Miljenko Jergović

Miljenko Jergović

"Kako je U2 spasio Balkan" u zagrebačkoj Džamiji

09. 10. 2017. u 15:18:00

Shares:0

Kada se u Zagrebu kaže - u Džamiji - misli se - u Meštrovićevom paviljonu. Naime, to mjesto, Džamija, u dvije je ratne godine funkcioniralo kao džamija. Uz blagoslov i po naredbi poglavnika Nezavisne Države Hrvatske su na Trgu N, u samome središtu grada, podignuta tri minareta, koja su s kružnom zgradom Umjetničkog paviljona, sagrađenom u Kraljevini Jugoslaviji, po nacrtu Ivana Meštrovića, činila jednu vrlo zanimljivu i atraktivnu arhitektonsku cjelinu. Svečano otvorenje zagrebačke džamije upriličeno je 18. kolovoza 1944. uz nazočnost cjelokupnoga državnog vrha, na čelu s Poglavnikom, koji je ključeve džamije svečano predao muftiji zagrebačkom Ismetu efendiji Muftiću. Izaslanik naibu reisa Saliha Safveta Bašića - koji je opravdao svoju izočnost i toplim riječima pismeno pozdravio skup - Ali efendija Aganović proglasio je džamiju "vakufskim vlasništvom Islamske vjerske zajednice" i potom je predao zagrebačkom Džematskom medžlisu i Zakladi na upravljanje.

Ukupni troškovi izgradnje do rujna 1944. dostigli su trideset i dva milijuna i petstoosamdeset tisuća kuna, a radovima je rukovodilo Ministarstvo prometa i javnih radova, na čelu kojega je do listopada 1943. bio Hilmija Bešlagić. Izrada nacrta bila je povjerena dvojici arhitekata, Zvonimiru Požgaju i Stjepanu Planiću. Požgaj je bio zamislio jedan minaret - kako je to uobičajeno u pretežito osmanskoj tradiciji bosanskih džamija - dok je Stjepan Planić, klasik hrvatske moderne i jedan od najvećih arhitekata koji su gradili u našim zemljama, nadošao na ideju o tri minareta: da se na taj način smiri i vizualno funkcionalizira valjkasti oblik same džamije. Tako je iskorištena i činjenica da se prema džamiji pružaju, ili iz nje izviru, tri prilično široke ulice. Minareti su građeni od betona i oblagani bračkim kamenom, a u radovima na unutrašnjosti džamije, na čemu su surađivali kipari Jozo Turkalj, Emil Bohutinski i Marijan Matijević, korišten je zeleni talijanski mramor. Ideja je bila da se u kamenu ornamentiku unesu elementi starohrvatskog pletera i arapske kaligrafije. Na formama i pismenima kamene kaligrafije radio je Muhamed Mujagić, kaligraf i umirovljeni šerijatski sudac iz Sarajeva, koji je početkom 1942. putovao u Tursku “da tamo prouči unutrašnji uređaj džamija, te da novije načine aplicira kod internog uređenja i namještaja džamije u Zagrebu”. Tom je prigodom donio i nekoliko vrijednih knjiga, kao dar turskoga reisa.

Podovi su bili prekriveni s četrdeset perzijskih tepiha Isfahan, po koje su krajem 1943. u Carigrad išli muftija Muftić i arhitekt Požgaj, a džamija je imala i svoje grijanje. Za tarih zagrebačke je džamije određen kuranski ajet: "I zaista će upravo naša vojska biti pobjednik." (Kur’an, Es-Saffat, 113), a iznad ulaza je s unutarnje strana stajala ploča na kojoj je pisalo:

"U slavi i znak spram Allaha Boga velikoga sviju ljudi i vremena, te u znak pažnje prema muslimanima podiže Poglavnik dr. Ante Pavelić ovaj velebni hram u glavnom gradu Zagrebu, da odani sinovi vitežkoga naroda hrvatskoga, izkreni sljedbenici uzvižene vjere islama skrušenom molitvom jačaju pregalačke snage u borbi za obranu i napredak liepe svoje domovine Nezavisne Države Hrvatske koja da bi vazda sretna bila. 1360. - 1941."

