Miljenko Jergović

Miljenko Jergović

Hej Slaveni, dub se lama

15. 07. 2019. u 11:00:00

Shares:0

Godinama još po raspadu zemlje pjesma “Hej Slaveni” bila je nečija himna. Država se najprije zvala Savezna Republika Jugoslavija, a zatim, kratko, Srbija i Crna Gora. Sjecajem okolnosti, “Hej Slaveni” ostat će himnom još punih osamnaest dana nakon što ni te države ne bude. Crna Gora je, naime, na osnovu rezultata referenduma, održanog 21. svibnja 2006, 3. lipnja proglasila samostalnost, ali kako se zajednički tim prethodno plasirao na Svjetsko prvenstvo u nogometu, reprezentacija je, pod već nepostojećim grbom i uz himnu koja je upravo ostala bez države, putovala u Njemačku. Tamo su se proveli kao bosi po trnju: od Nizozemske izgubili su 1:0, od Argentine 6:0, te na kraju, od Obale Bjelokosti 3:2.

U srijedu, 21. lipnja 2006, tačno u 21 sat, bez minute kašnjenja, njemački precizno, na Allianz Areni u Münchenu posljednji put je u povijesti izvedena himna “Hej Slaveni”. Utakmica koja je zatim odigrana bila je bez ikakvog značaja. Obje reprezentacije su već bile izgubile priliku da se plasiraju u dalje natjecanje, a Srbija i Crna Gora nije mogla igrati ni za prestiž, jer je prestala da postoji. Ova se utakmica odvila izvan povijesti, i po tome je zanimljiva. Jedna od najzanimljivijih utakmica u toj povijesti.

Dok se ona odigravala, obje zemlje, i Srbija, i Crna Gora, već su imale svoje himne. Srbi su, birajući između dvije pjesme, izabrali “Bože pravde”, koja im je već bila himnom u Kraljevini Jugoslaviji, i prije toga. Zarad tradicije odustalo se od modernije i začudnije, a zapravo i starije pjesme, moćnijeg teksta i upečatljivije atmosfere, “Vostani Serbie”, čiji je tekst prije dva stoljeća napisao Dositej Obradović. Crnogorci nisu imali dvojbe: himna im je “Oj svijetla majska zoro”, pjesma iz obaveznog repertoara skoro svake jugoslavenske folklorne manifestacije, oplemenjena je i dorađena vrlo efektnim, uzvisujućim aranžmanom.

Je li bilo ikoga da prije utakmice s Obalom Bjelokosti zapjeva “Hej Slaveni”? Ne sjećam se, premda sam utakmicu gledao na televiziji, i čini mi se da je publika, većinom naši radnici na privremenom radu u inostranstvu, zviždala himni, kao što joj je zviždala već godinama, tačnije od onoga vremena kada je Jugoslavija, i svaka iluzija Jugoslavije, zamijenjena Srbijom. Himni “Hej Slaveni” srpski su nogometni navijači počeli zviždati onda kada je iz mode izašlo skrivanje iza imena Jugoslavije i iza njezinih simbola. A to se počelo događati vrlo rano, još sredinom devedesetih, protiv volje beogradske državne propagande i Miloševićevih vlasti. Istina, bivalo je među srpskim sportašima i sportašicama i takvih koji su sve do kraja, punim glasom, pjevali “Hej Slaveni”, ali to su u pravilu bili oni koji su ime i slavu stekli u vrijeme SFRJ, pa im je, nekako logično, bilo tijesno u svakoj drugoj himni. No, takvih pred utakmicu s Obalom Bjelokosti teško da je bilo. Već je bilo prošlo petnaest godina od velikog raspada, i više na igralištu nije bilo igrača iz one jugoslavenske reprezentacije.

U našem vijeku državna himna pjesma je prvenstveno vezana za sport. “Hej Slaveni” smo za svojih života najčešće slušali prije početka utakmice u kojoj bi nastupala jugoslavenska nogometna reprezentacija, i nakon što bi bile podijeljene medalje našim sportašima, pobjednicima na Olimpijskim igrama, te na svjetskim i europskim prvenstvima. Činjenica da je svaki prijenos reprezentativne nogometne utakmice započinjao uvijek istim švenkom niz jedanaest nogometaša, u kadru koji bi trajao onoliko dugo koliko traje himna, simbolički je potvrđivala nadmoć nogometa nad ostalim sportovima. Premda se himna svira prije reprezentativnih utakmica u svim timskim sportovima, taj stadionski švenk kamere nad zelenim travnjakom i pod modrim nebom, ostao je neusporediv. Svaki drugi sportaš morao je pobijediti da bi mu se dogodilo ono što se nogometašima događalo prije svake utakmice, da se toliki milijuni ljudi identificiraju s njim, da kroz njegov sportski uspjeh postanu jedno, da postanu to iznurujuće i strašno Mi.

