Miljenko Jergović

Miljenko Jergović

Dvije zvijezde Marije Kon

07. 05. 2018. u 17:10:00

Shares:44

reportaža, drugi dio

Ničeg na grobnoj ploči Marije Kon nema osim zvijezde, ispod koje je njezino ime - ni Kohn, ni Cohen, nego po naški i obično Kon - a ispod imena dvije godine i dva datuma: manjim brojevima 15. 01, većim 1894, manjim brojevima 9. 08, većim 1987.

Stojim, gledam i mislim je li i ispred broja devet trebala biti nula, kao što je ispred jedinice i osmice, je li klesar pogriješio? Ali onda shvaćam da u slučaju Marije Kon nije moglo biti greške. Sve je unaprijed smišljeno, zapisano i nacrtano, veličina i oblik slova i brojeva, njihov oblik i font, tako da je iza činjenice što ispred devetke nije nula neko knjiško, leksikografsko, svakako njemačko pravilo, prema kojemu se ispred jednocifrenih mjeseci upisuju nule, kojih nema ispred jednocifrenih dana. Da je umrla dan kasnije, 10. kolovoza 1987. godine sve bi, istina, bilo mnogo jednostavnije. Ali bi time bila iznevjerena logika života i sudbine Marije Kon.

Grob je na jevrejskoj parceli, koja se nastavlja na katoličku, nekoliko stotina koraka od None i Noneta. Isti je crni mramor, slična ploča, samo što je položena skoro pri zemlji, na manje vidljivoj konstrukciji, i nikog nema u istom grobu s Marijom Kon. Ne znam gdje počiva njezin muž, inžinjer Emil Kon, ni gdje su Marijine sestre i brat, ali teško da bi im bilo mjesta uz njezinu jetku samoću pod zvijezdom.

Iako je parcela jevrejska, Marijina je zvijezda petokraka. Nije to rijetkost ovdje, još je oko nje Jevreja, Aškenaza i Sefarda, koji su se tu ukopali pod petokrakama i u prvim susjedstvima s rabinima i učenjacima, među pobožnima i bezbožnicima, rođenim u zla doba pod imenom i znakom koje je značilo smrtnu presudu. Na njihovim je nadgrobnicima Davidovo slovo, šestokraka  zvijezda koja je, kao i križ na Noninom i Nonetovom grobu, prije znak pripadanja, nego znak vjerovanja.

Ali zašto se onda i Jevreji, kao drugi nevjerujući, nisu kopali na ateističkoj parceli? Neki jesu, ali zašto nije i Marija Kon, nego pod petokrakom, lijepo oblikovanom zvijezdom u zvijezdi, leži tu, među braćom i sestrama u stradanju, a ne tamo, među svojim drugovima?

            Nekad je petokraka znala biti znak opurtunizma i pristajanja. Danas, ta je zvijezda prezrenija i od Davidova slova. Marija Kon leži pod prezrenijom od dviju svojih zvijezda.

Rodila se u Hadžićima, u obitelji Josepha Bergmanna, siromašnog željezničara, bečkog Jevrejina, kojemu su se, kao u nekoj Singerovoj priči, jedna za drugom rađale kćeri, sve dok se, kao najmlađi, nije rodio sin. Međutim, otac je, zajedno s materom, imao tako visoko poštovanje prema svome porodu da ih je sve odlučio školovati, što bi u to vrijeme i za boljestojećeg bosanskog oca bio gotovo nemoguć poduhvat.

            Sestre nisu mogle pohađati gimnaziju, jer su postojale samo muške gimnazije, ali im je bio dopušteno da polažu razrede. Tako su sve četiri maturirale, a najstarija, Berta Bergmann je, položivši 1912. ispit zrelosti, postala prva maturantkinja u Bosni i Hercegovini. Za njom je maturirala i Marija, koja zatim odlazi u Beč studirati slavistiku i germanistiku. Doktorirala je usred Velikog rata, 1916, dvije godine prije nego što će Berta završiti medicinu. Treća sestra Lujza završila je farmaciju, dok je Alfred, mislim, bio kemijski inžinjer.