Efendija Muftić je još 1941, kada je sve bilo na početku, posjetio Poglavnika i zamolio ga da se džamijskoj Zakladi dodijeli stambena zgrada, koja će biti vakuf od čijih će se prihoda uzdržavati džamija. Pavelić je to, naravno, prihvatio, pa je potpredsjedniku Vlade Džaferu begu Kulenoviću naložio provedbu odluke, a Upravni odbor Zaklade odredio je svoje članove Halida Muftića, Namika Teskeredžića i Vejsila Musakadića, da istraže "koja bi kuća bila najprikladnija da se uvakufi". Oni su odabrali tri zgrade u središtu Zagreba, da bi se Zaklada odlučila za onu u Ilici 15, koja je prethodno oduzeta od Židova Dragutina Ebenspangera, kojemu je dano dva sata da napusti svoj stan, što je on i učinio. Zatim su, u jednom paralelnoj priči, Židov Ebenspanger i cjelokupna njegova obitelj pobijeni po zakonima Nezavisne Države Hrvatske i u skladu s novim svjetskim poretkom, uspostavljenom po Adolfu Hitleru.

No, recimo na kraju i tko su bili članovi Odbora za otvorenje džamije: Ibrahim Ruždić, Murat Rizvanbegović, Ibrahim Imširović, Akif Handžić, Mustafa Mehić, Mustafa Brkić, Salko Alečković, Hamid Hromalić, Sulejman Mašović, Salih Kulović, Halid Muftić, Ibrahim Džinić, Junus Mehmedagić, Galib Midžić, Muhamed Mulić, Sejfudin Muftić, Šerif Saračević, Šemsudin Gavrankapetanović, Muhamed Handžić, Muharem Balić, Bego Midžić, Sulejman Mulić, Hasan Ruždija, Atif Fejzagić, Husein Jašarević, Omer Mujadžić, Vejsil Musakadić, Safet Čengić, Mustafa Džafić, Muhamed Hadžijahić, Hasib Muradbegović, Salih Kurtagić, Halid Mandić i Halil Imamović.

Nakon što je sve dobro prošlo, u listopadu 1944. poglavnik je Redom za zasluge I i II stupnja odlikovao zaslužnike: Omera Mujadžića, Ibrahima Džinića, Ibrahima Ruždića, Adema Sokolovića, Omera Šuljka, Namika Teskeredžića, Mašu Hrnjića, Halida Mandića, Himzu Alagića, Muhameda Hadžijahića, Seida Husedžinovića i Hazima Muftića.

Vrijedi čuti i što se dalje zbivalo.

Na dan 11. ožujka 1948. u prostorijama Narodne fronte I. rajona održan je "izvanredni sastanak muslimana koji žive u Zagrebu", koji je otvorio član uprave Preporoda Lutvo Hajdaragić, "musliman, učesnik Narodno-oslobodilačke borbe", koji je zatražio da muslimani kažu odlučnu riječ o Pavelićevoj džamiji, koju je ovaj podigao da zavara muslimanski narod i natjera ga u Handžar i Plavu diviziju. Hajdaragić je predložio da se minareti sruše, a “muslimani grada Zagreba” sastavili su i rezoluciju, koju su uputili Gradskom narodnom odboru. Predložili su "da se sruše tri minareta oko umjetničkog paviljona na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu, jer su oni simbol krvave ustaške tiranije, ruglo i sramota za nas Muslimane, a da se na tom trgu podigne spomenik žrtvama fašizma".

L1000855 (1).JPG - undefined

Foto: Radiosarajevo.ba

Zagrebački imam Himzo Alagić putovao je u Sarajevo, gdje je od reis-ul-uleme Ibrahima Fejića tražio da intervenira da se džamija ne ruši. On mu je, pak, odvratio kako bi bilo “najbolje da se džamija srušila već 1945, i da bi sve već bilo zaboravljeno”, a zatim je uputio pismo Predsjedništvu vlade Narodne Republike Hrvatske, u kojem traži da se pri rušenju postupa s poštovanjem prema islamskim simbolima. U tom trenutku nikakva odluka o rušenju službeno nije ni bila donesena.

