Miljenko Jergović

Miljenko Jergović

Grob Vuka Krnjevića

12. 02. 2018. u 19:17:00

Shares:118

Vijest da je umro Vuk Krnjević, objavljena pred kraj pretponoćnog dnevnika RTS-a, bila je vrlo kratka. U njoj je rečeno da je umro urednik televizijskih serija "Otpisani" i "Salaš u Malom ritu".

Sedam dana kasnije, u srijedu 31. siječnja, putovao sam u Sarajevo u još jedno istraživanje katoličkih i pravoslavnih grobalja na Koševu. Putovanje je teklo glatko, dan bolesno topao, radio najavljuje skoru promjenu, snijeg i zimu. Vozim putem kojim sam u proteklih nekoliko mjeseci prošao desetak puta, i koji je u ovih dvadeset i pet godina, koliko već živim u Zagrebu, postao moja životna putanja, kružnica i elipsa mog krvotoka, znam imena svih usputnih sela, rječica i potoka preko kojih prelazim, i uvijek za tog putovanja o istim stvarima mislim.

Napisao sam i o tome knjigu, Freelander se zove, u kojoj sam se preobukao u personu penzionera Karla Aduma, ali zapravo pišem o sebi. Jedna je to od onih knjiga u kojoj umirem u Sarajevu.

Ne mogu biti sasvim siguran, ali mislim da mi u tih pet i pol sati vožnje Vuk Krnjević nije pao na pamet. Prije će biti da sam u tih sedam dana na njega već i zaboravio. Nisam ga upoznao, jednom smo se bez prepoznavanja mimoišli ispred hotela Moskva u Beogradu, bilo je to, čini mi se, prije dvije ili tri godine.

Na njega, vjerujem, nisam pomislio ni tog popodneva i večeri u Sarajevu, dok sam s vrha Baščaršije pokrajnjim ulicama i obalom kretao u obilazak grada, u dugu usamljeničku šetnju čiji je vazda isti cilj da vidim što više nepoznatih ljudi, ali da oni ne vide mene, da ustanovim sve promjene na licima kuća, na njihovim fasadama i krovovima, i da, po mogućnosti, što više toga zapamtim. U tom svaki put istom ophodu, koji je započeo onim nevoljkim dolaskom u Sarajevo, putopisno zabilježenom pri početku ove selidbe, na pamet mi, naravno, padaju ljudi kojih se odavno nisam sjetio - dok prolazim obalom, prije nego što ću naići na Akademiju scenskih umjetnosti, pokušavam prepoznati ulaz u kojem je stanovala Nada Todorović - i ta misao, kao po nekom pravilu, potraje kratko, jer odmah zatim prelazi na nekoga drugog, također dugo nememoriranog, da biodmah zatim bila zaboravljena.

Ne znam koliko mi ljudi tako na um padne u toj prvoj sarajevskoj predvečernjoj i večernjoj šetnji nakon što se dovezem iz Zagreba. Kada bih bolje pamtio, ili kada bi bilo moguće baš ništa i nikog ne zaboraviti, samo bi se od te šetnje mogla sastaviti knjiga, i u toj knjizi mnogo imena. Tada bi se otkrilo i to da su ljudi koji mi tako za šetnje na pamet padaju uglavnom mrtvi. Ali čak i ako su živi, vjerojatno je da ih više nikad neću vidjeti, jer ne žive u Sarajevu, niti u gradovima po kojima se češće krećem. (U Zagrebu, Puli, Beogradu, Ljubljani, Trstu, Beču, Krakovu, Varšavi… Ne žive čak ni u Kijevu, kamo bih ovoga proljeća po drugi put trebao ići, nego su u gradovima u kojima nikad nisam bio i ništa me tamo ne vuče.) Način na koji o njima mislim, i kako tokom šetnje brzo prelazim s jednoga na drugog i na treću, čini da ta prva šetnja po dolasku podsjeća na šetnju grobljem. I možda me je, makar i neosviještena, ta okolnost i navela da se počnem baviti koševskim grobljima.

Tamo se ne moram truditi da ostanem neprimijećen. I, paradoksalno, tamo vlada silna živost. Živost kakve ima samo u fikciji, nikad u zbilji. Ali ne, mislim da mi tokom te šetnje Vuk Krnjević nije mogao na um pasti. Ne znam gdje je prije šezdeset godina u Sarajevu stanovao. Ne znam kako je, ni s kim, gazio po ovom asfaltu. Njegovo i moje sarajevsko vrijeme vjerojatno se ne poklapaju ni u jednome jedinom danu. Rodio sam se nakon što je on već bio otišao. Jedino što mi je u prvi mah ostalo iza vijesti o njegovoj smrti bizarnost je da su ga se sjećali kao urednika dvije televizijske serije.