Da nije sporta, kroz koji se male, nedovršene i frustrirane nacije igraju rata, državna himna jedva da bi još imala svoju svrhu. U Njemačkoj himna i zastava su svojevrsni tabu: zbog neugodnih i sramotnih povijesnih iskustava, te straha od predoziranja državnim simbolima, srsima nacionalnog ganuća i patriotizmom, himna se bez velike nužde i ne pjeva. Baš bez velike nužde. A u šestom tomu “Moje borbe” Karl Ove Knausgård opisuje školsku priredbu: “Kad sam ja išao u školu priredbe su bile svečane. Pjevali smo himnu. No sad je to zabranjeno. Pjevanje himne je rasističko. Možeš li zamisliti?

Da, naravno da sam mogao. Jednakost je bila nadređeni princip, a jedna od posljedica bila je ta da se nacionalno, dakle švedsko, smatra isključujućom i diskriminirajućom veličinom, i zato izbacuje. Što se tiče religije, također treba biti krajnje oprezan; crkva i država odavno su odvojene, i dokle god svećenici ne spominju Boga, Isusa ili Bibliju dok propovijedaju učenicima, može ih se poduprijeti, jer ipak mnogi dolaze iz muslimanskih domova i moglo bi im to zasmetati. Ista ta razlikama nesklona ideologijane može prihvatiti muško i žensko, on i ona, kao veličine. Budući da on i ona, han i hun, definiraju rod, predloženo je uvođenje nove zamjenice hen za oba spola.”

No, za razliku od Njemačke ili Švedske, Jugoslavija je još uvijek bila mala i predmoderna zemlja, dok su države nastale po njezinom raspadu vjerojatno i stostruko manje od Jugoslavije, tako da je pitanje himne imperativno, pa ne samo da u njoj ne može biti ičega diskriminirajućeg, nego će se izdajnikom - proklet bio izdajica svoje domovine! - smatrati svaki onaj koji, iz svejedno kojeg i kakvog razloga, pred himnom bude osjećao neku nelagodu.
Otkad za sebe znam, osjećao sam nelagodu kada bi na javnom mjestu, obično za državnih praznika, u školi ili na nekoj velikoj javnoj priredbi, u nekoj od grandioznih orkestracija grunuli “Hej Slaveni”, pa kada bi se jedni za drugim, hitro, počeli dizati sa svojih stolica, koje bi onda zaškripale po parketu, ili bi kloparala sklopiva kino sjedala, ili bi se začuo još neki, jednako strašan skupni zvuk, koji bi govorio da sad više nema šale. U tom bih trenutku pomislio uvijek isto: a šta bi bilo da se ja sad ne dignem? Ili da se naprosto ne mogu dići, jer su mi se podsjekle noge? Nije bilo odgovora, niti ga je moglo biti, jer bih već sam od sebe, kao štakor u onom Pavlovljevom eksperimentu, hitro poskočio, i već bih, iz straha da me netko možda gleda, otvarao usta u koreografiji riječi koje su tekle iz tisuća grla: “Hej Slaveni, jošte živi riječ naših djedova, dok za narod srce bije njihovih sinova…”

U toj rano probuđenoj nelagodi nije bilo ideologije ni politike. Dječaci od osam-devet godina obično nisu ideološki ni politički tako jasno opredijeljeni. Nisam bio ni ja. Ali nikako se nisam osjećao dobro čim bih se našao u situaciji kada sam jedan od stotinu ili hiljadu njih, i sad bih trebao učiniti isto što i oni. Nije to bio otpor prema nečemu što svi rade. Bio je to strah da sam neću biti u stanju izvesti to isto, da ću negdje i u nečemu pogriješiti. Ustajanje na himnu i pjevanje tog teksta, o čijim se riječima ne razmišlja, i koje riječi ustvari ne razumije nitko od pjevača, bilo je hod po ivici provalije. Plašio sam se da ću pasti u tu provaliju. Uvijek me je, i ne samo kada je riječ o himni, hvatao strah od toga da sam u nečemu lošiji nego hiljadu onih koji stoje, sjede ili nešto drugo uz mene rade. Tog straha ne bi bilo kada bih jedno imao nasuprot sebi, ili dvoje, možda i troje, ali čim bi školski razred pjevao himnu ili radio sklekove, ja sam bio taj koji se plaši da to ne može.

U čemu je bio moj problem? Ne znam, niti je to danas važno.

Kasnije ću stjecati razloge koji bi mogli opravdati moju nelagodu pred himnom. U jednom sam trenutku već mogao mirne duše reći da to nije moja pjesma, da su mi se zamjerili i ona i država koju je predstavljala. Ali to bi, naravno, bilo laž. I ta bi laž progutala jednu zanimljivu i živopisnu traumu, koja je svakako mnogo zanimljivija od onog što smo namjeravali slagati. Što se više bude primicao raspad Jugoslavije, sve će brojniji biti oni koji će imati nešto protiv himne “Hej Slaveni”. U krvavoj društvenoj igri, obilježenoj ljudskim nesrećama, sravnjenim selima i gradovima, rasturenim obiteljima i masovnim grobnicama, himna “Hej Slaveni” bit će pjevana sve do trenutka u kojem neće ostati više nitko tko bi je priznavao za svoju i tko bi se rado sjećao da je to bila i njegova himna. Taj će trenutak nastupiti u srijedu, 21. lipnja 2006. u dvadeset i jedan sat, kada je himna posljednji put izvedena. Nijedna svečana pjesma u ljudskoj povijesti nije imala povijest koja bi se tako precizno mogla rekonstruirati, povijest čiji se dovršetak do u minutu zna.