Dogodit će se to u petak 9. travnja, kada je potpredsjednik Gradskoga narodnog odbora Mika Špiljak izdao rješenje o rušenju džamijskih minareta "koje je podigao krvnik Pavelić u svrhu raspirivanja mržnje i bratoubilačkog rata među našim narodima". Rušenje je započelo u ponedjeljak 12. travnja, i trajalo je sve do 1. svibnja 1948. Džamijski ćilimi završit će u Vladi Narodne Republike Hrvatske, a ostatku inventara više neće biti moguće da se uđe u trag. Priča o džamiji postat će trostruko zaključana tajna, ni jedni, ni drugi, ni treći - svatko iz svojih razloga - neće sjećati. I možda tu priču danas i ne bi bilo moguće temeljito i dokumentirano pričati da nije knjige zagrebačkog povjesničara Zlatka Hasanbegovića "Muslimani u Zagrebu 1878. - 1945."

Bilo bi zanimljivo razmisliti o psihološkim, kulturološkim, nacionalno-identitetskim i inim čimbenicima zatajivanja. Ali to uopće nije tema današnje priče, koju, avaj, nismo još ni započeli. Tema nije ni ta neobična i višestruko zanimljiva činjenica da su samo četiri godine postojanja zagrebačke džamije bile dovoljne da Zagrepčani jedan toponim trajno nazovu Džamija. Što je presudilo? Neobična i zvučna riječ? Činjenica da je džamija izgledala tako kako je izgledala? Identitetska grotekska povezana sa svim tim? I o tome bi vrijedilo razmišljati.

Tema priče nije ni to kako se jedan događaj u kratkom vremenu i u izmjeni perspektiva tumači i doživljava na radikalno različite načine. A, bogme, nije ni to kako su samo sumnjive i opasne one birvaktilske sarajevske pripovijesti o multikulturalizmu minareta i crkvenih zvonika, koji su tako blizu pa samo što se ne dorinu ili ne ukrste: zagrebačka je džamija bila popišaj puta od zagrebačke katedrale. A moglo bi se reći i da je dominirala njome. Dok je Katedrala sirotinjska kvazi-gotička, kvazi-historicistička građevina iz duboke katoličke provincije, Planićeva je džamija blistala modernom ljepotom. Katedrala je bila obložena jeftinom sedrom, koja se desetljećima raspadala, otkidala se i prijetila glavama sličajnih prolaznika, a džamija je bila sva od bijeloga bračkog kamena. Zamislite samo da je rat drukčije završio i da je neki drugi Bregović s terase nekoga zagrebačkog hotela početkom devedesetih propovijedao o ljepotama zagrebačkog multikulturalizma…

Ali nije ovo priča o tome.

Ovo je priča o jednoj slici s Bijenala slikarstva, koje se tokom listopada 2017. održavalo u Meštrovićevom umjetničkom paviljonu, u Galeriji Hrvatskog društva likovnih umjetnika, dakle u Džamiji. I slika, bezbeli, ima neke veze i s prethodnom pričom i sa Sarajevom. Ali najviše ima veze s nama, koji smo i prije dvadeset godina bili odrasli ljudi, pa se živo sjećamo jednoga koncerta na stadionu Koševo.

Naziv slike je Kako je U2 spasio Balkan, a slikar je Stipan Tadić.

Rođen 1986, Tadić je pripadnik onoga naraštaja hrvatskih umjetnika koji su novinska likovna laprdala iz otužnih mjesnih tabloida etablirala i markirala kao "novi realizam". O njima je, pokušavši uozbiljiti stvar, tada vrlo suvislo i provokativno pisao mladi kunsthistoričar Feđa Gavrilović, ali stvar je iz više razloga unaprijed bila izgubljena. Naime, osim što se radilo o prilično raznolikim osobnostima, u Hrvatskoj nije postojala scena niti je postojao širi kulturni kontekst, koji bi na bilo koji način podržali pojavu talentirane skupine mladih ljudi, svejedno kojom se i kakvom umjetnošću oni bavili. Nije bilo galerija u kojima bi mogli kontinuirano izlagati, kolekcionara i mecena koji bi financirali njihov rad, društvene zajednice i države kojima bi “novi realisti” bili poželjno ili nepoželjno lice. I kako ničega nije bilo, tako ništa iz ničega nije ni moglo nastati. Osim što od tog vremena po izložbama i katalozima pratimo neke zanimljive slikare i slikarke, i što se naracija kao nikada ranije etablirala u hrvatskome slikarstvu.