Nakon što sam ophodao još jedan krug, završio sam u ćevabdžinici na vrh Baščaršije. Preko puta je bijela jednokatnica, na čijem pročelju u dva pisma piše Blagojević. Dugo već polovica prizemlja je na prodaju. (Niske su u ovakvim gradovima cijene očevine, i ostat će još generacijama niske. U Puli, recimo, najjeftiniji je kvadrat stambenog prostora u Hrvatskoj…)

Uz ćevabdžinicu teče malena i uska, kratka uličica koja je nosila ime učitelja i mladobosanskog zavjerenika Danila Ilića, a danas se, kao u davna vremena, zove Oprkanj. U ta davna vremena ovaj dio Baščarije bio je napučen srpskim gazdama. Ali koga to još zanima, osim one koji će tu činjenicu ionako izokretati i krivo je prikazati. Što je gore, čime se zaborav više hrani: kratkim pamćenjem ili legendom koja zamjenuje živa ili povijesna sjećanja?

Ujutro završavam po gradu neke administrativne poslove, i Ulicom kralja Tomislava -koja je tako nazvana 1925, u čast hrvatskog kralja koji je, barem prema legendi, tisuću godina ranije okrunjen na Duvanjskom polju, a nakon ovog je rata prezvana u Ulicu Koševo - idem prema svojim grobljima, pa tako idući svaki put srećem poznate ljude. Kad si doš’o, gdje si poš’o, koliko ostaješ? Čuj koliko ostaješ! Najradije bih na to pitanje odgovorio da ne ostajem, da sam, evo, već otišao, a da je ovo sa čime pričaš moj duh, koji je uslijed brzine stalnog kretanja i premještanja iza mene zaostao u Sarajevu, ali da ni oko toga nema velike brige, i duh će uskoro za mnom.

I tako jedni s drugima razmjenjujemo svoje dnevne traume, pa niti oni koji dolaze razumiju one koji odlaze, niti jedni i drugi razumiju one koji ostaju… Zbog nečega najprije odlazim na groblje koje sam posljednje započeo istraživati: Pravoslavno groblje svetoga Marka. Tako je to išlo: najprije sam se htio zadržati samo na groblju koje mi se činilo najbližim, jer je na njemu najviše kuferaških obitelji, na Svetom Mihovilu. Ali kako je jedva vidljiva granica s Pravoslavnim grobljem svetog Mihajla, a bilo je dovoljno da ju samo jednom prekoračim pa da kojekakve selidbenjake, iskorijenjenike i ukorijenjenike i tamo pronađem, proširio sam područje djelovanja. Da bih se na kraju poduhvatio onoga što sam svakako želio izbjeći: Svetoga Josipa i Svetoga Marka. Zašto sam ih želio izbjeći?

Zato što sam otpočetka znao da je to cijelo jedno podzemno Sarajevo, koje je i veće i raskošnije, ali i meni neusporedivo bliskije, od nadzemnog Sarajeva, kao što je i svaki drugi podzemni grad veći od svoga nadzemnog parnjaka. Da bi se od grada došlo do ulaza na Groblje svetoga Marka mora se prohodati uz onu grobljansku ogradu iz jedne od antologijskih scena filma Sjećaš li se Dolly Bell. Otac odlazi u bolnicu iz koje se više neće vratiti, i sinu daje posljednja uputstva za život. Slobodan Aligrudić i Slavko Štimac. I dok tako lagano hodaju, baš kao što su birvaktilski očevi išli u smrt, pokušavajući to sakriti od sinova, i dok tako teku riječi, dolje u drugom planu, teku grobovi sa Svetoga Marka, a na nekima od njih gledatelj može iščitavati imena.

Emir Kusturica majstor je drugoga i trećeg plana, a u drugom i trećem planu filma Sjećaš li se Dolly Bell ispričano je, u vječnost izliveno, Sarajevo. Dječak i otac, koji tako idu prema kraju, muslimanskih su imena i prezimena, i ovo je muslimanski film. Naravno, na način jednog Sarajeva i jedne Jugoslavije. I zašto onda tako prolaze pokraj pravoslavnog groblja? Banalan novokomponovani nacionalni um kazao bi da se već tu vidjelo što će biti s Kusturicom. Istina je, međutim, da se baš to groblje nalazi na putu prema koševskim bolnicama i umiraonicama, ali i da je to groblje, kao i preostala tri koševska groblja, među markantnim vedutama sarajevskog građanstva. I to ne zato što je riječ o katoličkim i pravoslavnim, a ne, recimo, muslimanskim grobljima, nego zato što su ta groblja i svojom starinom i urbanističkim rasporedom djelo austro-ugarskoga arhitektonskog genija. Tada je, pod Bečom, grad postajao gradom. I tada su nastajale vedute iz kojih je genijalno oko režisera moglo stvoriti sliku Sarajeva.

