Miljenko Jergović

Miljenko Jergović

Kako je nastala dijaspora

08. 10. 2018. u 17:04:00

Shares:54

Prije rata dijaspora je bila manje poznata riječ. Koristili su je uglavnom specijalisti, u njezinom izvornom značenju babilonskog progonstva iz drevnog judejskog kraljevstva, kada je, prema posvećenoj legendi, kralj Nabukadonosor u šestom stoljeću prije naše ere deportacijama i protjerivanjem stvorio jevrejsku dijasporu.

Sama riječ grčkog je podrijetla, i označava rasipanje sjemena, sijanje. Metafora babilonskog progonstva vajkadašnja je, i bit će da postoji otkako je naše civilizacije i Staroga zavjeta, ali je sve do druge polovine dvadesetog stoljeća etnički kolektivi, naravno s izuzetkom jevrejskog, nisu koristili u stvaranju legende o svome zlosretnom povijesnom udesu.

Tek nakon Holokausta, i skoro potpunog uništenja europskih Jevreja, provedenog po Adolfu Hitleru i njegovom političkom pokretu, ali i po pseudonacističkim i klerofašističkim režimima diljem Europe, najednom su se, često baš u narodima najvjernijih Hitlerovih slugu, te u pravilu među desnim, nacionalistički inspiriranim piscima, javili oni koji će legendu o babilonskom progonstvu preslikati na vlastite narode i tako osmisliti nove, nejevrejske dijaspore. Bilo je to svjesno ili nesvjesno, ali u svakom slučaju neukusno parazitiranje na strašnome jevrejskom stradanju, a usput i način da se negira, relativizira ili barem jezično prikrije uloga vlastite zajednice u konačnom pogromu europskih Jevreja.

I dok se riječ dijaspora tako naseljavala i udomaćivala u eurposkim jezicima, kod nas je iz različitih, plemenitih ili manje plemenitih razloga, skoro nije ni bilo. Najprije, pojam koji bi njome bio obuhvaćen nije bio jedinstven, nego je bio razdijeljen na tri pojma koji gotovo da i nisu imali zajednički sadržatelj. Od kraja šezdesetih najveći i društveno najaktivniji sloj jugoslavenskih migranata bio je obuhvaćen nezgrapnim, razbrbljanim pojmom radnika na privremenom boravku u inozemstvu, koji su kraće, i ne bez zlobe, nazivani i jugošvabama ili, nešto korektnije, gastarbajterima. Tako su se u pravilu nazivali samo oni koji bi se iselili u neku od europskih zemalja. Ako bi otišli preko oceana, tada bi ih se, skupa generacijama njihovih potomaka, nazvalo - iseljenicima.

Trećoj skupini pripadali su i oni koji su ostali u Europi, i oni koji su pošli preko mora, a bilo im je zajedničko da su se negdje izvan SFRJ politički angažirali mimo linije koju vodi i određuje Savez komunista Jugoslavije. Svejedno jesu li takvi pripadali organiziranim političkim skupinama Ante Pavelića ili Maksa Luburića, jesu li slijedili četničkog raspopa Momčila Đujića, jesu li se bavili terorizmom i propovijedali genocid nad drugim narodima, jesu li zagovarali nasilno razbijanje Jugoslavije ili su se zalagali za uvođenje višepartijskog sistema u Jugoslaviji, tržišnu privredu, parlamentarnu demokraciju, načela političkog liberalizma i otvorenog društva, ili su samo bili protivnici komunizma, svi takvi su, bez razlike, nazivali pripadnicima ekstremne neprijateljske emigracije.

Bosna i Hercegovina, kao najtvrđe komunističko jezgro i kao “Jugoslavija u malom” (ovaj termim je sve do samog raspada u Sarajevu široko korišten kao izvor višeg bosanskog ponosa i patriotizma), ali i kao uža domovina većine pripadnika ekstremne neprijateljske emigracije, i to onih čija je osnovna inspiracija bila ustaška i četnička, bila je u stanju neprestane mobilizacije u odnosu na pripadnike ekstremne neprijateljske emigracija, ali često i u odnosu prema njihovoj bližoj i daljoj rodbini širom Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. Opservirali su se njihovi životi, nadziralo im se kretanje, određivalo se što jest, a što nije primjereno njihovom sramotnom statusu srodnika narodnih neprijatelja, i to onih najgorih neprijatelja što su pobjegli od ruke pravde i sad protiv domovine rovare po svijetu.

S padom komunizma, a onda i raspadom Jugoslavije, sve se preokrenulo. Ekstremna neprijateljska emigracija preuzela je ulogu koju su prethodno zasluživali prvoborci u Narodnooslobodilačkoj borbi, a njihove su porodice postale neka vrsta narodne aristokracije. Nestalo je i radnika na privremenom radu u inozemstvu, a onda i tradicionalnog prekomorskog iseljeništva. A ni Bosna i Hercegovina nakon rata više nije bila ista: od Jugoslavije u malom pretvorila se u trostruko predziđe triju ekstremiziranih vjerskih i etničkih identiteta, dakle u neku vrstu Antijugoslavije u malom.