L1000852 (1).JPG - undefined

Foto: Radiosarajevo.ba

Stipan Tadić je, kao i ostali u toj neformalnoj i zapravo nepostojećoj grupi, koju je grupom učinila samo činjenica da su se u isto vrijeme zatekli na istome mjestu, potekao sa zagrebačke Akademije. Ranije je, kao gastarbajtersko dijete, živio u Austriji, i od malih je nogu pokazivao izrazit crtački talent. Ali umjesto da se školovanjem kultivira i izabire stil i način koji će furati do u starost, umjesto, dakle, da postaje slikar onako kako se slikarem postajalo u posljednjih sto i pedeset godina, ili otkako je umjetnost od dvorske postala građanska stvar, Tadić se zaigrao. Javnu je slavu stekao diplomskim radom, hiperrealističkim platnom 250x187,5, na kojem je prikazao nekoliko stotina figura, rodbine, prijatelja, kolega i poznanika, koji su došli u kazalište da prisustvuju njegovu - diplomskome radu. Riječ je, naravno, o dosjetki, ali sasvim sigurno najmonumentalnijoj dosjetki u povijesti hrvatske i okolnih likovnih umjetnosti, koja je savršeno funkcionirala kao slika, kao komentar na sliku i slikarstvo, i kao spoj visokih i niskih umjetničkih registara.

Diplomski rad Stipana Tadića, prvobitno naslovljen kao Diploma, izazvao je - naravno vrlo površnu i plitku - senzaciju, nakon čega se slikar počeo pojavljivati s koncept-izložbama jedne slike. Tako je 2013. izložio veliko platno, naslova 5. kolovoz, urnebesnu i pomalo zastrašujuću kombinaciju ivekovićevske nacionalne idile i pakla od betona i bagera. Iako se, ipak, vidi da je Diplomu i 5. kolovoz radila ista ruka, između ove dvije slike nema stilskog kontinuiteta. I to je ono na čemu će Tadić - suprotno profesionalnoj, ali i poslovnoj logici tradicionalnog slikarstva - dalje insistirati. On neko vrijeme slika na jedan način, a onda razbije vlastiti kompas, pa dalje nastavi na drugi način. Iako su, recimo, monumentalna djela, s mnoštvom detalja i epskom naracijom, ono što je zadržao u svim svojim fazama, u međuvremenu je tako mijenjao stil i maniru, odbacujući onoga prethodnog sebe, da je od hiperrealizma, realističkih persiflaža i provokacija već prešao put do art brut slikarstva, urbane i prigradske naive i nekoga vrlo čudnog neoekspresionizma… Moglo bi se za njega reći da je najveći panker među hrvatskim slikarima - premda, čini mi se, uopće nije panker - jer se već svemu narugao i sve je oko sebe porazbijao, a da se, zapravo, rugao samo sebi i razbijao ono što je sam stvorio. I tako je nastao jedan već sad silno zanimljiv i izazovan, totalno diskontinuiran opus, u koji jedva da imam uvid - tojest, vidio sam samo ono što je slikar javno izlagao. (Dok njega, recimo, nikada nisam sreo.)

Dijelom je i to mit, a dijelom je istina: Stipan Tadić mnogo radi po narudžbi. Dok je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić još bio u SDP-u, neki je novozagrebački stranački ogranak naručio od slikara Bandićev portret. Ovaj je to s oduševljenjem prihvatio, i naslikao ga na konju. Poslije je, kaže, portretirao i Nadana Vidoševića, ali tu sliku nije bilo moguće javno vidjeti. I dalje radi prema narudžbama, brendirajući se i reklamirajući po medijima kao slikar koji vas može po želji ovjekovječiti. Istina, vrlo je upitno koliko model može utjecati na svoje ovjekovječenje. Što je bolji portretist, to je manja mogućnost da se na portret utječe.

Slika Kako je U2 spasio Balkan posvećena je, naravno onome legendarnom koncertu, ali i, više od toga, legendi o koncertu, nečemu dakle što se nije stvarno zbilo, no pošto ljudi u to vjeruju, stvarnije je i od stvarnosti. Legenda je uvijek stvarnija od stvarnosti. I za razliku od stvarnosti podložna je promjenama i transformacijama tokom vremena koje nastupa nakon njezina nastanka.