Dugo već u priči odlažem ulazak na groblje. U stvarnosti, međutim, nije bilo tako. Prošao sam tim putem kojim su išli Mahmut i Dino Zolj, uhvatio sam se za kvaku, vrata od kovanog gvožđa su se otvorila, i već sam bio tu. I dok sam iz ruksaka izvlačio fotoaparat kojim ću slikati odabrane grobove, te raditi tako bilješke i napomene za buduću priču, dok sam namještao svjetlo i format buduće slike, pred oči mi je došao svježe iskopan grob i u njega zaboden krst sa ćiriličnim imenom: VUK KRNJEVIĆ i s dva nevelike vijenca, te tri-četiri buketa položenih na humki. Toliko je, pretpostavljam, bilo ljudi na sahrani koja se, kasnije ću saznati iz malene obiteljske smrtovnice objavljene u Oslobođenju, održala jučer, po opelu obavljenom u 14. sati, u lijepoj žutoj grobljanskoj kapeli. Računam da sam u to vrijeme bio negdje između Dervente i Doboja, da sam se vozio opustošenom, nenaseljenom posavskom zemljom, i da sam se, dok su Vuka Krnjevića spuštali u grob, zabavljao novokomponovanim narodnim hitovima s lokalnih radio stanica. Kako koja varoš mine tako se stanica gubi, i autoradio automatski već traži sljedeću.

DSC_0907.jpg - undefined

Grob Vuka Krnjića

Dugo sjedim na nadgrobniku poviše Krnjevićeva groba, pokušavam doći sebi, i znam da nikome ovo ne mogu ispričati. Ustvari mogu, ali tako da neshvaćeno ostane moje uzbuđenje, taj sveprožimajući osjećaj nalik na tugu, ali tuga nije, nego je od nje mnogo veći, osjećaj sasvim izvan vremena, apoteoza poraza i neke najčistije ljudskosti u tom porazu, osjećaj koji je već pomalo poslije života. Ali ne života pokojnikova, nego i života onog koji stoji nad njegovim grobom i nema kome reći što se to zapravo dogodilo. Vuk Krnjević iz Sarajeva je krenuo odlaziti 1954, kada se zaputio u Beograd na studije, koje će, međutim, iz nekog razloga okončati nekoliko godina kasnije na sarajevskom Filozofskom fakultetu. Kada potom ode u Beograd, više se neće vraćati.

Nepunih šezdeset godina nije u Sarajevu živio. U međuvremenu je u novome gradu stekao veliki ugled i još veći i sigurniji društveni položaj. Malo je što u Beogradu i u srpskoj književnosti i izdavaštvu tokom šezdesetih,sedamdesetih i osamdesetih bilo tako sigurno i čvrsto kao Vuk Krnjević. Skoro trideset godina bio je glavni urednik Književnosti, jednoga od dva-tri najvažnija i najutjecajnija književna časopisa socijalističke Jugoslavije. Urednik dramskog programa na beogradskoj televiziji, pa urednik u Prosveti, možda i glavnoj beogradskoj izdavačkoj kući.

Bio je, dakle, čovjek koji se, gledajući sa strane, u Beogradu itekako ukorijenio. Oko njega se i s njim vrtila i upravljala srpska književnost, a onda i ukupna srpska kultura. Vuk Krnjević bio je tamo gdje se ta kultura premetala u politiku i gdje se, već početkom osamdesetih, zametnula klica novoga srpskog nacionalizma, rata i raspada Jugoslavije. Da je imati uza se komplete Književnosti, časopisa koji je izlazio u obliku knjige, s tipskom kartonskom naslovnicom na kojoj su bila imena autora i naslovi priloga objavljenih u tom broju, mogla bi se ispratiti i sudbina jedne zemlje, i njezinih pojedinih sastavnica, a onda, u metaforičnom smislu, i sudbina svakog među nama pojedinačno. Možda bi se u nekom broju Književnosti mogao prepoznati ili pretpostaviti i ovaj grob. Krnjevića nije nosilo vrijeme, nisu ga nosile himne epoha. Nikada i ni u što, gledano sa strane, Krnjević nije tonuo. Ostajao je na površini, držeći stvari pod kontrolom. I djelovao je hladno.

