Osim što u njoj nema optimizma, i što je zastava crvena od krvi proletera, u šumi crvenoj od jesenjeg ruja, ustvari zastava smrti, a ne pobjede i novoga rađanja, pjesma “Konjuh planinom” tužna je balada, u kojoj kao da i nema kolektivističkih osjećaja, ne priziva se zajedništvo, makar i na drugome svijetu.

Pejo Marković rodio se u selu Lipnica, blizu Tuzle, u rudarskoj katoličkoj obitelji. Otac mu umire kad Pejo još nije navršio ni osmu. Zbog siromaštva ispisuju ga iz osnovne škole u koju je tek bio krenuo, i dječak postaje nadničar najprije kod boljestojećih seoskih porodica, a zatim fizički radnik u gradu i po rudnicima. Na radu se nalazi, pa se i zbližava, s radnicima i rudarima iz Husina, i s cijelom jednom rudničkom smjenom u kolovozu 1941. odlazi u partizane, gdje u okviru Ozrenskog partizanskog odreda sudjeluju u prvim napadima na Doboj i Usoru, te u miniranjima željezničke pruge, kada u zrak lete ogromne količine artiljerijske municije, a glas o tome stiže sve do Berlina. Pejo Marković kao komandir čete biva teško ranjen u borbama na Kladnju, pa iako se znalo da neće preživjeti, njegovi ga borci nose preko Konjuha u povlačenje. Prema legendi, i prema svjedočenjima onih koji su legendu stvarali, umire upravo pri vrhu Konjuha, gdje ga i sahranjuju, na oči Miloša Popovića Đurina, koji piše pjesmu.

U pjesmi se Pejo imenom ne spominje, nego ga se naziva husinskim rudarom (“Mrtvoga drugara, husinskog rudara, sahranjuje četa proletera”), premda on to, zapravo, nije bio, nego je, kao i toliki drugi njegovi sumještani, bio lipnički rudar. Ali, kako to već biva u pjesmi i u legendi, priča se slaže i spaja od različitih dijelova, i od više manjih priča koje se međusobno upričavaju, da bi na kraju postala veća od života i da bi s jedne na drugu stranu mogla prenijeti ljudsku sudbinu.

Kada je poginuo Pejo Marković, Oskar Danon je pred svojim očima već imao onoga mladića s nosila. I imao je aritmičnu, distorziranu kolonu, niz koju se rasipaju umiruće riječi materinjeg jezika.

Nekoliko mjeseci kasnije imao je i tekst pjesme koju je napisao Miloš Popović Đurin.

I imao je sjećanje na ruske i ciganske romanse, koje su se pjevale pred rat po sarajevskim kafanama, onim što su ih obilazili osnivači Collegium Artisticuma, ali i prvoga sarajevskog džez ansambla, u kojemu je i sam svirao.

Na kraju, imao je i melodije sovjetskih revolucionarnih pjesama, koje su godile uhu naviknutom na bosanske sevdalinke, na romance na judeo-españolu što su se širile s avlija i sokaka njegova djetinjstva. A upravo je bio pristigao s konzervatorija u Pragu, gdje je završio za dirigenta, doktoriravši na temu “Claude Debussy i muzički impresionizam, početak dekadence u glazbi”. Što se od svega toga čuje u melodiji i orkestraciji pjesme “Konjih planinom”? Vjerojatno ništa. I vjerojatno sve. Sve je u glavi onog tko pjeva ili samo sluša pjesmu. Ili je se sjeća, onakve kakvom su je pjevali dok je još bila pjevana.

Kada sam ga upoznao, Oskar Danon bio je devedesetogodišnjak. Posljednji put sreli smo se u zimu 2008, kad mu je bilo devedeset i pet. Svakog je proljeća odlazio na Krk, u svoju kućicu, gdje bi ostajao dok ne zazimi. Bilo je tako i u ona vremena kada baš i nije bio običaj da se iz Beograda dolazi u Hrvatsku. Pred njim je bilo još jedno proljeće. Sljedećeg, 2009. godine, više nije mogao ići.

Starijim ljudima u pravilu ode sluh. Gluhoća nije strašna stvar, pa se tome ljudi obično smiju. Oskar Danon do kraja je savršeno čuo. Obraćao sam mu se polušapatom. “Konjuh planinom” tiha je pjesma, najtiša među pjesmama koje se više ne pjevaju. Ona čuva to čuđenje nad time da umre ono što je živo.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.