Bio je utorak, 23. rujna 1997. kada su U2 svirali na stadionu Koševo u Sarajevu. Početak tog koncerta, održanog prvoga dana druge bosanske poslijeratne jeseni, označio je i početak najkraće ere u povijesti ovoga grada, ere u kojoj će multikulturalno Sarajevo izaći iz rata i stupiti u Europu i Svijet, mnogo veće, snažnije i tolerantnije nego što je ikada bilo, ere u kojoj će Sarajevo biti na savjesti Svijeta, ali ne samo da tu činjenicu neće zlorabiti, niti će njome ikoga emocionalno i moralno ucjenjivati, nego će na svaki način relaksirati svoju jučerašnju i sutrašnju braću, govoreći joj da jedan smo rod i da svaka je nevolja za vakta i da će se dobro dobrim vratiti, a o zlu nećemo više, ere u kojoj Sarajevo doista neće biti inferiorno nijednome drugom europskom gradu, ere čiji se kraj jasno razabire kao i početak, jer je potrajala tačno do kraja koncerta. Naravno, te noći nismo imali pojma da je upravo završilo ono čijeg smo početka, suprotno tome, itekako bili svjesni.

Koncertu na Koševu Muharem Bazdulj posvetio je roman Koncert. Da je tu danas temeljito nepročitanu i skrajnutu knjigu napisao netko drugi, ona bi bila važna. (Možda bi se trebalo baviti izradom fotorobota idealnih pisaca važnih knjiga naših književnosti, čiju važnost ne priznajemo jer su ih napisali pisci koje lično ne begenišemo. Koncert je tako trebala napisati neka Beograđanka iz Zagreba koja jako voli Sarajevo i vrlo je kritična prema Kusturici, Neletu Karajliću i svima za koje joj netko u Sarajevu kaže da su postali bivši Sarajlije. U tom bi slučaju ova knjiga važna.) Ali ni Bazdulj se nije bavio samim događajem, a ni onim od čega je stvorena legenda o koncertu. Bio je to pogled iz jedne noći. Drugog pogleda nije bilo.

Iako postoje fotografije s koševskog koncerta U2, nijedna nije ušla u oko i postala slikom grada i njegove povijesti, ili barem slikom naših osobnih i kolektivnih sazrijevanja. Koncert je suštinski bez slika, bez obrisa i boje. Ono što je nakon dvadeset godina ostalo u sjećanjima odavno već nije autentično. I ne može biti autentično, jer je prekriveno u međuvremenu metastaziranom i nabujalom legendom, ali i onim što se raslo i sazrijevalo u otporu prema toj legendi. Čovjek je hiljadu puta zažalio, i hiljadu puta mu je u proteklih dvadeset godina bilo drago što je, ipak, bio na tom koncertu. A je li uopće bio i što se te noći zapravo zbilo?

L1000856.JPG - undefined

Foto: Radiosarajevo.ba

U narodnim vjerovanjima, raširenim među pripadnicima međunarodne zajednice i inozemne publike humanitarno i kulturološki zainteresirane za Bosnu i Hercegovinu, ali i ispunjene naivnim multi-kulti iluzijama o Bosni i Bosancima, bio je to koncert koji nas je sve pomirio i na koji su došli ljudi sa svih strana zemlje, koji su još do jučer jedni protiv drugih ratovali. Takva vjerovanja Sarajlije iz onog vakta nikada ne bi demantirali, iako su im, naravno, bila budalasta. Ali, s druge strane, odgovaralo im je što stranci vjeruju u takve stvari.

Istina je, međutim, da nije došao nitko, i da je to bio koncert za Sarajlije. Ali i tu istinu se, kao i svaku drugu, može lako demantirati nizom pojedinačnih slučajeva, koji u ozbiljnom razgovoru ne dokazuju ništa, iako u neozbiljnom mogu demantirati sve. Pa je tako, ali doista, na koncertu U2 osim poslovičnih gostiju iz Zagreba i Beograda - koji su i dan danji Sarajlijama najdraži Hrvati i Srbi, pa bi ih rado mijenjali za svoje Hrvate i Srbe - bilo i avanturista iz Banje Luke, Trebinja i zapadnog Mostara (nabrajam samo slučajeve koji su mi u međuvremenu postali poimence znani). Ali kao što činjenica da je neki Beograđanin ili čak Banjalučanin 1993. ili 1994. posjetio Sarajevo i izrazio svoju solidarnost s gradom ne znači da su Beograd i Banja Luka bili na strani opsađenog Sarajeva, tako ni činjenica da se netko iz Trebinja ili Banje Luke obreo na koncertu U2 ne znači da je to bio koncert koji je mirio Bosnu i Hercegovinu.