No, dok je Bosna i Hercegovina, srećom, zadržala barem svoje ime, iseljeništvo, hrvatsko, srpsko, kao i bosanskohercegovačko, tražilo je svoj novi, zajednički naziv.

Naziv dijaspora se, naravno, pojavio najprije u Hrvatskoj. Pojavio se u veoma rana postjugoslavenska vremena, još prvih višestranačkih izbora, najprije u jeziku antikomunističkih oporbenjaka, desničara, često manje ili više otvorenih podržavatelja i podražavatelja ustaškog naslijeđa, te samim tim i antisemita. U vrijeme kada je Franjo Tuđman u govoru u zagrebačkoj Dubravi izgovorio onu slavnu zahvalu dragome Bogu što mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka, riječ dijaspora već je zavladala govorom.

Neupućen netko bi se, naravno, po stoti put zapitao kako je moguće da antisemiti tako preuzimaju jevrejsko nazivlje, a s njime i jevrejsku mitologiju. Odgovor je jednostavan, kako u hrvatskome, tako i u širem europskim slučaju. Nakon Holokausta jedna od temeljnih, makar često i neosviještenih, strategija mržnje prema Jevrejima jest u preuzimanju i prisvajanju uloge i položaja Jevreja u povijesti, uglavnom njihove muke i stradanja, te onoga dijela jevrejske mitologije koji je već postao općepoznatom i priznatom svjetskom baštinom.

I onda je posve prirodno i normalno da, kao u današnjoj Hrvatskoj, oni koji odriču historijsku istinu o Holokaustu, koji tvrde da je Jasenovac osnovan kao humanitarni centar za zaštitu Jevreja i Srba, a da su dječji koncentracijski logori u NDH zapravo bili crkvena sirotišta, u vlastitom narodu vide zbiljske Jevreje, a u njegovom iseljeništvu stvarnu dijasporu. Negirajući muku drugoga, oni tu muku pripisuju sebi i svome narodu. I tako se onda rađa jedna nova riječ. Dijaspora.

Uskoro su, nakon kratkog snebivanja i odbijanja dijasporu prihvatili i ostali govornici hrvatskog jezika. O riječima i njihovom podrijetlu previše se ne razmišlja. Ako je riječ lako izgovorljiva i prirodno se snađe u nekom jeziku, onda njezini govornici oko nje ne razbijaju glavu, nego naprosto govore. Tako je 1990. i 1991. bilo i s dijasporom u hrvatskome jeziku. Povratnici iz tuđine, a među kojima i poneki istaknuti ustaški zločinac, koji su u to vrijeme uz asistenciju dojučerašnjih udbaša slavodobitno slijetali na zagrebački aerodrom, a zatim ljubili svetu hrvatsku zemlju, bili su i prvi predstavnici te novostvorene, u jeziku iskovane dijaspore.

Nakon što je riječ zaživjela u jednom među više istih jezika, morala se proširiti i na ostale. Nakon što je pridonijela slavi jednog nacionalizma, bilo je očekivano da pridonese i drugima. U prvo vrijeme bila je to riječ kojoj će se u Sarajevu spremno narugati. Kao što će se, uostalom, rugati i svakoj drugoj tobože ili zbilja novoj hrvatskoj riječi. Pa će se onda takve riječi najprije koristiti s ironijskim odmakom, uglavnom u novinama, da bi zatim svakodnevni govor sa njih sprao ironiju, nakon čega riječi zažive u onom istom obliku, funkciji i znaku u kojim su prethodno postojale među hrvatskim govornicima.

Na kraju, jedva da još ima takozvanih hrvatskih novoriječi koje nisu adoptirane među bosanskim, pa i srpskim i crnogorskim govornicima. Ono što je zaživljelo na jednom jezičnom području, prihvaćeno je i na svim drugim područjima, a ono što zbog rogobatnosti nije prošlo na jednoj strani, prirodno neće proći ni na drugima. Istina, uvijek postoji desetak markantnih anti-riječi na kojima insistiraju nacionalističke elite, ali one više služe za nacionalnu identifikaciju i jezično šepurenje govornika, nego što zaista nešto trebaju da znače.

Dijasporom se, krajnje ironično, najprije nazivao onaj u ratu raseljeni sarajevski svijet, koji je bio sačuvao snažnu vezanost za grad i koji je, uglavnom putem interneta, stvarao neko virtualno Sarajevo što je lebdjelo negdje između Kanade, Amerike i Australije. Onaj tko ih je nazvao dijasporom, poslužio se jednom od omiljenih sarajevskih retoričkih figura, paradoksom povezujući dvije sasvim nespojive skupine ljudi i emigranata: hrvatske iseljenike šuškovskog tipa i inspiracije, i raseljeni sarajevski etnički šareniš. Ironičan i prema jednim i prema drugim, govornik je, ipak, ciljao narugati se onoj drugoj, sarajevskoj, dijaspori. Za onu prvu, ustašku, zapravo ga nije bilo ni briga.