I sad to mogu slobodno napisati, a da pritom ništa ne slažem: “Hej Slaveni” nije bila moja himna. “Hej Slaveni” bila je moja nelagoda. Ili, ipak, lažem. Ipak sam nešto krivo napisao, ustvari krivo pomislio. Istina je da bi svaka himna, koja bi se trebala smatrati mojom, u to vrijeme bila moja nelagoda. U međuvremenu sam dovoljno odrastao pa znam da ću uz sve buduće moje himne umjeti da uredno izvedem sve što izvode i drugi. Ali ostaje sjećanje na nelagodu. I kao obrambeni mehanizam: prezir prema onima koji se u himnu uživljavaju.

Jasno pamtim i vrijeme kad me je “Hej Slaveni” prestala opterećivati. I tad je bio lipanj, nedjelja, treći u mjesecu, godina 1990, a na Maksimiru se igrala prijateljska utakmica između Jugoslavije i Nizozemske. Tjedan ranije na istom je stadionu otkazana utakmica sa Crvenom zvezdom, nakon čega je tada mladi jugoslavenski reprezentativac Zvonimir Boban suspendiran, jer je na igralištu, u vrijeme nereda što su ih izazvali Zvezdini navijači predvođeni Arkanom, nogom udario milicionera. Zagrebačka publika okrenula je stražnjice jugoslavenskoj zastavi i himni, te su je odzviždali od prvoga do posljednjeg takta. Tri dana ranije, 30. svibnja, Franjo Tuđman i HDZ preuzeli su, nakon održanih parlamentarnih izbora, vlast u Hrvatskoj.
I kao da se u jednoj večeri promijenilo značenje pjesme. To više nije bila ona himna, niti sam to bio onaj ja, kojemu je ta himna stvarala nelagodu, čak i kada bi je na televiziji slušao, jer bi me podsjećala na ono što sam uživo doživljavao. Naravno, svega sam se toga sjećao, ali nelagoda je bila vezana za situaciju kada uz “Hej Slaveni” svi stoje, pjevaju, urlaju… Sada su urlali protiv pjesme. I ono što me je okrenulo protiv njih bilo je pitanje sjećaju li se ti ljudi što im je ista pjesma bila jučer, do prije šest mjeseci ili do prije godinu dana. I imaju li svijest o tome što se u međuvremenu dogodilo? Znaju li da im je Slobodan Milošević uzeo himnu? Tačnije, da ih je naveo da je se sami odreknu.

Slušajući tokom devedesetih i ranih dvijetisućitih, uz pobjede srpskih i crnogorskih sportaša, ili prije utakmica njihove nogometne reprezentacije, našu bivšu himnu “Hej Slaveni”, obično bih prizvao onu vrstu sentimenta koju čovjek vezuje za drage pokojnike. Ili za one koji mi za života, možda, i nisu bili dragi, ali sad mi nedostaju, jer čovjeku po prirodi stvari nedostaje svakio vrijeme kojeg se sjeća. Od nelagode nije ostalo ništa, premda sam je dobro pamtio, tako da sam je mogao u svakom trenutku evocirati. Ali to više nije bila ista pjesma. Pjesme ne čini samo njihov sadržaj, nego i kontekst. A himne su uglavnom načinjene od konteksta. Sadržaj im je nevažan. Katkad toliko nevažan da ga nisu ni svjesni oni koji himnu pjevaju.

Jedva da je bilo Jugoslavena koji su svoju himnu pravilno započinjali: “Hej Slaveni, jošte živi duh naših djedova…” Pjevalo se: “Hej Slaveni, još ste živi, duh naših djedova…”, što je onda stvaralo neku sasvim besmislenu rečeničnu konstrukciju, ali ljude nije bilo briga, jer to je himna, to je poezija, a poezija je da se ne razumije.

U nastavku svečane pjesme stizala su još teža iskušenja: “Stijena puca, dub se lama, zemlja nek se trese…” Što znači “dub se lama”? Na ovo su pitanje odgovor znali samo doktori filologije i poneki narodni mudrac s gologa krša, ali zacijelo nijedan Zagorac, Zagrepčanin, Sarajlija, Subotičanin, kojemu je himna služila samo u patriotske svrhe.

Himna “Hej Slaveni” pjevala se kao latinska misa, kao molitva na nerazumljivom jeziku, lijepa, moćna i nerazumljiva. Naučena napamet, tako da je i u smrtnome času znamo i da je tad izgovaramo, u vjeri da će nas prevesti na drugu stranu.