            I tako je, preko Blažuja i Hadžića, a zatim Mostara pa Sarajeva, gdje je Joseph Bergmann službovao i gdje su mu se rađala i školovala djeca, ostvaren životni plan jednoga siromašnog bečkog Jevrejina. Sve što se dalje događalo bio je Holokaust.

            Marija se udajom za inžinjera Kona doživotno vezala za Sarajevo. Tu su joj se rodila djeca, Mihael i Mirjana, tu je, nakon kraće službe na mostarskoj i cetinjskoj gimnaziji, dobila namještenje kao gimnazijska profesorica njemačkog jezika. Bila je izrazito samosvjesna i po prirodi slobodna, te je, bez obzira na moguće posljedice, nastupala protiv većinskih nagona i raspoloženja. Po dolasku ustaša otpuštena je s posla, da bi 1942, spasivši se u talijanskoj okupacijskoj zoni, dopala koncentracijskog logora na Pagu. Nakon pada Italije uspijeva pobjeći u partizane, i radi kao profesorica i direktorica partizanske gimnazije u Glini. Tu na Baniji kao partizan joj gine sin Mišo. Kćerku su na Igmanu zarobili Nijemci, i ona im se lažno predstavila kao Mira Papić, Srpkinja. Poslali su je u koncentracijski logor Ravensbrück, ali je na kraju preživjela rat.

            U ratu u kojem je stekla onu zvijezdu sa svoga groba Marija Kon bila je odvažna i hrabra. Njezina hrabrost se, međutim, svodila na pomaganje drugima, na brigu o srpskoj banijskoj djeci, i na tvrdoglavo ustrajavanje na onom što ju je vodilo dok je predajući njemački sarajevskim gimnazijalcima predavala i otpor prema Hitleru i njegovim idejama.

            Odmah poslije rata radi kao profesorica jugoslavenskih književnosti na Višoj pedagoškoj školi u Sarajevu, a onda se 1950, odmah po utemeljenju Filozofskog fakulteta, pojavljuje kao glavna suosnivačica Katedre za njemački jezik i književnost, te prva predsjednica novoformiranog Odsjeka za germanistiku i anglistiku. Tako ostaje zapisano da je sarajevsku germanistiku osnivala, svojim samoprijegorom i golemom energijom uzdizala i vodila jedna bečka Jevrejka, željezničarska i kuferaška kći, koja je u ratu protiv fašizma izgubila sina jedinca, a u Holokaustu većinu obitelji, ali joj je svejedno ostala ljubav prema materinjem, njemačkom jeziku i prema njemačkoj književnosti.

            U mirovinu je pošla 1965, s navršenom sedamdeset i jednom, ali je dugo ostala aktivna. Bila je važan dionik onoga građanskog Sarajeva, za koje nam se sve češće može učiniti da nikad nije ni postojalo, Sarajeva gospode profesora, doktora, predratnih željezničkih i poštanskih činovnika, kuferaša i nadoknadnih Bosanaca, iza čijih su se obično vrlo jakih i izrazitih sarajevskih naglasaka, kao u nekom virtualnom palimpsestu, nalazili još slojevi i slojevi drugih, jednako važnih, integralnih, u čovjeku savršeno integriranih, jezika, kultura i identiteta. U takvom je svom Sarajevu Marija Kon bila i gospođa, i drugarica, i profesorica, i partizanka; jedino što ona u vlastitoj percepciji nikada nije bila niti je mogla biti, nije bila žrtva.