Šezdesetih je pisao hladnu i nesentimentalnu modernističku poeziju. Istina, za razliku od mnogih drugih srpskih pjesnika iz Bosne i Hercegovine, on nije ijekavicu bespovratno zamijenio ekavicom. Služio se, kako mu je kad trebalo, i jednim i drugim govorom. Ali prije će biti da je u tome bilo poetičkog, a ne političkog umišljaja. Također, za razliku od drugih, Vuk Krnjević u to vrijeme kao da i nije imao sentimenata prema Sarajevu i prema Bosni, pozitivnih, ali ni negativnih. Činilo se da je čovjek koji je otišao, čovjek koji je znao otići.

I što mu onda bi da oporuči neka ga kopaju u Sarajevu? Malo ih se sahranjuje danas na dva koševska pravoslavna groblja. Prođu tjedni, nekad i mjeseci, da se nitko ne ukopa. Više je onih koji sa Svetog Marka i Svetog Mihajla odlaze.

Ne odu svojom voljom, nego ih nasljednici i potomci ekshumiraju i ponesu sa sobom, tamo gdje su se u međuvremenu ukorijenili i gdje bi da im budu i grobovi koje će zatim obilaziti. Iza odlazećih ostaju plićine u travi, negativi nekadašnjih grobova, ne dublji od dvadesetak centimetara, kojima će trebati godine da se poravnaju s okolnim zemljištem. Iza odlazećih ponekad ostaju i cijeli nadgrobnici, s pažljivo prebrušenim imenima bivših pokojnika, godinama rođenja i smrti, obiteljskim epitafima. Jedino što se zbog nečega ne brusi na tim ispražnjenim grobovima jesu znak krsta i molitvene formule. To se ostavlja da još neko vrijeme traje.

Vukovih Krnjevića odavno već u Sarajevu nema. Iz Sarajeva nestalo je i Srba, nestalo je pravoslavaca, vjerojatno su 2018. malobrojniji od naseljenika iz arapskih zemalja - što i ovom prilikom izgovaram bez imalo pizme i podcjenjivanja nekih novih stanovnika grada, ali s uvjerenjem da baš to i baš tako mora biti izgovoreno - a nestalo je i onog Sarajeva koje je Vuk Krnjević prije skoro šezdeset godina napustio. Čak i bez rata, velikih pomjeranja stanovništva i temeljite etničke rekompozicije s kojom svaki rat na Balkanu dođe svome stvarnom kraju, čak i tamo gdje je stoljećima sve mirno i gdje se živi u kontinuitetu i u skladu s ljudskim sjećanjima, u šezdeset godina jedan grad promijenit će sasvim svoj karakter.

I što onda Vuku Krnjeviću bi da se sahranjuje u Sarajevu? I što je meni da me je susret s njegovim grobom tako potresao? Niti sam tog čovjeka poznavao, niti me se baš mnogo u životu ticao, svakako ne više od nekih drugih književnih urednika i kulturnih poslenika iz osamdesetih, a sad mi se, eto, čini kao da je njegov grob nešto što mi pripada. Zašto? Zar ja nisam upravo u selidbi i zar se ne krećem u suprotnom pravcu od njega? Istina, obojica ispunjavamo naloge svojih krvotoka i njihove ciklične i eliptične prirode. Valja obići krug, makar i ne bio šestarom okružen.

Jednom davno, već vrlo davno, još prije nego što će Mak Dizdar objaviti svoga Kamenog spavača, Vuk Krnjević ispisao je niz prozno-poetskih tekstova o stećcima. U triptihu Govor stećka mu se, kao inkantacija, ponavlja ista rečenica: Ležaću tu, možda, i ja. Kad ju je pisao, nije imao trideset godina. I vjerojatno mu ništa nije bilo na umu, osim što je rečenica dobro zvučala. Danas, prvoga dana februara, Vuk je ispunio obećanje i leži pod svojim krstom u Sarajevu, začudan kao stećak. Tko su ti ljudi pod tim kamenovima? I tko je on, tu?

Nipošto on nije bio bez zasluga za književnost Bosne i Hercegovine, dok god se o toj književnosti moglo i htjelo govoriti. Godine 1967. je po narudžbi Meše Selimovića, tada glavnog urednika Svjetlosti, načinio dvotomnu Antologiju pripovjedača iz Bosne i Hercegovine, najizazovniju pa i najprovokativniju, ali za sva vremena i najbolju knjigu ove vrste koja je ikad objavljena u Sarajevu.