Dobar jezični vic, igra riječi, fraza, neko vrijeme žive u jeziku, a zatim se gase. Oni su materija od koje je načinjen i od koje živi sleng ili žargon, koji osim što funkcionira kao paralelni jezik ulice, ne postoji kao fiksirana jezično-govorna cjelina, nego se neprestano mijenja, nestaje i preporađa se. Sleng od prije trideset godina uglavnom je razumljiv i današnjim govornicima, ali im je smiješan i naivan. Sačinjen od bajatih šala, neduhovit, krhak, kašljav i sipljiv.

Postoje, međutim, riječi koje su doprle u govor preko slenga, e da bi se zatim s ulice i iz kavane, po pravilu neke malo bolje kavane, prenijele među više slojeve i zametnule svoje sjeme u standardnom jeziku. Dijaspora je, bez ikakve sumnje, jedna takva riječ u Bosni, među bosanskim govornicima. Stigla iz slenga, u prvo je vrijeme označavala raseljene Sarajlije, e da bi zatim, godinama kasnije, zahvaljujući angažmanu nacionalno preosviještene i osveštane čeljadi, te ulaskom u dnevnopolitički govor, u jezik novina i političke agitacije, poprimila značenje slično onom kakvo ima u Hrvatskoj.

Kada bošnjački ili bošnjačkomuslimanski govornik spomene dijasporu, on isključivo misli na raseljene Bošnjake muslimane iz Bosne i Hercegovine i Srbije, a nikad i nikako na sve raseljene žitelje Bosne i Hercegovine. Kada hrvatski govornik iz Bosne i Hercegovine govori o dijaspori, on, također sasvim logično, podrazumijeva sve raseljene Hrvate, a ne samo one iz Bosne i Hercegovine, kao što i srpski govornik iz Bosne i Hercegovine pod srpskom dijasporom podrazumijeva sve raseljene Srbe svijeta.

Dijaspora je, dakle, na sve tri strane isključivi etnonacionalni fenomen. Kada se govori o okolnostima njezina raseljenja ili, kako glasi lijepa srpska riječ, rasejanja, redovito se podrazumijeva kontigent kolektivnih patnji i stradanja u kojem je narod dijaspore žrtva, a ostali narodi su uzrok njegove nesreće, ostali narodi su biblijski Nabukadonosor. Ili su, u nešto boljem slučaju, pasivni promatrači narodnog stradanja.

Ovakav način gledanja na svoje i na tuđe skoro da je bezizuzetan na sve tri strane, hrvatskoj, bošnjačkoj i srpskoj. Istina, dogodi se katkad da netko spomene i bosansku dijasporu, ali nastavimo li ga slušati ili čitati shvatit ćemo da i nju sačinjavaju isključivo - Bošnjaci. Na kraju, to je u skladu s podrijetlom riječi i s legendom o dijaspori, koja je jevrejska i odnosila se isključivo na Jevreje, a ne i na one koji su živjeli skupa s Jevrejima.

Ljudi iz dijaspore bili su, u jevrejskom slučaju, povezani istom pradomovinom i gradom Jeruzalemom u koji će se, svjedočila je sveta fraza, dogodine vratiti. Nijedna od naših novokomponiranih dijaspora nije na takav način povezana jednom pradomovinom, osim ako domovinu ne zamišljamo kao velikodržavni ili transgranični projekt.

Za hrvatsku dijasporu pradomovina je u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (ili njezinim dijelovima, uglavnom onim gdje su Hrvati nekad činili većinu), za srpsku dijasporu pradomovina je u Srbiji, Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj, gdje god su Srbi bili matični, dok je za bošnjačku dijasporu pradomovina u Bosni i Hercegovini i u Sandžaku. U sva tri slučaja veze među narodom s dvije strane granice predstavljaju jedini prihvatljiviji i prihvaćeni identitetski okvir, dok su veze s drugim narodima i njihovim kulturama isključivo negativno određene. Drugi su suvišak ako već nisu i samo izvorište narodne nevolje.

U međuvremenu je u govoru i jeziku opstala i ona neortodoksna, ironična sarajevska dijaspora, ali je zaboravljeno iz čega su nastali riječ i jezična fraza. Danas ta dijaspora stoji nasuprot svim trima nacionalnim dijasporama, pa se katkad može učiniti da je s njima zaraćena. Ali tako nije. Sarajevsku dijasporu čine oni koji, uglavnom na Facebooku, još uvijek održavaju neko svoje Sarajevo iz sjećanja i koji, kao u delegacijama, svakoga ljeta obilaze mjesto na kojem se nalazi stvarni grad. Ti njihovi obilasci višestruko su zanimljivi i mogu biti korisni objema stranama, onoj koja je tu i onoj koja je tamo, da ustanove razlike ne samo između dva Sarajeva, današnjeg i prekjučerašnjeg, nego i između dva životna izbora, ostajućeg i odlazećeg.