Ali zar nije budalasto ovo objašnjavati? Naravno da je budalasto. Jednako kao što je budalasto reći da muslimani nisu bili uz Pavelića u izgradnji zagrebačke džamije ili da nisu bili uz Miku Špiljka u njezinom rušenju. Dobro bi bilo kada bi se jednoga dana sve to izbjeglo i kada bi se, bez straha od sebe i od drugih, moglo reći kako je šta bilo, ali vodeći računa o tome da istina ne može biti cijela ako se jedan njezin dio prešućuje, a drugi naglašava.

Ali i o tome bismo već sve trebali znati. I znamo.

Na slici Stipana Tadića, ulju na platnu 150x170, nije ono što se stvarno zbilo. Donekle je autentičan samo prikaz pozornice, koja, međutim, nije postavljena na koševskom stadionu, nego u prostorima, na trgu, nekoga imaginarnog grada. Taj grad je samo uvjetno Sarajevo, po tome što iznad izloga nekih kvazi-austrougarskih zgrada biše burek ili ćevapi. Svaka je prepoznatljivost, dakle, izbrisana. Nema folklorne ljepote milog nam grada, viđene okom zaljubljenog turista ili umjetnika opijenog kulturološkim šarenilom europskoga Jeruzalema, u kojemu se crkveni tornjevi dotiču s džamijskim minaretima, taman kao u Pavelićevom Zagrebu. Sve ono što je kontekst mjesta i događaja Stipan Tadić premješta na lica ljudi. Ali ni ti ljudi, avaj, nisu oni koji su stvarno bili na koncertu U2. Ili većinom nisu. Prepoznao sam samo jednog koji je bio. Možda nisam dobar u prepoznavanju, možda je na slici još netko, ali većina sigurno nisu bila.

Recimo, nije bio Franjo Tuđman u admiralskoj uniformi, niti je bio Vojislav Šešelj, a ni Radovan Karadžić. Nije bilo ni Gojka Šuška, ni Tomislava Karamarka i Slobodana Miloševića. A svi su oni, zajedno s nekim drugim ljudima čija imena ne bih gadio tako što ću ih spominjati zajedno s ovima, na Tadićevoj slici s koncerta.

I ta slika je istinita. Skoro da je teško i zamisliti istinitiju sliku, sliku koja će biti žešći i tačniji društveni i povijesti komentar, na način na koji su stvarnost komentirali njemački ekspresionisti poslije Drugog svjetskog rata. Stipan Tadić izravan je, brutalan, gorak i duhovit. Kako je U2 spasio Balkan jedan je od najvažnijih artefakata našega doba o Sarajevu i o Bosni, iako umjetnik nije Bosanac, niti je s Bosnom u nekoj emocionalnoj i intelektualnoj vezi. Barem ja tu vezu nisam primijetio. Ali koga za to briga: ovo je tačka istine o događaju i o jednoj legendi, onako kako stvari izgledaju nakon što je isteklo vrijeme i događaju i legendi. Koncerta U2 prisjećaju se samo dokoni sredovječni starci, bolesni ljubitelji boljih vremena, koji još uvijek vjeruju da postoji ono što je nestalo na kraju koncerta, što se srušilo i nestalo kao i oni Pavelićevi minareti, premda iz drugih razloga i u potpuno suprotnim vjerovanjima. Da, stvarno, bilo bi lijepo da je Sarajevo moglo biti grad iz priče o koncertu U2 na stadionu Koševo. I spreman sam za tim gradom žaliti dok sam živ. Ali nisam slijep kod očiju pa da vjerujem da takav grad i danas postoji ili da bi na istome mjestu u budućnosti mogao postojati. Gotovo je, svjetla su se pogasila.

Stipan Tadić je na naivistički način riješio problem pozornice i publike. Naime, kako u isto vrijeme vidjeti pozornicu i sitne figure na njoj, i lica onih koji su došli na koncert? Jednostavno je publiku leđima okrenuo od izvođača, učinivši tako nešto što bi učinio svaki ozbiljni art brut umjetnik, koji prikazuje realni svijet, ali ga baš briga za forme i ceremonijale realizma. Slika je u nekim krvavo-ljubičastim i sumorno žutim tonovima, zastrašujuća i zabavna, istovremeno. Većina prisutnih zagledana je u onog koji gleda sliku. Iza njihovih leđa svira U2. Iza njihovih leđa je prošlo vrijeme.