            U novije doba, što će reći u posljednjih tridesetak godina, Marijom Kon bavila se njezina studentica, a mnogo kasnije i nasljednica na katedri i poznata sarajevska prevoditeljica s njemačkog, Mira Đorđević. A prije pet-šest godina u Glasu srpske o Mariji Kon nadahnuto je pisala najznačajnija živa sarajevska i bosanskohercegovačka pjesnikinja Dara Sekulić. Uz taj je tekst Dara objavila i malu dragocjenost, pismo Marije Kon, koje joj jednom davno šalje kao odgovor na jednu pjesnikinjinu molbu. U tom su pismu sadržani karakter i sudbina Marije Kon, koji, kako je to red kod velikih ljudi i među likovima u antičkim tragedijama, stoje u savršenom suglasju:

“Makarska, 7. IV 1970

Drugarice Dara, ne znam je li kasno kad ovo šaljem. Vi lijepo pišete, Dara, a još ljepše mislite. Ipak, sve se u meni protivi objavljivanju i pristajem samo ako Vi to želite i ako Vama to zbog nečeg treba. U tom slučaju, samo u tom slučaju, saglasna sam. Znate, Dara, ma šta Vi rekli o meni - nikad to nisam ja. Sve liči na topli nekrolog, a u stvari, mi ljudi smo kompleksne ličnosti, imamo mnogo vidova u kojima se pojavljujemo i vrlo je složena stvar dati neku karakteristiku koja će u svakoj prilici, u svakom životnom periodu, odgovarati licu koje želimo da prikažemo. Naime, kad čovjek kao ja, radi čitav jedan ljudski vijek, on mora da ostavi tragove za sobom. Koliko su ti tragovi značajni za pojedinca, koliko vrijede u izgradnji jedne nove bolje stvarnosti - važno je, ali isto tako ovisno o nizu faktora koji su van našeg domašaja.

            Ne radi se uvijek o tome da li su mene moji đaci voljeli - ja sam njih voljela! A ipak, Dara, kako sam bila prestravljena kad sam vidjela da su oni isti učenici ili učenice, koji su - ispadalo je tako, bili pristupačni svemu što umjetničko djelo pruža, ipak u isto vrijeme bili predani najnehumanijoj ideologiji!

            Niko ne zna koliko sam doprinijela formiranju karaktera, razvijanju ljepote, ljudskih osobina u čovjeku. Sitna su naša zrnca koja sijemo. Sjećam se kako sam jednom, kao presječena, zastala na času u sred sredine tumačenja Lazarevićevih novela; kako mi je bilo jasno da treba drugačije govoriti, ne onako kako su tada od mene tražili i meni imputirali. Ne znam zašto Vam to pišem. Stalo mi je da u meni gledate punog čovjeka, bolno željnog da bude snaga koja mijenja svijet.

            Ponekad sam i mijenjala, ponekad pružila vidik na punoću ovog svijeta. Nije to malo, ali nije ni mnogo. Vrijedi li, dakle, o meni govoriti - kako god hoćete, ja se slažem, nisam ni za ni protiv. Zapravo bih voljela da to ne objavljujete.

            Mnogo Vas voli Marija Kon”

           Ne znam je li Dara Sekulić nakon ovog u časopisu “Nova žena” objavila svoj razgovor s Marijom Kon. Ako jest, odavno su te riječi izgubile kontekst. Ovo ga pismo, međutim, nije moglo izgubiti. Taj ceremonijalni, blago povišen ton, ton one sarajevske gospoštine koja se od ostalog svijeta izdvaja tako što po padežima ne sklanja lično ime, nego ga uporno ostavlja onakvog kakvo je na početku, u nominativu, sa sobom nosi nešto što nama današnjima zna biti strano i što je, zapravo, protivno svemu onom što radim, dok kao bez glave tumaram ovim grobljima: težnju za potpunim zaboravom kao za svojevrsnom okrepom duše, za zaboravom kao jedinom životnom mjerom jedne bečke dame, za zaboravom kao za jedinim načinom da sve ono što su živjeli, da sve ono što je Marija Kon pod dvije svoje zvijezde doživjela, zadobije neki svoj konačni smisao.