U predgovoru, koji je danas, možda, svježiji i življi nego što je bio onda, Vuk Krnjević govori o zasadima "pripovjedačke Bosne" i o pokušaju da se jedna "pokrajinska" tradicija nadiđe i univerzalizira. U njegovim se riječima, naravno, osjeti duh vremena ispunjenog vječnom mukotrpnom pozitivističkom težnjom k napretku, kao što se osjeti i gnjevni entuzijazam tridesetogodišnjeg radikalnog modernista, ali lako se i jedno i drugo otkloni, lako se rastvore zastori nad nečim što traje skoro do danas, ili što će i dalje trajati, dok god je pisaca koji se na "pripovjedačku Bosnu" referiraju.

U jednom trenutku Bosnu Krnjević nazove tamnim vilajetom, samo što je njemu, za razliku od onih koji će kasnije doći, na umu autentična legenda o tamnom vilajetu: "Ali isto je tako taj jezičko-stilski rudnik uslovljen svim onim što predstavlja istoriju ovog ‘tamnog vilajeta’, koji je istovremeno bio krajnja tačka Zapada i krajnja tačka Istoka, a ogleda se, ako se ne varam, u mentalitetu stanovnika ovih teritorija. Od bogumilskih dana do dana današnjeg u govoru i jeziku bosanskih žitelja ima jezičke škrtosti koja se iskazuje u arhaičnoj preciznosti pojmova. Isidora Sekulić je u tome vidjela mistične sile, a čini se da u tome treba vidjeti čovjekov oprez, dugogodišnje iskustvo, mudrost. Priča i pripovijedanje rezultiraju iz ‘jedine slobode’, iz jezika.

Jezik je bio duhovna akcija. U jeziku, ili, ako hoćete, stilu ovih krajeva akcija je mudrost. A mudrost se nikad ne izlaže krajnostima. Poučena iskustvima dugih robovanja u kojima „za jednu riječ glava leti“, poučena ćudljivostima neizvjesnosti života koji se provlači kroz iglene uši svakakvih iznenađenja, Bosna i Hercegovina je u svom govornom jeziku postigla onu vrstu kolektivne mudrosti koja prikriva više nego što otkriva čovjekovu misao.”

U svoju je antologiju Krnjević uvrstio pripovijetke, priče i duži prozni komadi Petra Kočića, Svetozara Ćorovića, Isaka Samokovlije, Ive Andrića, Borivoja Jevtića, Alije Nametka, Zvonimira Šubića, Hasana Kikića, Novaka Simića, Skendera Kulenovića, Meše Selimovića, Eriha Koša, Branka Ćopića, Voje Čolanovića, Riste Trifkovića, Mladena Oljače, Vitomira Lukića i Seada Fetahagića. Njegovom kasnom čitatelju, koji je ove dvije knjige kao veliku dragocjenost ubrao u jednome beogradskom antikvarijatu, ovaj je izbor bliži od većine onih koji su došli kasnije, a predgovarački je diskurs njegova sastavljača začudno slobodan od ideološkog i dnevnopolitičkog diskursa, svakako mnogo slobodniji od onog što se osjećalo u popratnom pisanju i govorenju antologičara s kraja osamdesetih i iz devedesetih, kada je jedno vrijeme bilo moderno utvrđivati bosanske granice utvrđivanjem uglavnom jednokratnih i potrošnih bosanskih književnih kanona. Takve je Bosne nestalo i brže nego što je nastala, dok se ova Krnjevićeva, makar i virtualna, antikvarna, manjinska i gubitnička, može i danas voljeti, razumjeti i čitati.

S groba u koji su ukopali Vuka Krnjevića grobari su najprije pomaknuli mramornu ploču. Na toj su ploči odranije upisana dva imena: Mihailo 1899 - 1951, i Vuk 1935 - . Nakon što se grob slegne, a tome će, prema starinskim grobarskim pravilima, trebati i godina dana, ploča će biti vraćena, i proces će biti gotov. U međuvremenu će se naći i klesar, da upiše godinu koja je nedostajala. Porodična grobnica za oca i sina.

Dok tu sjedim, nadiže se vjetar, jugovina koja će donijeti snijeg, što će me dva dana kasnije uhvatiti negdje kod Žepča, i najednom kreću da vijore trake s vijenaca na kojima su upisana prezimena onih što se opraštaju s Vukom Krnjevićem. Neobičan prizor.

Sljedećih dana se raspitujem, tražim po novinama, je li itko u Sarajevu objavio vijest da je umro i da je u svom rodnom gradu sahranjen pjesnik Vuk Krnjević. Ničega nema. Nitko ne zna. Nikakvo čudo.